S kim si – takav si (Aida Begić-Zubčević)

Eh, kad je tako između čovjeka i psa, možeš misliti kako to sve funkcionira među ljudima…

Kad smo bile male, Majka (tako smo zvali nanu, baku, babu) nas je uvijek upozoravala da ne stajemo ‘sa svakim’. Ti njeni ‘svaki’ su jasno definirali cijelu skupinu djece i odraslih koji imaju nekih manjih ili većih problema. ‘Svaki’ su oni koji su nekulturni, koji kradu ili imaju lopove u porodici, oni koji ne čuvaju ‘obraz’, oni koji se nepristojno oblače, oni koji psuju, pljuju, itd. Mi smo izbjegavale da stajemo s bilo kim na javnom mjestu, jer bilo ko iz vizure naše Majke bi mogao biti taj ‘svaki’. Godinama nisam shvatala zašto je bitno s kim te viđaju dok nisam naučila da ljudi kratko i jasno zaključuju – S kim si, takav si!

Nijedna narodna nije bez pameti, pa tako ni ova. Stvari među ljudima koji provode puno vremena zajedno funckioniraju kao sistem spojenih posuda, malo se izljeva od tebe drugom, malo obrnuto.

Ima onih koji vole da se na njih ugledaju. Ti se obično druže sa mlađima od sebe. Bio je prije rata jedan momak, poznati sarajevski panker, koji je dočekivao generacije i generacije mladih pankera, koji bi onda prerasli tu ‘furku’ i otišli dalje, a on bi uvijek ostajao na istom nivou i uvijek iznova nalazio one kojima će biti uzor. Iako su mlađi željeli biti kao on, stvarno stanje je ukazivalo da jadni ‘ocvali’ alternativac zapravo nikada nije prerastao godine rane adolescencije. Ostao je vječiti pubertetlija, a oni s kojima je provodio vrijeme su na to podsjećali.

Postoji činjenica vezana za ljude koji propadaju. Njima treba saputnik u tom propadanju, jer jedino ako imaju ‘druga’ u tome, mogu sebe utješiti i opravdati. Poznato je da alkoholičari ili narkomani uvijek traže one s kojima će podijeliti svoju slabost. Jer kad vide da nisu sami u tome, onda im je, valjda, lakše u životu. Oni koji ne klanjaju, ili klanjaju ‘urijetko’ neće tražiti društvo bogobojaznih, već onih labilnih, nebi li im i ono malo imana oteli.

Međutim, kad čovjek bira društvo najbolje bi bilo da se prisjeti da će umirati sam i ne bi bilo loše da preispita ko i kako će mu u tim trenucima biti drug. Jer, pravo prijateljstvo se potvrđuje kad jedan od prijatelja preseli. U kaburu i na onom svijetu sigurno nećeš hajrovati od onih s kim si išao u kafanu i šoping. Štaviše, svaki put ako i kad te se sjete, još ćeš zbog toga dobiti po glavi. Da bi čovjek shvatio svu ozbiljnost beskorisnog drugovanja najbolje da posjećuje komemoracije. Toliko nježnih riječi, a toliko praznine i neiskrenosti u njima. Čak se doima da je mnogima drago što su se riješili jednog suparnika u trci za ovosvjetskim dobrima.

Čovjek je po prirodi slab da se sam održi na putu dobra. A vjernik se danas u jeku sveopšteg nemorala i užasa doima ludim. Zbog toga je iluzorno pokušavati održati svoju vjeru u samoći. Jedini način da se opstane je u spajanju posude svoga srca sa onim koji će je napuniti čistim Allahovim nurom. A takav je jedino muršidi kjamil, potpuni i čisti Allahov rob. Pa, hem ćeš u skladu s narodnom krilaticom početi ličiti na onog s kim si, a to znači, polahko postajati dostojan da te se smatra čovjekom, hem se je nadati da ćeš i na onom svijetu biti u društvu onih od kojih ćeš imati veliku korist. Ljudi koji imaju iskustvo pravog druženja, istinskog džemata u kojem nema drugog interesa među ljudima osim sticanja zadovoljstva Gospodara svjetova, znaju da bi bez te blagodati propali prije nego bi stigli i shvatiti šta im se dešava.

Napisala: Aida Begić-Zubčević

Izvor: Semekrand