Intervju s Anesom Džunuzovićem, autorom knjige ‘LANET OLSUN – zločin nad Bošnjacima istočne Bosne’

IslamBosna.ba – Šta vas je motivisalo da se bavite traganjem za zločincima?

ANES: Nije teško pronaći motiv. Svi mi znamo ko je u proteklom ratu bio agresor, a ko žrtva; ko je osvajao, a ko se branio; ko je bio zločinac, a ko žrtva. Ali Međunarodni sud pravde u Hagu presudio je da nije bilo agresije. Svi mi znamo da je počinjen genocid nad Bošnjacima u BiH, posebno u istočnoj Bosni, istočnoj Hercegovini, Bosanskoj Krajini, zapravo u svim djelovima BiH koje su agresori uspjeli da vojno osvoje. Već na kraju 1992. godine tamo gdje su agresorske snage zauzele bh. teritoriju više nije bilo Bošnjaka. A, šta je međunarodno pravo reklo? Reklo je da nije bilo genocida, sem u Srebrenici i to samo u julu 1995. godine.
S druge strane, u knjizi ”LANET OLSUN – Zločin nad Bošnjacima istočne Bosne” pominje se preko 1.000 imena ljudi koji su direktno ili indirektno povezani sa zločinom u 12 općina istočne Bosne i to samo u prvim mjesecima agresije. To su imena do kojih sam ja uspio doći, a taj broj je sigurno puno veći. A znate li koliko je do sada procesuirano zločinaca za ovaj zločin iz 1992. godine u ovih 12 općina? U Sudu BiH u 22 sudska procesa optužene su 32 osobe. Slična situacija je i u Tribunalu u Hagu. A pitanje je kako će se završiti ovi sudski postupci. Dakle, Bošnjaci su još jednom izdati od strane međunarodne zajednice, i pravda je za nas nažalost nedostižna. Više se u školama ne smije govoriti o agresiji, o četnicima, pokušava se od agresije napraviti građanski rat i izjednačiti žrtva i zločinac. Zbog toga moramo imati dovoljno svijesti da svojoj djeci i novim generacijama ostavimo pisani trag o događajima iz protekle agresije. Neka kod kuće uče istinu, historiju onakvu kakva je bila, a ne kakvu nam neko nameće. Da smo imali više ovakvih zapisa nakon Drugog svjetskog rata, valjda bi bili svjesniji opasnosti koja nam prijeti od komšija i ne bi dozvolili da ponovo stradamo u ovoj mjeri. Koristim ovu priliku da apelujem na Bošnjake koji su bili svjedoci događaja 1992-1995. godine da zabilježe svoja sjećanja. Ne treba bježati od istine ili smatrati sebe nesposobnim za pisanje, što je nekad izgovor.

Gdje je vaša istraga započela? Kažu da je svaki početak težak. Da li je bilo teško pokrenuti se s polazne tačke istrage?

ANES: Nije bilo teško početi pisanje. Nažalost, nakon protjerivanja iz istočne Bosne dobar dio Bošnjaka tog kraja našao se na području općina Sarajeva i okolnih općina, što mi je značajno olakšalo istraživanje. Svjedoci su mi bili pri ruci, a onda ih je samo trebalo pronaći i nagovoriti da pričaju. Nekada je zaista bilo teško nagovoriti ljude da pričaju, neke je strah, neki se ne žele sjećati loših vremena, potiskuju sjećanja i ćute. To me strašno ljutilo. Nemamo pravo da krijemo istinu, zbog ljudi koji su stradali i zbog naše djece da ne bi stradali i oni od istih ljudi.

Koliko ljudi se uopće bavi istraživanjem ratnih zločina u Bosni? Svjedoci smo velikog broja ljudi koji izmišljaju i istražuju neki "islamski terorizam", za koji niko ne bi ni znao da ga mediji toliko ne forsiraju. Ko se uopće bavi istraživanjem opipljivih zločina, čije žrtve su već sahranjene, a njihove porodice ucviljene?

ANES: Zaista ne znam koliko se ljudi bavi istraživanjem zločina. A, da ne bih bio pogrešno shvaćen, moram reći i da ova moja istraživanja nisu naučnog karaktera, već jedno novinarsko-publicističko istraživanje bez ambicija da kaže sve o zločinu, već samo da otvori neke teme, da upre prstom u zločince, i sl. Ozbiljnim naučnim istraživanjem zločina bavi se Institut za istraživanje ratnog zločina na čelu sa prof. dr. Smailom Čekićem, i ovaj Institut treba podržati, kao i slične institucije.

Da li su vaša istraga ograničava samo na zločince s područja Bosne i Hercegovine ili i na one ‘uvozne’?

ANES: Moja istraživanja o događajima u istočnoj Bosni u prvim mjesecima agresije objavljena u knjizi ”LANET OLSUN – Zločini nad Bošnjacima istočne Bosne” ne odnose se samo na zločince iz Bosne, već na sve one koji su činili zločin, ma odakle dolazili. A ima tu ljudi iz Srbije, što pripadnika redovnih jedinica JNA, što policijskih struktura, što rezervista, što dobrovoljaca, raznih paravojnih formacija koje su uglavnom na vrhu bile itekako pod komandom vojno-političkog vrha Srbije. Nažalost, velikosrpske ambicije, velika ratnohuškačka propaganda Beograda, u BiH je dovela i Srbe sa svih krajeva svijeta. Došli su da sa svojom braćom osvajaju, ubijaju, kolju, siluju. Lično sam upoznao jednog momka koji je došao iz Kanade da ratuje za srpstvo. Lično mi je tako rekao. I nije to neki propalica koji nije znao šta će od sebe, već momak koji je imao fin posao, kanadsko državljanstvo, tamo je živio s cijelom porodicom i onda pošao da ratuje za veliku Srbiju. Imao sam priliku da razgovaram i s momkom koji, ne znajući da sam Bošnjak, pričao mi je kako je kao dobrovoljac učestvovao u opsadi i okupaciji Grbavice, ubijanju i protjerivanju Bošnjaka. Pohvalio mi se da je kad je pošao kući ponio kao suvenire nekoliko skalpova i par očiju koje je lično izvadio nekom Bošnjaku na Grbavici.

Prilično je lahko pretpostaviti da su obični ljudi, muslimani, pristali na saradnju u istrazi. Kakav je doček bio od strane Srba, vlasti u Republici Srpskoj, a također od strane vlasti u Federaciji?

ANES: Djelimično sam već odgovorio na ovo pitanje. Naime, često nisam nailazio na razumijevanje ni kod Bošnjaka, ali hvala Bogu ipak ima nas dovoljno svjesnih. Što se tiče Srba, gotovo da nisam ni pokušavao dobijati informacije od njih, a sa vlastima nisam imao nikakvog kontakta, ni sa vlastima FBiH ni RS-a, od njih vas samo može zaboljeti glava.

 

Rekli ste da su vam pojedini od istraživanih zločinaca prijetili? Kakav je sadržaj prijetnji i da li ste prijetnje prijavili policiji?

ANES: Bilo je prijetnji dok sam kroz magazin "Saff" objavljivao svoja istraživanja. Telefonskih poziva, i to onih kad vam ne prijete direkno u slušalicu nego vas samo pozivaju s raznih brojeva u svako doba dana i noći, a kad se javite sa druge strane je tišina. A najozbiljnija bila je prijetnja kad je u redakciju "Saffa" došao tada uposlenik SIPA-e koga sam na osnovu svjedočenja preživjelih povezao s određenim zločinom u Kalinoviku. On je došao da mi prenese prijetnju da ću biti likvidiran ukoliko neko od kalinovičkih zločinaca bude uhapšen. A nisam nikad prijavljivao te prijetnje policiji, nema smisla, a nekad sam razmišljao prijaviti nekom od udruženja ili saveza novinara. Međutim, ni od toga ne bi bilo nikakve koristi, tako da sam sve prijetnje ostavio u krugu svoje porodice, kolega i prijatelja.

 

Vaša knjiga "Lanet Olsun – zločini nad Bošnjacima istočne Bosne" se, kao što se iz naslova vidi, bavi zločinima u istočnoj Bosni. Da li smatrate da je ovom knjigom rečeno sve što se ima reći po pitanju zločina u istočnoj Bosni?

ANES: Knjigom ”LANET OLSUN – Zločin nad Bošnjacima istočne Bosne” nije rečeno ni 30% onoga što se desilo u regiji o kojoj sam pisao. Ponovit ću da je ova knjiga novinarsko-publicističko djelo, bez naučne osnove, i zbog toga samo otvara određena pitanja, teme, događaje, a u nastavku nauka treba reći svoje. Neka se historičari potrude da se sve kaže o zločinu koji se desio tokom protekle agresije.

 

Da li namjeravate istraživati zločine i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine?

Iako kažem da se treba pisati, istraživati, čuvati i reći istina, ipak nisam siguran da ću zasad nastaviti sa ovim istraživanjima u nekoj ozbiljnoj mjeri. Vrlo je zahtjevan posao, a traži i puno novca. Ako hoćete doći do kvalitetnih informacija onda morate putovati po cijeloj  BiH, a nekad i izvan BiH. To su krupni i ozbiljni troškovi koje je samostalno teško isfinansirati, a pokušati dobiti novac od nekih organa vlasti, a nemati neku štelu za to je nemoguće. Tako da na kraju ostaje samostalna borba.

IslamBosna.ba