Bošnjaci između vjerskog i nacionalnog

Nacionalno ili vjersko kod Bošnjaka – tema je koja danas ne samo da izaziva veoma oštre polemike u Bosni i Hercegovini (i šire), već se vrlo često u korijenu osporava kao opasnost uz nametnutu opasku kako su Bošnjaci u svom nacionalnom pitanju “zakasnili” i kako svako njegovo potenciranje dovodi u pitanje kako njihovu budućnost tako i budućnost Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu “upadljiv muk” bošnjačke svjetovne inteligencije veoma je odvažan bio potez Glavnog odbora Ilmijje da ovu temu iznese na tribinu “Bosna danas” i da kao predavača pozove osobu koja u skorije vrijeme potencira ovu tematiku, reisul-ulemu dr. Mustafu Cerića.

Na samom početku svog izlaganja dr. Cerić je napomenuo da je zahvaljujući nedavnim posjetama Kosovu i Crnoj Gori shvatio važnost, ali i zapuštenost bošnjačkog etničkog i nacionalnog bića na Balkanu. Cerić je izričit u tvrdnji da bošnjačko nacionalno pitanje nije zakašnjelo “jer je bošnjački nacion, kao differentia specifica u odnosu na druge nacione na Balkanu oduvijek bio živ, ali nije bio aktivan.» On se dotakao i kritike koja mu se u zadnje vrijeme upućuje u pogledu pitanja koja poteže kontrakritikom bošnjačkoj intelektualnoj eliti. «Hoće da nam kažu da nije naše da govorimo da bošnjački intelektualci ‘nisu uložili dovoljno truda da razvijaju nacionalnu komponentu kod Bošnjaka koja bi proizvela i potrebu za nacionalnom državom,’ te da nije naše da govorimo da je ‘jedno od najkrupnijih pitanja na koje Bošnjaci nisu dali odgovor još od raspada Osmanskog carstva – šta su njihovi ciljevi na Balkanu, da li samo vjerski opstanak ili da imaju državu na Balkanu,’ da nije naše ni da izražavamo čvrsto uvjerenje ‘da će doći vrijeme kad će i u nas vrijediti pravilo jedan čovjek – jedan glas.'”

Briga vjerske i svjetovne inteligencije

U svom stilu Cerić je ponudio i odgovor za strah koji se kod nekih javlja kad Bošnjaci govore o ovoj tematici. “Oni se boje našeg mišljenja i našeg govora zato što ne mogu da podnesu našu slobodu i naše pravo da imenujemo pojmove i stvari svojim jezikom i da ih osjećamo svojim vlastitim srcem, a ne kroz njihov nacionalni i državni paternalizam. Započeo je konstatacijom kako danas u svijetu «nije vjera, već su nacija i rase institucionalno zaštićene kategorije ljudskih prava. Unatoč velikim naporima, muslimani nisu uspjeli uvjeriti UN da se donese konvencija o obavezi poštivanja vjerskih svetinja, odnosno da se zabrani vrijeđanje vjerskih simbola tipa danskih karikatura o našem Pejgamberu Muhammedu, a.s. Zabranom govora mržnje (hate-crime) u javnom diskursu zaštićne su nacije i rase. Antisemitizam je označen kao govor mržnje i podliježe pravnim sankcijama, dok islamofobija ne podrazumijeva bilo kakve sankcije i zato je slobodno napadati islam i muslimane, slobodno je u nekim ovdašnjim medijima vrijeđati i omalovažavati simbole i vrijednosti Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini pod izgovorom da oni samo kritikuju nosioce vjere, a ne i samu vjeru”
Stoga, upozorio je on, “ako se u Evropi legitimirate samo kao vjerska kategorija, vi ste u startu manje vrijedni, jer vjerska vrijednost nije institucionalno zaštićena kao što je zaštićna nacija i rasa. Otuda je važno naše nacionalno ime i važno je da se svijetu predstavimo kao nacija, koja ima svoju vjeru i kulturu kao i sve druge nacije u svijetu. O tome, naravno, treba da brine naša ulema, da o tome misli i da o tome govori svom narodu.”

“Povlačenje” i(li) “aktueliziranje”

Cerić je u podužem izlaganju ponudio pregled razvoja nacionalne svijesti kod Bošnjaka ističući kako je ona “usko povezana s državotvornom sviješću, koju se kod Bošnjaka nastoji sistematski ubiti otkad je Husein kapetan Gradaščević davne 1831/32. godine ustao da se bori za nacionalnu autonomiju Bošnjaka i državnu autonomiju Bosne i Hercegovine. Dakle, u procesu raspadanja Osmanskog carstva, kao univerzalne države, Bošnjaci su bili svjesni, poput ostalih nacija, da im se pruža povijesna prilika da se izbore za svoju nacionalnu i državnu autonomiju. Nažalost, Bošnjaci na čelu sa Huseinom kapetanom Gradaščevićem nisu uspjeli da svoj pokret za nacionalnu i državnu autonomiju dovedu do kraja,” rekao je dodavši kako su domaće izdaje, strane zavjere i političko-ekonomska razračunavanja koja su se dešavala na prostorima Balkana utjecali na izraženost nacionalne ideje kod Bošnjaka – odnosno na njeno “povlačenje” i(li) “aktueliziranje” – ovisno o uslovima i okolnostima.

Za ovu tvrdnju Cerić je ponudio konkretne historijske događaje (Boj pod Banjalukom) kao potvrdu nacionalne svijesti, te mišljenja koja su ugledni bošnjački intelektualci iznosili, a koja pokazuju da “nema značajnog Bošnjaka u nauci, kulturi i politici koji nije bio svjestan svog nacionalnog porijekla i svog državotvornog prava.” “Nijedan ugledni Bošnjak se nije nikad odrekao ni svog bošnjaštva ni svoje države Bosne i Hercegovine. Bošnjaci su se samo “povukli”, kao što to primjećuje Bašagić.” Kao potvrdu ovog intelektualnog opredjeljenja Cerić je naveo i izjavu svog prethodnika Čauševića u čuvenom intervjuu francuskom listu “La Temps” u kojoj je Čaušević zavapio zapadnoj javnosti: “Mi ćemo nepravdu podnositi, državni se poslovi mogu bez nas voditi, ali nek se poštuje barem naš život, naša čast i imetak. Zar je previše, ako to tražimo?” Po Ceriću, ovaj vapaj reisul-uleme Čauševića ne znači da su se Bošnjaci odrekli svog prava na državne poslove, već ilustruje stanje u kojm su se Bošnjaci nalazili početkom dvadesetog stoljeća i jedino što su mogli u takvim okolnostima bilo je da se pozivaju na univerzalne vrijednosti, poput prava na život, čast i imetak.

Partikularno ili univerzalno?

Cerić u razvoju nacionalne svijesti kod Bošnjaka ispravno detektira tendenciju koja se javljala u periodima teških političkih i ekonomskih prilika (onu koja neodoljivo podsjeća na današnju intelektualnu povučenost) a koja je uzrokovala da se bošnjačka inteligencija, umjesto o konkretnim i partikularnim pitanjima svoje opće sudove upućivali islamskom ummetu i čovječanstvu. O zagonetki te svojevrsne bašnjačke nacionalne i državotvorne povučenosti i zapuštenosti Cerić je ponudio razmatranja Husejna Ćišića koji o tome, razmatrajući srpsku i hrvatsku nacioanlističku propagandu i njihove (nacionalne) pretenzije prema Bošnjacima, govori u svojoj knjizi “Bosanskohercegovački muslimani i bosanska autonomija”. Za teorije koje su nuđene kao objašnjenja ove nacionalne povučenosti (pretjerani konzervativizam, prirođena indolencija, islamska relijiga, te tvrdnje da su bosanskohercegovački muslimani porijeklom Turci) Cerić podastire Ćišićeve odgovore: “Svi su [ovi] zaključci, razumije se, svi izreda neosnovani i njihovi autori, jamačno, i ne slute da bi, upravo zbog tako neosnovanih zaključaka, oni u očima naših muslimana mogli izgledati daleko smješniji i od njihovih zaključaka…. Jer, kako bi se mogla prebacivati tolika tupoglavost jednom elementu, koji skoro osam stoljeća krvari za svoje težnje i svoje JA i koji, povlačeći se vjekovno s tim svojim težnjama između Scile i Haribde, jednako nalazi puta i načina da se na površini održi…”

Kao primjer koncepta izgradnje nacije i njenog odnosa prema vjeri, odnosno univerzalnoj islamskoj zajednici – Ummetu, Cerić je ponudio slučaj Turaka i njihovo, kako je to definirao Zija Gokalp, “ntelektualno, političko i kulturno izvlačenje iz apstraktnog ummetskog univerzalizma u konkretni turski partikularizam”. Za razliku od Turaka, stava je Cerić, “Bošnjaci su svoj spas tražili u vjeri što je djelimični uspjeh vidjelo u pokretu za svoju vjersku i vjersko-prosvjetnu autonomiju na čelu sa mostarskim muftijom Ali Fehmi ef. Džabićem (1853-1918).” Iako ni pokret za vjersku autonomiju nije ostvario sve svoje ciljeve, smatra Cerić, “za njega se može reći da nije bio neuspješan. Upravo taj relativno uspjeli pokret koji je Bošnjacima 15. aprila 1909. godine donio Statut o autonomiji njihove vjerske zajednice, opredijelio je Bošnjake da svoju pažnju usmjere više na vjeru nego na naciju.”

Potreba za očitovanjem

“Dakle, ovdje nije riječ o nikakvoj inovaciji nepostojećeg, već se radi o aktiviranju postojećeg nacionalnog bića kod Bošnjaka, koje je bilo pasivno kako u odnosu na sabe samoga tako i u odnosu na druge. Ovdje se radi o našoj slobodi da nacionalno mislimo i govorimo; ovdje se radi o našoj potrebi da se očitujemo o bitnim pitanjima našeg nacionalnog bića, jer primjećujemo da nam se u zadnje vrijeme osporava sloboda da mislimo svoju povijest, te da se pozivamo na povijesne ličnosti i povijesne događaje na način kako ih mi razumijemo i osjećamo…”

Državna i(li) kulturna nacija?

“Bošnjacima je vjerska zajednica postala glavno institucionalno utočište i oni su uglavnom predstavljeni svijetu kroz njihov vjerski identitet”, podsjetio je Cerić i dodao kako “nije problem što znaju da držimo do svog vjerskog identiteta, već je problem što nam se osporava pravo na naš nacionalni i državni identitet, prozivajući nas zbog naše vjere.”
U svom izlaganju također je upozorio na “naslijeđe iz nedavne prošlosti što opterećuje bošnjačku nacionalnu svijest”, a u tom smislu uputio je oštru kritiku svjetovnoj inteligenciji. “Bošnjačka ulema bar se bezrezevno identificirala sa svojim narodom, dok se bošnjačka svjetovna inteligencija dosta udaljila od svog naroda i živi neki svoj ideološki svijet, koji je često u sukobu s osnovnim pretpostavkama opće-narodnog osjećanja. Oni kao da čekaju da ih narod razumije, da im se narod prilagodi, jer su oni na takvoj intelektualnoj visini da im je ispod akademske časti da se spuštaju na razinu osjećanja svog naroda, na razinu populizma, kao omraženog atributa”, kazao je upozorviši kako se nijedan narod nije nikad promijenio za potrebe njegove intelektualne elite, već se intelektualna elita mijenjala za potrebe svoga naroda.

Na kraju svog izlaganja Cerić je ponudio objašnjenje (kojeg zastupaju Friedrich Minecke i Urs Altermantt, njemački i švicarski historičari) pristupa konceptu nacije kao držav[otvor]noj i kulturnoj naciji u kontekstu evropske misli o naciji i nacionalizmu, a koji se ponajbolje može primijeniti u objašnjenju odnosa/pitanja prema nacionalnom kod Bošnjaka u bh kontekstu. U ovom smjeru Cerić je i zaključio svoje izlaganje da je pred Bošnjacima da njeguju i državnu naciju Bosanca i kulturnu naciju Bošnjaka. “To dvoje ne isključuje jedno drugo već jedno drugo nadopunjuje u sliku naše ukupne nacionalne i državotvorne svijesti”, kazao je na kraju reisul-ulema dr. Mustafa Cerić.

Napisao: mr. Mirnes Kovač
Izvor: Bošnjaci.net
Obrada: IslamBosna.ba