Vukova je historijska zasluga što je vještačka slaveno-srpska književna djelatnost zamijenjena krepkim štokavskim narječjem srpskih masa. Ukratko osnova njegovog učenja može se sažeti u sljedećem: on je proširio definiciju srpstva na sve one etničke subjektivitete koji govore štokavskim narječjem, bez obzira na vjeru. Po toj njegovoj jezičkoj politici srpska nacije nije isključivo pravoslavna. Ako govore štokavski, a po njegovom učenju štokavski je svojstven samo Srbima, onda su i muslimani i katolici ustvari – Srbi.
Karadžićeva jezička konstrukcija je definirala uvjerenje da je jezik najdublji izraz nacionalnog duha. Jedna nacija ne bi mogla imati tri duha, niti bi jedno narečje moglo djeliti dvije nacije. Iz tog je rezultiralo pseudoznanstveno stajalište da su svi narodi koji govore štokavskim narječjem Srbi, bez obzira na njihov povijesno-kulturni i socijalno-politički identitet. Aktivizmom Karadžića ovo stanovište je postalo oficijelnom državnom politikom Srbije, a kada neka ideja postaje oficijelna, u njenoj realizaciji izravno sudjeluje država. Oslanjajući se tako na ovo Karadžićevo stajalište historija srpske državnosti s početka XIX stoljeća historija je asimilacije, hegemonije, ekspanzije i genocida.
Stajalište da su Bošnjaci ustvari Srbi islamske vjeroispovijesti, te da je BiH sastavni dio Srbije Vuk ponavlja u mnogim svojim djelima.
U svojoj knjizi „Srbi svi i svuda“ on piše:
„Zaista se zna da Srbi sad žive u današnjoj Srbiji (između Drine i Timoka, i između Dunava i Stare planine), u Metohiji (od Kosova preko Stare planine, gdje je Dušanova stolica Prizren, srpska patrijarhija Peć, i manastir Dečani), u Bosni, u Hercegovini, u Zeti, u Crnoj Gori, u Banatu, u Bačkoj, u Srijemu, u desnom Podunavlju od više Osijeka do Sentandrije, u Slavoniji, u Hrvatskoj (i Turskoj i Austrijskoj krajini), u Dalmaciji, i u svemu Adrijatičkom primorju gotovo od Trsta do Bojane. Zato u početku rekoh zaista se zna, jer se upravo još ne zna dokle Srba ima u Arnautskoj i u Maćedoniji.
U pomenutijem ovdje mjestima biće najmanje oko pet miliona duša naroda koji govori jednijem jezikom, ali se po zakonu (religiji) dijeli na troje: može se otprilike uzeti da ih oko tri miliona ima zakona grčkoga, i to: jedan milion u cijeloj Srbiji (s Metohijom), jedan milion u austrijskijem državama (u Banatu, u Bačkoj, u Srijemu, u desnom Podunavlju, u Slavoniji, Hrvatskoj, Dalmaciji i Boci), a jedan milion u Bosni, Hercegovini, Zeti i Crnoj Gori; od ostala dva miliona može biti da bi se moglo uzeti da su dvije trećine zakona turskoga (u Bosni, Hercegovini, Zeti itd.), a jedna trećina rimskoga (u austrijskim državama i u Bosni, Hercegovini i nahiji barskoj). Samo prva tri miliona zovu se Srbi ili Srblji, a ostali ovoga imena neće da prime, nego oni zakona turskoga misle da su pravi Turci i tako se zovu, premda ni od stotine jedan ne zna turski; a oni zakona rimskoga sami sebe ili zovu po mjestima u kojima žive npr. Slavonci, Bosanci (ili Bošnjaci), Dalmatinci, Dubrovčani itd., ili kao što osobito čine književnici, starinskijem ali Bog zna čijim imenom….
U Bosni je moralo biti sve drukčije. Srbi su pomoću knjiga, popova i kaluđera, crkava i manastira bili i onda mnogo pobožniji od Arnauta, a po svoj prilici imali su i više gospode koja se dosta razlikovala od prostoga naroda. Iz istorije znamo i vidimo da su se u Bosni iznajprije isturčila najviše gospoda, od koje su gdjekoji i do danas stara prezimena svoja sačuvali, kao npr. Kulini, Vidajići, Ljubovići, Brankovići, Todorovići, Filipovići itd. Kad su se gospoda prije razlikovala od svoga prostoga naroda, s kojim su u jednu crkvu išla i iz jedne se čaše pričešćivala, šta je prirodnije nego da se sad, primivši i zakon ne samo sasvijem drukčiji od njihovoga nego i na drugome jeziku i s drugijem pismom, postaraju još većma razlikovati se. Tako oni dojakošnje svoje ime Srbi, koje je sa zakonom hrišćanskijem i s pređašnjijem životom njihovijem vrlo skopčano bilo, ne samo odbace nego im žao budne i raja njihova da se njime diči, i nazovu je vlasima. Kao što su ovi poturčenici prije u hrišćanskome zakonu bili pobožni, tako isto postanu i u turskome, i danas može biti da u cijelome zakonu Muhamedovu nema pobožnijih ljudi od Bošnjaka: to pokazuje i današnja njihova nepokornost Sultan Mahmutu i mrzost na nj i na njegove nove uredbe i premjene..
Ovako ja, otprilike, mislim da su rimski i turski Srbi izgubili svoje narodno ime…“
U svom “Srpskom Rječniku”, pored ostalog, Karadžić je naveo: “… I Bošnjaci turskog zakona osobito gospoda, drže svoja stara prezimena, pa jos i onaka koja pokazuju da su njihovi stari bili hrišćani, i da se oni samo po zakonu zovu Turci, a po rodu i po jeziku su pravi Srbi…”.
Da je Vuk smatrao Bošnjake Srbima, proizilazi i iz njegove zbirke “Pesama”, gdje u predgovoru kaže za pjesme sevdalinke da tako “pjevaju Srpkinje turskoga zakona u Sarajevu”.
U svom djelu uz 1837. godine „Crna Gora i Crnogorci“, on navodi „pravu domovinu Srba“, zacrtavajuću čudne granice i prije Garašanina: “Toga radi mislim da neće biti izlišno ako ovdje napomenem da se prava domovina Srba, u kojoj i danas na milioni žive, prostire preko današnje Srbije do Prizrena i Peći s one strane Šare, i obuhvata cijelu Bosnu, Hercegovinu, Crnu Goru, kraj oko Bara, austrijsku Arbaniju, Dubrovnik, Dalmaciju, Tursku i austrijsku (vojničku) Hrvatsku, Slavoniju, Srijem, gotovo cio Bački komitat i duž Dunava do Sv. Andrije (iznad Budima) i jedan veliki dio Banata. U ovijem krajevima živi preko pet miliona Slavena jedne grane i jednog jezika, koji se jedino razlikuje po zakonu. Oko tri miliona (i to jedan milion u današnjoj Srbiji, jedan u Ugarskoj i jedan u Bosni, Hercegovini, Zeti, Crnoj Gori, austrijskoj Arbaniji i u Dalmaciji), grčkog su zakona; od ostala dva miliona može se približno uzeti da su dvije trećine (u Bosni i u Hercegovini) muhamedanskog a jedna trećina (u Slavoniji, Hrvatskoj, Dalmaciji i Dubrovniku) rimskog zakona.“
Ova Vukova stajališta sve do danas će biti osnovni postulati velikosrpskih ideja. Pored ovog jezičkog nacionalizma, Vuk Stefanović Karadžić se bavio i historijom, maksimalno je iskrivljavajući i u tradicionalnom srpskom historigrafskom duhu, falsificirajući. U njegovim zbirkama Srbi su u borbi s Turcima, balijama, poturcima prikazani kao nadnaravska bića, povijesnim usudom antiislamski orjentirana, koja u svom fatalizmu i pravoslavnom panslavizmu imaju povijesnu zadaću uništiti muslimane i formirati državu utemeljenu tradicijom Dušanovog carstva. O Vukovoj stručnosti na polju historije govori i sljedeći primjer.
Naime, Vuk je u predgovoru „Srpskom rječniku“ 1818. godine, u napomeni na strani XI, napisao da je za Crnu Goru “… još od detinjstva svoga čuo i razumio, da u njoj još od Lazareva vremena jednako traje srpska vlada i carovanje, i koju bi i danas voljeo sto puta viđeti, nego Jadar ili kakvo drugo mjesto na svijetu.“
To je suprotno historijskim činjenicama jer je Crna Gora bila pokorena od osmanske države. Prema kazivanju Ilariona Ruvarca“…u XVI i XVII veku, jer za ta dva veka nema povesti o Crnoj Gori i Crnogorcima, kao god što nema povesti o Srbima u Srbiji, Bosni, Hercegovini i u Ugarskoj i Slovinju – a nema zato što Srbi u svim tim zemljama za to vreme ne bijahu svoji, ne imajući svoje kakve-takve državice, kućice i slobodice, već pod tuđim gospodstvom, koje gospodstvo ima svoju istoriju i za ta dva veka.“ 1
Kritički historik, pišući o Vukovom poimanju srpske povijesti i suvremenosti, kaže : „Godinama i godinama bila je njegova mila namera da napiše kratku srpsku stariju istoriju i opširan prikaz razvitka moderne Srbije. Bio je čvrsto uveren, da osim njega niko drugi ne može to valjano izvesti. Ali njegove sposobnosti nisu domašale želje. Stariju historiju nije mogao napisati jer nije imao potrebnog znanja i nužnog istorijskog smisla. A i s novom bi išlo teško. Vuk je odlično pripovijedao što je gledao na površini događaja. U dubine se nije umeo spuštati. Znao je prikazati završne forme u razvoju činjenica, no nije video osnove i stepene razvijanja. To se jasno oseća po jednom većem delu iz te nameravane moderne istorije Srbije Vukovu „Milošu Obrenoviću“. Doduše Vuk se mogao braniti, da su mu pri pisanju ove knjige bile ruke vezane obzirima na kneza Miloša. Ali i kad se to uzme na um, ipak je delo jako slabo…to se lepo vidi po istoriji srpske revolucije… „ 2
Slab historičar, jezički pseudoteoretičar, falsifikator – sve su to odlične osnove da se postane veliki srpski znanstvenik, srpski prosvjetitelj i reformator.
Pored svega toga Vuk je našao vremena da u svojim „Poslovicama“ definira Bošnjake i ostale muslimane negativno, kao završni čin svoga „prosvjetnog“ djelovanja.
Evo malo Vukovih poslovica: “U Turčina i u zmije ljute, u njih nikad tvrde vjere nema“ (Vuk, Poslovice, 6865), „Bog ubio svakog ršćanina koji drži vjeru u Turčinu“ (Vuk, Pjesme, 4,24,433) „U Turčina vjera na kojenu“ (Vuk, Poslovice) „Nemožeš mu se (Turčinu) osloniti na vjeru i na riječ“ (Vuk, Poslovice).
Znači, XIX stoljeće donijelo je ne samo nezavisnost Srbije i genocid nad Bošnjacima, nego je donijelo i prve pisane velikosrpske programe srpskih političara i naučnika, koji će postati osnova rada i djelovanja svih budućih srpskih političara i intelektualaca. Djelovanje i zajednički rad ove dvije grupe ljudi na ideji Velike Srbije uvijek je povezan i sa Srpskom pravoslavnom crkvom. SPC zauzima centralno mjesto u genocidu nad Bošnjacima, a više o tome će biti riječi kada se bude govorilo o pripremama za agresiju i genocid nad Bošnjacima 1992-1995. godine.
1. Ilarion Ruvarac, “Prilošci istoriji Crne Gore”, Sremski Karlovci, 1897. str. 42
2. Nikola Radojčić, “Jedna savremena istorija prvog srpskog ustanka”, Zagreb 1929. str. 176-177
Izvori:
1. Dr. Fuad Saltaga, „Da li je genocid sudbina Bošnjaka“, Salfu, Sarajevo 1996.
2. Mirsad Abazović, „Kadrovski rat za BiH“, Savez logoraša BiH- CID, Sarajevo 1999.
3. Vuk Karadžić „SRBI SVI I SVUDA“ – Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona, Antikvarneknjige.com Beč, 1849.
4. Vuk Stefanović Karadžić, “Crna Gora i Crnogorci” ,1837.
Pripremio: crnileptir