Allahovo svjetlo, II dio (Munir Gavrankapetanović)

Možda će neko upitati: Pa zašto toliki trud, zašto težiti tom cilju?

Mu’min će reći: Na Allahovom putu u slijeđenju istine, čovjeka očekuju najveće nagrade ovog i drugog svijeta: mir, sreća i zadovoljstvo. Ako čovjek postigne Allahovu milost, ako njegova duša, u času smrti bude predana Allahu, dž.š., pred njim se otvaraju neslućene mogućnosti. A šta je najveća moguća sreća? Sigurno znaj: Džennet, vječni spas u milosti Allaha, dž.š., te u društvu dobrih ljudi.

“Allah obećava vjernicima i vjernicama Džennetske bašče, kroz koje će rijeke teći, u kojima će vječno boraviti i divne dvorove u vrtovima edenskim. A Allahovo zadovoljstvo veće je od svega toga; to će, doista, uspjeh veliki biti!” (Kur’an, 9:72)

“A sretni će u Džennet; dok je nebesa i zemlje, u njemu će boraviti – osim ako drukčije Gospodar tvoj ne odredi. Biće to dar, koji će neprekidno trajati.” (Kur’an, 11:108)

Za Džennet, za ljubav Allahovu, bezbroj je onih koji su živjeli i umirali. Smrt je njima otvarala puteve ka Džennetskim vratima. Oni su znali da je to staza najvećeg cilja! Poziv na lijepu ćud i težnja ka savršenstvu duše, bio je poziv svih Božijih poslanika. Svi Allahovi poslanici isticali su se tim odlikama. Pa kako onda da mu’mini ne ustrajavaju na usavršavanju ćudi kad znaju da su za tim plemenitim ciljem težili svi čestiti, duhom veliki i dobri ljudi, kad znaju da su loše ćudi otrov koji ubija i koji udaljuje čovjeka od Allaha, dž.š., i od svakog dobra!? Taj otrov čovjeka svrstava u nečasne i zle i širom mu otvara vrata Džehennema.

Snažno htjeti

Divan je izbor najvišeg cilja. Sjaj njegovog svjetla obasjava Zemlju i svemir, ide iz prošlosti u vječnost. Ko ga je izabrao, zaista je izabrao veliki i častan cilj. Ali put do njega je dug. Za taj put treba vjere, treba snage, treba volje. Treba snažno, krepko htjeti ! Na putu ka svjetlu duše, njenom savršenstvu istinski borci moraju biti odlučni. Zlo treba pobjeđivati u sebi! Islam uči kako da se dođe do vječnog blaženstva, do vječne sreće. Čovjek koji se odluči na Allahov put ka spasu, mora uporno i neumorno sebi da govori:

Uz pomoć Allahovu hoću da moja duša zasvjetli najsjajnijim sjajem, kad stanem pred moga Stvoritelja Allaha, dž.š.;

hoću da trajno i smjelo, do smrti, slijedim ideju dobra;

hoću da budem dobar roditeljima, braći, sestrama, bližnjim i dobrim ljudima;

hoću da gospodarim svojim strastima, osjećajima i mislima;

hoću da prvo mislim, a tek onda govorim;

hoću da odlično učim i da u školi i na studijama budem među najboljim;

hoću da vrijedno radim, da budem koristan ljudskom rodu;

hoću da sva moja djela budu dobra;

hoću da budem moralan, krepostan i uzoran;

hoću da budem karakteran;

hoću da moj glas bude blag, da nikad ne bude srdžbe u mom srcu;

hoću da ne budem ohol i sebičan;

hoću da budem plemenito hrabar i postojan;

hoću da moj život bude duhom i djelom velik, častan i čestit;

hoću da budem istinski mu’min, da Islam bude smisao mog života i postojanja, da u Islamu, u dubokoj vjeri u dragog Boga proživim čitav svoj život i da konačno u Islamu napustim ovaj svijet.

I voljnost “hoću” treba da se iskazuje bezbroj puta, na putu ostvarenja plemenitih težnji. To “hoću” treba da dopire iz dubine srca, to “hoću” podržava Allah, dž.š. Uz to “hoću”, koje prate meleki, sretan je i miran čovjek. Jer, znaj, sve na ovom svijetu je prolazno, samo je vječan Allah, dž.š. Hidžret je put ka dobru. Svi dobri ljudi imaju svoj hidžret. I svi Allahovi poslanici vršili su svoj hidžret. Trajno, uporno nastojanje za pobjedom dobra, u vlastitoj duši, hidžretsko je nastojanje. Ibrahim a.s. je govorio:

“Ja hidžret činim Gospodaru svome. On je zaista silan i mudar.” (Kur’an, 29:26)

I stvarno, Ibrahim, a.s., je vršio hidžret svakim svojim činom – kad je govorio, šutio, radio, mislio… Svojom voljom, svojim “hoću” ka dobru, on je dosegnuo najviše stepene duhovnog uzdignuća. Zašto treba tako snažno htjeti? Šta je to što zove na oduševljeno htijenje za savršenstvom duše? Reći ću ti: Samo vjera u Jednoga Boga. A temelj vjere je: Nema drugog Boga osim Allaha! Ako čovjek ne teži dobru, dolazi u pitanje čitav njegov životni put. Goethe je rekao: “Naše želje su predosjećanja sposobnosti koje leže u nama, vjesnici onoga što smo u stanju da uradimo.”

S vjerom do carstva duše

Prvi korak prema carstvu duše je vjera, duboka, čvrsta, nepokolebljiva vjera u Boga. Vjera podstiče čovjeka da smjelo i hrabro ide naprijed. I zato vjeru čovjek treba da traži u sebi, da je razgara kao plamen. Vjera je nepresušna, neiscrpna moć koja nema granica. Vjerom čovjek kreće u veliki pohod osvajanja carstva duše. U vjeri je dragi Bog, čovjekov Veliki prijatelj i pomagač.

Sin kipara Azera, Kaldejac iz Babilona, bijaše Ibrahim, a.s. Živio je oko 1500. godine prije Isaâ, a.s. Obožavaoci kipova razjareni djelovanjem Ibrahima, a.s., njegovim pozivom ljudima da stupaju na Božiji put, počeše mu praviti spletke, ometati ga, prijetiti mu. Kad ga ne mogoše zaustaviti, baciše ga na lomaču. Vatra se rasplamsavala, gorjela oko Ibrahima, a.s., ali njemu ne mogaše ništa. Voljom Allaha, dž.š., Ibrahimova vjera ugasila je vatru. Mnogobošci ostaše nijemi pred čudom koje se događalo.

Jednog dana Ibrahim, a.s., u snu dobi naređenje od Allaha, dž.š., da žrtvuje svog sina Ismaila. To je bila Allahova kušnja upućena Ibrahimu, a.s., i Ismailu, a.s. Allah, dž.š., je volio Ibrahima, a.s., i Ismaila, a.s., i pomagao ih je u njihovim nastojanjima. Želio je samo posvjedočenje njihove vjere. A njih dvojica voljeli su toliko Allaha, dž.š., da su bili spremni i na najveće žrtve. Ibrahim je odlučio, da žrtvuje sina, a Ismail svoj život.

Ibrahimova žrtva nije imala premca u povijesti ljudskog roda. Ta tražena i nuđena žrtva bila je samo Ibrahimova žrtva. To nije bila objelodanjena i vidljiva žrtva, javno cijenjena i slavljena. Takve javne žrtve, za velike ideale, susrećemo kroz čitavu povijest čovječanstva. One su s ponosom prihvatane. Naprotiv, Ibrahimova, a.s., žrtva bila je skrivena žrtva. Niko za nju nije znao osim Allaha, dž.š., Ibrahima i Ismaila. Ibrahim, a.s., je bio spreman na tu žrtvu bez truna razmišljanja. Zašto? Zato što je to Allah, dž.š., tražio. Ibrahim, a.s., nije pitao za razloge žrtve, niti je trenutak oklijevao. To je bilo u ime Boga i za ljubav Božiju. To je bio veličanstven čin vjere u Boga. Bogu dati sve od sebe, pa i ono što je kod većine ljudi veće i od vlastitog života. Ibrahim, a.s., se potpuno predavao Allahu, dž.š., u osami, bez pogleda ljudskog oka, bez ljudskog priznanja. Ibrahim, a.s., je nosio u sebi praiskonsku snagu iskrene, istinske vjere. Njena snaga je bila neizmjerna. A Allah, dž.š., je upravo tražio tu vjeru, vjeru bez trunke osobnog. I veliki čovjek, Ibrahim, a.s., dokaza da je, uistinu, Božiji odabranik. A uzvišeni Allah, kad vidje da Ibrahim nudi svog sina, u ime vjere, u ime ljubavi prema Njemu, ponudi mu ovna umjesto voljenog Ismaila. Božija milost neka je divnom i časnom robu Božijem, Ibrahimu, a.s.!

Isa, a.s., je liječio slijepe, gubave, paralizirane. Njegova vjera rađala je vjeru u njihovim srcima i oni su čudesno ozdravljali voljom Allaha, dž.š. Priča se da je Isa, a.s., snagom svoje vjere hodao po vodi. Vjera je nosila Isaâ, a.s. Davala mu je snagu kojom je nadvladavao zakone fizike.

Omer, sin Hattabov, bio je pošao da ubije Muhammeda, a.s. Kad je čuo Kur’anske riječi koje su dopirale iz sobe gdje su bili njegova sestra i zet, on zadivljen stade. U jednom trenu shvatio je da su to Božije riječi, da je to glas prave istine. I odmah je primio islam, postao njegov veliki pobornik sve do kraja časnog i plemenitog života.

Vjera je u trenutku mijenjala ljude, preodgajala ih, činila ih dobrim, čestitim. Isto čudo kao što je izlječenje slijepaca, tako je i preobraćanje čovjeka. Čovjek zato mora zastati pred njenom snagom i veličinom, mora u sebi osjetiti što je to volja Allahova.

U jeku borbe na Bedru, Muhammed, a.s., pođe naprijed u prve redove islamskih boraca i snažnim glasom, kako bi ga svi mogli čuti, reče: “Tako mi Alaha, u čijoj je vlasti duša Muhammedova, nijedan čovjek neće biti ubijen u današnjoj borbi protiv mušrika, ako se bude hrabro borio, a ne odstupao i uzmicao, a da ga Allah neće uvesti u Džennet!” Časni ashab Umejr ibn El-Himan bijaše u blizini Muhammeda, a.s., kada je on izgovorio ove riječi. “Znači, nema prepreka između mene i mog ulaska u Džennet, ako budem danas ubijen u borbi”, reče Umejr i svom silinom se baci na neprijatelja. Borio se hrabro, do zadnjeg djelića svoje snage. Konačno je pao junačkom smrću šehida. Umejrova ljubav prema Allahu, dž.š., i njegova vjera bijahu jače od ljudskog instinkta za očuvanje života. Vjera u Allaha, dž.š., i saznanje da se bori za plemenite i vječne ideale nosili su u juriš Umejra. Sa ovakvom vjerom nije bilo teško poći i u najvažniji boj za pobjedu dobra u duši, dosegnuti njeno savršenstvo, poći ka otvorenim vratima Dženneta.

Mladi čovjek koji teži vječnoj sreći, trebalo bi da se uči na vjeri velikih Ijudi, da u sebi snaži vlastitu vjeru, kako bi sigurnim koracima mogao poći najvišem cilju – savršenstvu duše.

Mudri Hasan Basri je govorio: “Zabilježeno je da je Hazreti Omer ibn El-Hattab ražarivao vatru i ruku joj primicao govoreći: “Kušaj sine El-Hattabov, hoćeš li se moći strpiti na Džehennemskoj vatri?”, a odmah zatim se obraćao dovom Allahu, dž.š., da ga sačuva od Džehennema i onih koji rade za Džehennem. Pa kada je Omer, r.a., toliko strahovao od Džehennema, a Džennet mu bijaše obećan, kako ste vi, o ljudi, sigurni u spas?”

I dalje: “Vjernik ostaje uvijek isti, bez obzira na vrijeme i situaciju, nesalomljiv u vjeri, s jednim licem i na jednom putu. Licemjeri se mijenjaju prema vremenu i prilikama, gledaju samo svoju korist i zakidaju drugoga. Djelom svojim vjernik potvrđuje svoje riječi. Njegov javni život potvrđuje njegov privatni” – govorio je Hasan Basri.

Allahov Poslanik Muhammed, a.s., je rekao: “Najbolje što smo donijeli ja i poslanici prije mene su riječi: Nema drugog Boga osim Allaha!

I zaista, vjera u jednog Boga je suština Islama, srce i duša njegova. Sve je Allahu podređeno. Samo je On dostojan obožavanja. To nisu ni otac, ni majka, ni žena, ni djeca, ni bilo kakvo materijalno dobro, ni bilo koja ovozemaljska čast, ni ma kakva slava ovoga svijeta. Vjernik ispunjava svoje biće nepokolebljivom vjerom i s njom dopire do najviših duhovnih sfera. Islam je potpuna predanost Allahu, dž.š.

“Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet, koji će im dati…” (Kur’an, 9:111)

Muhammed, a.s., je rekao: “Islam znači punu predanost Stvoritelju, dž.š., i dobročinstvo prema Njegovim stvorenjima.”

Islamski povjesničar Sa’lebi zabilježio je izreku mudrog Lukmana: “O sinčiću! Svijet je duboko more i mnogo ljudi se u njemu utopi. Tvoja lađa neka bude – strah od Allaha, dž.š., kormilo – vjera u Allaha, dž.š., a vesla – čvrsto pouzdanje u Stvoritelja svemira, Allaha, dž.š.”

S vjerom u Boga postiže se najbolji sistem osobnog ponašanja, kontrola nad samim sobom i svojim strastima. Vjera ostvaruje stalno prisustvo Allahove Riječi, u svim našim mislima, kazivanjima i djelima. I kroz sve to, vjerniku se otvaraju putevi ka najvišim i najtajnovitijim spoznajama. A najviše spoznaje i najviša saznanja, sigurno vode ka svjetlu duše, ka njenom savršenstvu.

Put je ukazan

Allah, dž.š., sigurno želi da svi ljudi dođu do savršenstva svojih duša. U raskoši Svoje neizmjerne plemenitosti, ljubavi i dobrote prema čovječanstvu, od postanka ljudskog roda slao je upute ljudima kako da postanu pravi ljudi, kako da usavrše svoje duše, kako da postignu vječno blaženstvo i sreću. I posljednji Allahov poslanik Muhammed, a.s., došao je s Uputom. Prenio nam je Kur´an, Allahovu Riječ, i objasnio Islam svojom riječju i djelom.

Dakle, Pravi put je sigurno ukazan. O njemu sumnje nema. Sve preporuke Allaha, dž.š., kao i Njegove zapovijedi, sve riječi Resulullaha, a.s., i sva njegova djela, usmjereni su da nauče čovjeka kako da postigne najveći cilj.

Namaz

To nije samo molitva. To je trenutak u životu čovjeka kada on direktno staje pred Boga, predaje Mu se svim svojim bićem, iskazujući Mu zahvalnost za sve blagodati. Cilj namaza je da čisti ljudsku dušu od svih zlih misli, svih loših želja i prohtjeva, od zlih djela. Namaz je odgojni čin, podstrek na dobra djela, podstrek na rad za opće dobro svih ljudi.

“Uči ono što ti je objavljeno iz Knjige i obavljaj namaz, jer namaz sprečava od ružnih i nevaljalih djela, a spominjanje Boga je, bez sumnje, najveća pobožnost. Bog sve zna šta vi radite.” (Kur´an, 29:45)

Na namazu vjernik polaže račune pred Bogom, dž.š., za sva svoja djela, ispituje svoju savjest. Namaz, iskreni namaz, odgaja vrline u ljudskoj duši, a otklanja mahane. Kao što voda pri uzimanju abdesta sapira nečistoću s tijela, tako namaz sapira nečistoću koja se nataložila u ljudskoj duši. Pet puta dnevno čovjek vjernik preporađa svoj duh.

Muhammed Resulullah, a.s., rekao je: “Šta mislite, kad bi od vas neko imao pred vratima rijeku, pa se u njoj svaki dan kupao, bi li ostalo nečistoće na njemu?” Kad su okupljeni vjernici, koji su slušali ove riječ,i odgovorili da ne bi ostalo nečistoće, Resulullah, a.s., dalje reče: “Eto, tome sliči i pet namaza dnevno. Bog, dž.š., njima briše grijehe i greške (iskrenog Njegovog roba musallije).”

Ako je namaz iskren, on sigurno uz pomoć Allaha, dž.š., donosi duševni uspon. Čovjeku poslije namaza sve izgleda ljepše, jasnije i duhovnije. Njega ukrašavaju najljepše moralne osobine i on se stalno približava Dragom Bogu. Ako i napravi grešku do sljedećeg namaza, on (namaz) je briše i ponovo doživljava novi, još veći uspon. I tako kroz čitav dan, kroz čitav život.

Veoma važna vrijednost namaza je i to što on u duši čovjeka uspostavlja mir. Mir i spas vladaju njime. Za njega nema malodušnosti i očaja.

Međutim, ima ljudi koji obavljaju namaz formalno. Takav namaz ne donosi velike koristi, jer u njega nije unesena potpuna predanost. Vidimo ponekad muškarca ili ženu da redovno klanjaju, posjećuju džamije, a istovremeno ogovaraju, pohlepni su, zlobni, zavidni… Njihov namaz nije ostavio traga na njihovim dušama. Ovakav namaz je velika kušnja.

“Teško onima koji klanjaju namaz, a ne vode računa o njemu (ne misle na njegov sadržaj i svrhu).” (Kur´an, 107:4-6)

Post

Ramazanski post nije običan post, čija je svrha gladovanje, patnja i ispaštanje. Post ima svoj duboki značaj. Njime čovjek postiže najviše duhovne stepene, prečišćava dušu i izražava kroz to vrhunsku zahvalnost Stvoritelju, dž.š.

Kroz post, čovjek doživljava bratsku solidarnost s gladnim i siromašnim ljudima diljem čitavog svijeta, čeliči svoj karakter, podiže socijalnu svijest i smisao o dužnosti prema svojoj ljudskoj braći koja pate. Kroz iscrpljeno tijelo, ali osnažen duh, uspješnija je borba protiv svih poroka.

Muhammed, a.s., rekao je: “Pet stvari kvare post: laž, klevetanje, ogovaranje, krivokletstvo i strastveno gledanje”, zatim je dodao: “Post je štit od grijeha, pa zato neka onaj koji posti ne govori nepristojne riječi, neka ne bude grub u vladanju! Ako ga neko izaziva na svađu ili tuču psovkom, neka mu samo odgovori: `Ja postim, ja postim!”

Post je važan u izgradnji karaktera, u jačanju volje. On je značajan činilac u postizanju snage odricanja, samosavlađivanja, čovjekoljublja i istinoljublja.

Kurban

Njime se izražava ljubav prema Allahu, spremnost na svaku žrtvu. Kurban je simbol vjere Ibrahima, a.s., kroz žrtvu, na koju je bio spreman, u ime Allaha, dž.š. I svaki mu´min, koji vrši žrtvu kurbana, treba u duši doživljavati Ibrahimov, a.s., zanos u vjeri, njegovu neizmjerno veliku odanost Allahu, dž.š.

Kurban je vanredan odgojni čin koji vodi najvećim visinama ljudskog duha.

Zekat

Zekat nije nikakva milostinja prepuštena volji pojedinaca, nego je to obaveza koju svaki imućni musliman mora ispunjavati da bi se izvršila islamska misao o umanjivanju razlika između siromašnih i bogatih, o jednakosti i bratstvu, o potpunoj socijalnoj pravdi. Zekat je pravo siromaha, a dužnost imućnih.

Davanjem zekata, sadekatul-fitra i ostalih socijalnih davanja, musliman čisti svoju dušu od zla pohlepe, gramzivosti i bolesne težnje za gomilanjem blaga.

Jasno je rečeno da su sva materijalna dobra data samo na privremenu upotrebu ljudima, jer sve je prolazno. Materijalne žrtve za druge ljude u čovjeku bude plemenite osjećaje, a iznad svega postiže se Milost Allaha, dž.š., toliko potrebna čovjeku. Imetak prestaje biti svrha života na Zemlji. Sva materijalna dobra postaju samo predmeti za upotrebu. Čovjek robuje samo Allahu, dž.š., a nikako novcu i zlatu. I ova Allahova, dž.š., zapovijed vodi ka savršenstvu duše.

Hadž

Hadž nije samo skup ljudi koji dolaze u Mekku da se mole Allahu, dž.š., za oprost grijeha. To je manifestacija bratske solidarnosti među ljudima svih rasa i naroda. Na hadžu nema bogatih i siromašnih, ne postoje razlike po položajima. Sve, upravo sve se briše. Svi skrušeno sedždu čine Allahu u bijelim ihramima, svi jednako obučeni, svi potpuno izjednačeni kao što će biti na Danu Velikog Suda.

Šta je rezultat toga? Snaga novog poleta vjere, novi duhovni uspon.
. . .
Kroz istinski doživljene namaze, zekat, post, hadž i kurban, čovjek, sigurno, postaje pravi čovjek. Njega prati Allahov blagoslov. Takvi ljudi nemaju straha pred životom i pred smrti. Njih čekaju širom otvorena Džennetska vrata.

Kraj

Odlomak iz knjige “Snagom vjere do savršenstva duše”