Turci i Kurdi žele riješiti nerješivo

Maskirane pristalice demonstriraju za oslobađanje uhapšenog Abdullaha Očalana. PKK šef se želi uključiti u konflikt s turskom vladom. Zvučalo je kao da se to samo od sebe podrazumijeva. Rješenje kurdskog problema, kako je rekao ministar unutrašnjih poslova Turske Besir Atalaj, je jedan od dugoročnih projekata turske države – odnosno politike turske države, slično kao i pridruživanje Evropskoj zajednici. Temeljna politika nacije je neovisna od partija i vlade.
“Konačno rješenje se mora naći u Parlamentu”, rekao je Atalaj, “i na iznalaženju rješenja problema vlada intenzivno radi.”

Sam pojam “problem Kurda” bio je donedavno tabu, i najviše se držao kao “ekonomsko-socijalni problem”. I Parlament sigruno nije bio mjesto na kojem se želio riješiti “problem Kurda”. Državna politika se ogledala u tome da se kurdski “teror” uništi, da se kurdski jezik udalji iz škola i ustanova i da se čeličnom rukom nametne Kurdima Ataturkova parola: “Sretan je onaj koji za sebe može kazati da je Turčin”.

Već nekoliko mjeseci se govori o rješenju nerješivog problema. Da bi bili ukorak s dešavanjima, za nove ideje se zalažu i kurdska partija DTP i uhapšeni šef kurdske terorističke organizacije PKK. Njihova najava jednog “novog” plana je bila razlog da Atalaj također ponudi novi plan, kako bi preduhitrio Očalana. Obadvije strane se do sada nisu izjasnile o detaljima. Očalan je htio 15. augusta ove godine obrazložiti svoja razmišljanja, ali se to nije desilo. Međutim iznio je grubi nacrt plana: zaseban kurdski parlament, zaseban obrazovni sistem, vlastite sigurnosne snage. Od strane vlade ima također nagovještaja o nastavi na maternjem jeziku kao i namjeri da se ekonomski pomogne siromašni jugoistok zemlje.

Ataturkovo insisitiranje na jedinstvenoj nacionalnoj državi

Problem je star gotovo koliko i Ataturkova moderna Turska. Dijelovi veoma heterogene kurdske manjine – među njima vjernici muslimani, lijevi nacionalisti i “moderni” Aleviti – nastoje ostvariti svoj san kao samoopredijeljena nacija. Ataturk je u 20-im, kad je trebao Kurde kao saveznike protiv Grka i zapadnih sila, dao odgovarajuće obećanje po tom pitanju. Kasnije je on ostao na ideji jedinstvene turske nacionalne države. Od tada se javljaju napete situacije i krvavi sukobi. Turska se od 80-ih bori s kurdskim gerilskim pokretom, Očalanovom PKK.

Očalan se od kraja 90-ih nalazi u zatvoru i jedini je stanovnik tog zatvora, koji se nalazi na otoku Imrali u Mramornom moru. On je još uvijek rukovodilac PKK partije i njenog političkog krila DTP. On tvrdi da će najnovijim “planom” dati pravu maršutu za rješavanje kurdskog pitanja.
To nije prvi put da on tako nešto tvrdi. Očalanovi preokreti i krivudanja su njegova karakteristika. Prvo je htio stvoriti komunističku Tursku, potom jednu zasebnu kurdsku državu da bi nakon njegovog zatvaranja govorio o “demokratskom rješenju”. Nešto prije toga je govorio o modelu kao savez država. Šta je ponovo odbacio – a šta je naumio sa “kurdskim parlamentom”? Za Tursku je najveći problem da jedno političko rješenje koje podrazumijeva rehabilitaciju Očalana nije unutarpolitički provodivo. I tačno to želi PKK. Očalan je pored toga nepredvidiv. Njegove pristalice su svaku promjenu u njegovoj politici odano slijedili. Šta bi značilo za Tursku da on ponovo pozove na ustanak nakon što su ispunili njegove zahtjeve. U takav rizik Ankara ne može i neće sigurno ući.

Turska ne može naći rješenje ovog problema bez promjene vlastitog ustava, pošto taj ustav zabranjuje upotrebu drugih stranih jezika u turskim školama i ustanovama. Ipak da bi se ustav promijenio – u parlamentu je potrebna teško ostvariva dvotrećinska većina ili referendum s izrazitim uspjehom. Ovo je namjera koju je vlada već prije nekoliko godina najavila. Aktuelna debata je još jedan pokušaj da se ovaj gordijski čvor razriješi. Dosadašnji ustav iz 1980. važi kao politički instrument vojske za očuvanje na vlasti. Ako bi se riješio kurdski konflikt, to bi značilo i slabljenje političkog utjecaja vojske. Time bi Turska postala jedna sasvim druga zemlja.

Piše: Boris Kalnoky　
Izvor: Die Welt