Allahovo svjetlo, I dio (Munir Gavrankapetanović)

Dragi mladiću, djevojko, čovječe, ti koji vjeruješ, tebi govorim…

Nalaziš se u svijetu koji te okružuje u svoj svojoj čudesnoj raznolikosti. Na svakom koraku susrećeš život koji nastaje, traje i gasi se. Smrt, nijemi svjedok čuda, svakodnevno, u svim mogućim oblicima prolazi, bliže ili dalje, pored tebe. Kao da te želi upozoriti na ozbiljnost svih događaja koji se zbivaju.

Zastaje ti dah pred sitnim bićima, koja otkrivaš mikroskopom, diviš se letu ptice, neumornom i plodonosnom radu pčele. Nemaš dovoljno riječi kojima iskazuješ svoje čuđenje pred složenošću mozga ili neshvatljivom građom ljudskog oka. Razmišljaš u noći o beskrajnim nebeskim prostorima, kad se pred tobom na vedrom nebu ukaže bezbroj zvijezda. Razmišljaš o ogromnim nebeskim tijelima, koja nepogrešivo i tačno plove kroz svemir, u začuđujućoj tajnovitoj harmoniji. Vjerovatno, bar mišlju, pokušavaš da se upustiš u prostore vremena, svemira i svega onog što se nalazi iza toga. Zasigurno se pitaš: šta je to vrijeme? Otkada i do kada je sve ovo, sav ovaj život koji nas okružuje? Pitaš se otkuda dolaziš i kuda ideš? Pokušavaš prodrijeti u bit i smisao beskonačnog.

Ali zastaješ, zastaješ, kao što su mnogi prije tebe zastajali umom i mišlju svojom. Zastaješ, kao što će ubuduće mnogi zastajati. Um čovječiji zastao je pred zastorom koji se ne može proći. Iza njega je tajna, vječni nijemi zid, neprekidna šutnja.

Osjećaš, sigurno, usamljenost, napuštenost, možda izgubljenost u bespuću neznanja i nerazjašnjivih tajni. Možda te hvata strah pred neizvjesnošću života, pred čudom smrti i nezaobilaznim grobom koji sve ljude, pa i tebe očekuje…

Međutim, znaj, sigurno znaj: niko nije napušten, niko nije sâm, niko nije izgubljen…

Davno, vrlo davno, od prvog čovjeka Adema, a.s., pa kroz čitavu povijest Zemlje, Milostivi Allah, dž.š., Tvorac svega, u neizmjernoj Svojoj dobroti darivao je ljudskom rodu Svoju veliku Poruku, veliku Nauku, u kojoj obznanjuje tajnu i svrhu života, put vječne sreće i spasa. Objava nauke je dolazila preko niza časnih i odabranih ljudi, Božijih poslanika, sve do posljednjeg poslanika Muhammeda, a.s. On prenese Kur’an, koji će kao svjetlo Allahovo do konca svijeta obasjavati ljudski rod. Ta Velika Vijest bi objavljena u Mekki, u Arabiji, pustinjskoj i tajnovitoj zemlji, u VII stoljeću po Isau, a.s. Tada Arabijom vladahu bezobzirni bogataši, robovlasnici, oholi i nadmeni silnici. Živjeli su u raskoši i obilju, a većina naroda tavorila je u neimaštini. Nemoral, orgije i luđačko pijančenje, bijaše osnov njihovog življenja. Služili su ih robovi i ropkinje, svedeni na položaj poslušnih životinja. Novac je gospodario dušama i tijelima. Zlato je postalo predmet obožavanja i jedina vrijednost. Laži, prevare, krađa, ogovaranja, potvaranja, razvrat  carevali su u tom bolesnom društvu. Bijeda, glad i zaraze uništavali su siromašni svijet. Zakopavana su tek rođena živa ženska djeca. Sve čovječno, sve plemenito što krasi čovjeka kao biće osobitog položaja na Zemlji, bijaše gotovo potpuno prekriveno velom zaborava. Stanovnici Arabije pali su na najniže stepe ljudskog dostojanstva. Kameni kumiri vladali su dušama idolopoklonika. Tmasti tmurni oblaci nadvili su se nad horizontima ljudskih dobrih nastojanja, vrlina i plemenitih pobuda. I u takvom crnom i teškom dobu rodio se u Mekki Muhammed, sin Abdullahov, od roda Hašimova iz plemena Kurejš. U moru zla i poroka, kao rijetka luča svjetla, rastao je i razvijao se. Nasuprot silnoj premoći snaga mraka, živješe Muhammed, plemenit, skroman, dobar, hrabar, krepostan i blag. Prozvaše ga El-Emin, to jest vjerni, pouzdani, pošteni, zbog odlika njegovog karaktera. Oženi se, isto tako, dobrom i plemenitom ženom, časnom i poštenom Hatidžom. Kad se Muhammed, a.s., približio četrdesetim godinama života, poče se osamljivati u pećini na brdu Hira, u blizini Mekke.

Muhammeda, a.s., je mučilo zlo koje je vladalo Mekkom i čitavom Arabijom. Boljele su ga opačine i zloća koji vladahu svud. On je na brdu Hira, u tišini pećine, u punoj osami nalazio svoj mir. Satima je gledao daleke horizonte, plavetnilo neba danju i sjaj zvijezda u noćnim tminama. Ponirao je u dušu prirode kroz travu i cvijet, kroz hod mrava, kroz pauka i njegovu mrežu, kroz pticu u letu. Muhammed, a.s., je postepeno počeo da se bliži istini, koju još nije mogao shvatiti. Njegova duša, plemenita i velika, spremala se da primi veliku spoznaju, sigurno znanje, otkrov zastora sa velike tajne. To bijaše volja Allahova, dž.š. I jedne noći, uoči dvadesetsedmog dana mjeseca ramazana, pred Muhammedom, a..s., zamišljenim i utonulim u duboke misli, odjednom bljesnu Svjetlo, zasja pećina… Muhammed, a.s., uzdrhta, podiže ruku da zakloni oči. Svjetlost se pretvaraše u lik. Muhammed, a.s., začu jasno riječi: “O Muhammede, sine Abdullahov! Ja, melek Džibril donosim ti od Allaha, Gospodara svjetova radosnu vijest. Odabran si za Allahovog poslanika.”

Melek zatim pokaza Muhammedu, a.s., kako da uzme abdest. Potom ga pozva da uči, a kad Muhammed, a.s., odgovori da ne zna učiti, Džibril poziv ponovi, a Muhammed odgovaraše da ne zna. To se ponovi tri puta. Zatim Džibril poče govoriti:

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
Uči, u ime Gospodara tvoga Koji stvara,
Stvara čovjeka od ugruška!
Uči, plemenit je Gospodar tvoj,
Koji poučava peru,
Koji poučava čovjeka onom što ne zna.
(Kur’an,96: 1-5)

Svjetlo Džibrilovo poče polahko da se gasi, a lik tiho nestajaše. Muhammed, a.s., sav u drhtanju, u čudnoj groznici iz pećine požuri kući da sa Hatidžom, vjernom ženom, podijeli uzbudljivu veliku vijest. Hatidža se u prvi mah uplaši vidjevši uzbuđenog i zadihanog supruga. Ali, kad joj Muhammed, a.s., ispriča šta je vidio i čuo, Hatidža se obradova, radosna zbog velike milosti koja obasja plemenitog i dobrog Muhammeda, a.s. Ni trena ne posumnja u istinitost velike vijesti. Znala je Hatidža dobro kako divno i veliko srce ima Muhammed, a.s., i kakve ga sjajne vrline krase. Muhammed, a.s., imao je zaista sva svojstva da bude nagrađen poslanstvom. I zato Hatidža obradova Muhammeda, a.s., svojim iskrenim vjerovanjem: “Tako mi Onog  u Čijoj je moći moj život, ja sam potpuno sigurna da si ti, uistinu, dobio Objavu i da si postao Božiji Poslanik.” I tako Muhammed, a.s., u Hatidži dobi prvog odanog pristašu, prvu muslimanku novog doba. Događaj, u pećini Hira, potpuno obuze Muhammeda, a.s. Sav je bio u plamenu uznositom. “Uči, u ime Allaha…Uči u ime Allaha…” zvonilo je u Muhammedovim, a.s., ušima. Allahova riječ obuzela je cijelo njegovo biće. Muhammed, a.s., je predavao svoj život velikoj misiji. Veliku vijest, radosnu vijest, primio je u svoje vjerničko srce s plemenitim ciljem da je objavi ljudskom rodu. Allahova riječ i poruka poče se prenositi iz srca Muhammedova, a.s., u srca dobrih ljudi: čestitog Alije, dobrog Ebu Bekra, plemenitog Bilala… Vjera u Allaha kao divno svjetlo poče otklanjati tminu idolopoklonstva. Islam se poče širiti, ali tajno, skriveno, gotovo šapatom. Narednih dana i noći, narednih sedmica i mjeseci prenesena je velika Poruka po izbama, po trgovima, po pustinjama i oazama. ”O Zejde, sine Harisov, o Osmane, o Zubejre, o Hamza, čuli su se povici… Došla je velika vijest, radost za svakog čovjeka. Muhammed, sin Abdullahov, (neka je Allahova Milost na njemu), obdaren je Allahovim poslanstvom, sa svetom misijom da islam objavi ljudskom rodu.” A šapat, tihe riječi su išle, pitale: “A što propovijeda Muhammed, sin Abdullahov, kakvu poruku nam on donosi od Tvorca svega živog i neživog?” Iz srca u srce, kao bistri potok proticahu velike riječi. Muhammed, a.s., propovijeda čistu vjeru u Jednog Boga. Poručuje da nema drugog božanstva osim Allaha, dž.š., poručuje ljudima da budu braća, da budu dobri prema roditeljima, bližnjim, da budu kreposni, čestiti, plemeniti, skromni, hrabri i ponosni. Muhammed, a.s., poručuje ljudima da višak imetka dijele siromašnim, poziva na pravedan postupak, preporučuje oslobađanje robova, poziva da se cijeni čovjek i ljudsko dostojanstvo, da se poruše kumiri, da Ka’ba postane čista, da se uspostave Allahovi zakoni među ljudima. Muhammed poziva na preporod ljudskog roda, na veliki pohod ka miru, ljubavi i spasu na oba svijeta. On otkriva tajne života, objašnjava sve što je bilo neznano, pokazuje šta je smisao življenja. Muhammed, resulullah, poručuje da je Allah povjerio čovjeku veliku misiju na zemlji: da čovjek postane čovjek, da čovjek dosegne najveće duhovne visine, da čovjek postigne najveću moguću sreću.

I zato Muhammed, resulullah, poziva na put ka svjetlu i savršenstvu duše, da čovjek jednog dana, kada smrtni čas dođe, smireno može stati pred Stvoritelja i reći mu: “Bože moj dragi, sve što jesam jedino Tebi zahvaljuljem. Bože Veliki, Tebi, i samo Tebi se sav potpuno predajem. Dajem Ti svoju dušu, svoje misli, svoje srce. Nastojim da sav moj život, sva moja snaga, sve moje riječi i djela, budu na Tvome putu. Podari mi Svoju Milost na Danu konačnog suda.” A Allah, potpuno predanim, pred smrtni čas govori:

“A ti, o dušo smirena, Vrati se Gospodaru svome zadovoljna,
a i On s tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje,
i uđi u Džennet Moj!”

(Kur’an, 89: 27-30)

I tako se čovjeku rasvjetli zora Allahove nauke, sigurne spoznaje. Istina Allahovih riječi dopre do ljudskih srca. Allahovo svjetlo osvjetli ljudske duše. Kroz Kur’an, Allah govori, poziva ljude na spas. Da li ljudi čuju glas sigurne istine? Islamska nauka pita, meleki pitaju, pa i sva priroda pita: Hoćeš li, čovječe, pružiti svoje ruke ka miru, sreći i spasu? Hoćeš li pokušati da budeš potpuni, pravi čovjek? Hoćeš li ispuniti svoj život smislom i svrhom, koje prelaze granice smrti i sežu u vječnost? Hoćeš li da dosežeš najveće stepene duhovnog savršenstva? O čovječe, ti kojeg je Allah, dž.š., stvorio u najljepšem obliku, kojem je podvrgao sve što je na nebesima i Zemlji, kojem je udahnuo od Svog duha, kojem je poklonio veliko povjerenje, odgovori: Hoćeš li se pozivu Božijem odazvati? O čovječe, Allahovo Svjetlo ti otkriva smisao postojanja, upućuje te na sigurno saznanje, rasvjetljava veliku tajnu, uči te da budeš vječno sretan! A da bi bio vječno sretan, da bi postigao apsolutni mir, moraš se truditi da usavršiš svoju dušu, da je uzdigneš na najveće duhovne stepene.

Kako dostići te vrijednosti uči nas Islam:

“Tako mi duše i Onoga koji ju je upotpunio, pa je
osposobio za njeno griješenje i njezinu bogobojaznost
onaj će naći spas koji dušu očisti, a štetiće onaj koji
dušu pokvari i zavede. “
(Kur’an,91: 7-10)

Resulullah Muhammed, a.s., je rekao: “Poslat sam da usavršim plemenite ćudi.”

Preko trnja ka svjetlu duše

Ja znam da je nemoguće da svi ljudi budu veliki liječnici, vrsne zanatlije, odlični inžinjeri. I svaki čovjek to zna. Ali, postoji istina, a ta je: svi ljudi, zaista svi, ukoliko žele, mogu postići najveći životni cilj “savršenstvo duše”. Svima je pružena prilika da uistinu postanu savršeni Ijudi. Postepeno, hrabro i uporno osvajati carstvo svoje duše, za velika plemenita načela, istinski je smisao života. Svjetla duša vodi spasu i sreći na oba svijeta. Boriti se za njenu svjetlost, od toga ljepšeg, svrsishodnijeg i plemenitijeg cilja nema. Život onog, koji od najranijih dana svoga postojanja svjetlom istine osvaja prostranstva duše, prepun je istinske sreće, jer savršenu dušu čeka Allahova nagrada. Ebu Hamid Muhammed El-Gazali je rekao: “Mladiću, nastoj da ti duša bude velika i plemenita. Ne daj da ti strast ostvari pobjedu, nego neka ona uvijek bude pobijeđena, a tijelo nastoj učiniti mrtvim. Tvoj dom je tvoj grob. Tamo te svakog časa očekuju. Čuvaj se da tamo ne bi došao bez opskrbe”. Dželaluddin Rumi je govorio: “Sinko moj, odgajanje svoje duše i svog bića to je pravi put. Zbog lijepog odgoja ovaj svemir pliva u svjetlu, a meleki su dobili čistoću i nevinost. Iblis je zbog oholosti otjeran s kapije milosti”.

Ništa se veliko u životu nije postiglo na lahak način. Pobjeda koja dolazi iza napornog rada, stostruko je draža i slađa od one, koja bi, eventualno, došla bez napora. Mi vidimo svaki dan ljude kako se bore za novac. Naporno i predano rade od jutra do večeri, ne samo za osnovne potrebe svoga života, nego često i za luksuz. Odriču se toliko lijepog u životu. Zašto? Za zlato, srebro, novac, za vrijednosti kratkotrajne i prolazne, potpuno ovozemaljske. A kakav bi tek trebao da bude rad za vječne vrijednosti kao što je oplemenjena, čista, svjetla duša? Takav rad ne bi trebao da zna za umor, za zastoj, prekide i granice. Često, u novinama, čitamo o sportašima kako se pripremaju za razna takmičenja. To su naporni treninzi koji zahtijevaju maksimum volje. Mladići i djevojke ne žale snage i truda da postignu uspjeh i da ukrase svoje grudi brončanom, srebrenom, ili zlatnom medaljom. To su plemeniti i časni napori. Pitamo se: Zašto ne uložiti mnogo veće napore i biti spreman na najveće kušnje, za najveći podvig života – oplemenjenje vlastite duše? Nagradu za taj podvig daje Veličanstveni Stvaralac, dragi Allah, dž.š., a nagrada je vječni mir i sreća. Nepobitna, čista i jasna istina je da Allah, dž.š., može ljudske duše učiniti onakvim kakvim On želi. Ali, Allahovom voljom, čovjek je stvoren upravo ovakvim. Allah, dž.š., je ukazao vjernicima pravi put, a za hod na tom putu On daje kao nagradu Svoju pomoć. U Kur’anu je rečeno:

“One koji se budu zbog Nas borili, Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode, uputiti; a Allah je zaista na strani onih koji dobra djela čine!” (Kur’an,29: 69)

Allah traži od vjernika njegov trud, njegovo nastojanje za doseg najviših ciljeva. On traži od čovjeka ostvarenje Allahove moći i volje u čovjekovom srcu. Allah želi da životni put vjernika bude ispunjen ljubavlju prema Islamu i prema svemu što je dobro i plemenito. Trudom, naporom nastojanjem na Allahovom putu osigurava se ispravno vjerovanje. Istina je poučna i nepobitna:

“Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmjeni.” (Kur’an, 13:11)

Allah, dž.š., hoće da se ljudi uzdignu do maksimalno mogućeg savršenstva, svojom borbom, svojim radom, svojom strpljivošću, svojom sposobnošću u otklanjanju zla iz svog tijela, iz svoje duše, iz svog života. Allah, dž.š., je na tom putu najavio kušnju, ispit vjere.

“Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: ” Mi vjerujemo! i da u iskušenje neće biti dovedeni? A Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih da bi Allah, sigurno, ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu .” (Kur’an, 29:2-3)

Allahov put, Allahova nauka, neće se ostvariti u čovjeku i oko čovjeka samo Objavom. Neće se ostvariti ni samim tim ako se pročita ili nauči ta nauka. Allah, dž.š., također neće htjeti Svojom Moći da promijeni unutarnje ljudsko biće, ako sam čovjek ne teži ostvarenju Allahove nauke i njegovoj pobjedi. Toj težnji vjernik treba da se preda svim svojim bićem, svom svojom snagom, voljom i znanjem. Čovjek osigurava pobjedu islama u sebi borbom protiv svojih negativnih strasti i zala koja su u suprotnosti s Allahovom naukom. Doseg pobjede, u borbi za savršenstvo duše, ovisi o snazi čovjekovih htijenja i nastojanja. Treba samo snažno htjeti, jer islam lahko nalazi put do ljudske duše. Islam dobro poznaje njene sposobnosti i narav. Prilazi joj onako kako Allah, dž.š., određuje. A to je pravi put, Allahov put.
Put ka svršenstvu duše je širok, osvjetljen ali i posut trnjem i zakrčen preprekama. Čovjeka na njemu čekaju teški unutarnji sukobi, sukobi dobra i zla. Tu treba mnogo snage i strpljenja. Ta borba za pobjedu dobra u duši, za snažnu stazu života, uz Allahovu pomoć, urodiće divnim plodovima: jačanjem duhovne snage, upornosti i nepokolebljivosti. Put ka savršenstvu duše kroz stalan plemeniti napor, otvara široke vidike vjere, kakve čovjek ni slutiti ne može. Ti horizonti vjere, prave spoznaje i sigurnog saznanja, dati iskrenim i upornim vjernicima, nikada neće biti ukazani onima koji u mrtvilu svoje volje sjede nepomično i ne iskazuju nastojanja za borbu u svojoj duši. Spoznaja jasne, čiste vjere, ostavlja smisao života, ozaruje ljudsku dušu, do najviših svjetlosnih granica. Divno je i časno kroz život ići velikom cilju. Kao što stablo, puno behara, širi svoj miris, tako islamski način života širi miris svoje ljepote u ljudskim dušama. Islamski život je u znaku Allahove ljubavi i milosti. Stari Rimljani su govorili: “Preko trnja ka zvijezdama.”, a mu’mini će reći: “Preko trnja ka svjetlu duše, ka njenom savršenstvu!”

Najviši cilj

Plemenit čovjek, pravi čovjek ne dozvoljava da mu život prođe uzalud. On nastoji da ga ispuni velikim djelima, jer ne spada među one koji provedu decenije svoga života s rukama u džepovima, bez truda i nastojanja. On ne spada ni među one, koji su iz egoističnih pobuda u svojoj bolesnoj pohlepi za ovozemaljskim bogatstvima, spremni da gaze preko drugih ljudi. Životnih ciljeva ima mnogo. Skala njihovih vrijednosti je velika, Međutim, mu’minu je Allah, dž.š., jasno postavio i odredio cilj. A cilj je postati potpun i pravi čovjek, odgojiti svoju dušu tako da dosegne najviše duhovne visine. S tim ciljem pred očima i u mislima treba da su prožeta sva mu’minska htijenja i nastojanja, Na putu ka tom cilju dobiva se snaga za djelo i napor. Prostori usavršavanja ljudskih duša su neizmjerni. Pružaju se od podizanja grančice s puta, do bezbrojnih dobrih djela, u ime Allaha, dž.š. Rad, marljivost, snažna volja, ljubav prema nauci, milosrđe, samoprijekor  samo su neka od područja ljudskih življenja kroz koja se prolazi, da bi se dostigao najviši cilj.

Mladi čovječe! Zamisli sada ljude, koji žive bez ideala, bez svrhe! Kako su samo turobni dani sive svakodnevnice u kojoj nema radosti najvišeg cilja! Tu nema prave zore, niti pravog sunca života. Mu’minsko življenje, na ljepšem putu, prelazi duhom granice ovog života, ne zna za smrt. Zna samo za život pun ljepote i smisla, život pun svrhe, velike i plemenite. Ljudska smrt nije smrt. To je samo prelaz u bolji svijet, hod ka susretu s Najdražim, Allahom Stvoriteljem. Ovaj život je samo etapa ka vječnom životu. Ističući moralne vrline, kojim se odlikuje onaj koji teži ljubavi prema Allahu, koji ima za cilj savršenstvo duše, Ibn Sina je rekao : “Onaj, koji je spoznao Istinu hrabar je, a kako da ne bude kad je pošteđen straha od smrti. Velikodušan je, pa kako da ne bude, kad je daleko od ljubavi prema neistini. On prašta mnogo. a kako da ne prašta kad mu je duša iznad toga, da bi je mogle povrijediti ljudske zablude.”

Nastavit će se…

Odlomak iz knjige “Snagom vjere do savršenstva duše”