„Više ni ne znam koliko sam imao operacija. Zadnja operacija je bila zbog rana na leđima; doktori su izgubili svaku nadu da ću ponovo prohodati. Prije tri godine posjetio sam svoju tetku u Bureiju u Gazi. Ona živi u istočnim dijelovima Bureija, a njena kuća se nalazi oko 500 m od granice.
Rođak i ja smo bili vani, na zemlji koja se nalazi odmah do njezine kuće. Često smo tu sjedili. Izraelski vojnici su počeli pucati na nas, s druge strane ograde i granice. Pogođen sam dva puta. Izraelski vojnik nam je naredio da dođemo do ograde i mi smo to učinili, bojeći se da će još pucati na nas.
Kad smo došli blizu ograde naredili su nam da skinemo odjeću. Onda su nam naredili da se popnemo na ogradu i da pređemo na drugu stranu. Bio sam pogođen i osjećao sam se slabo zbog krvarenja. Pao sam na zemlju. Izraelski vojnik je upitao da li mogu ustati. Podigao sam ramena aludirajući da ne mogu. Izraelski vojnik me onda pogodio još jednom, treći put, malo više mog pazuha.
Drugi rođak nam se pridružio; došao je po nas kad je čuo pucnjavu. Izraelski vojnici naredili su mojoj dvojici rođaka da preskoče ogradu. Jedan od njih je bio teško povređen, nekoliko puta je pogođen u nogu i jednom u abdomen. Ležao sam na zemlji, krvareći, dok je izraelski vojnik odvodio dvojicu mojih rođaka.
Rođak koji je pogođen više puta nije primio nikakav medicinski tretman. Izraelci su samo stavili gazu preko njegovih rana i dali mu injekcije protiv bolova. Držali su njega i drugog rođaka mnogo dana. Kada su ga napokon pustili, noga mu je bila inficirana. Donji dio noge su mu morali amputirati.
Doktori su se bojali da izvade metak iz abdomena moga rođaka, bojeći se da će iskrvariti. Nedavno, jedan doktor izvan Gaze je uspio da mu izvadi metak. I ja sam trebao iskrvariti do smrti, ali nekako sam preživio. Izgubio sam bubreg, dva kralješka su mi oštećena i paraliziran sam od struka dolje. Nikada više neću hodati. Moje ime je Sari. Imao sam samo 16 godina kad su me Izraelci pogodili.”
Još uvijek krvarim nakon toliko dana
Mas’oudovi krici su bili dovoljan dokaz njegove agonije. Pokušavao je ležati, sjediti, ležati postrance, potrbuške, ali bi se bol pogoršavala i njegovi krici su bili sve glasniji. Najgore je trajalo oko 10 minuta, da bi se polahko smirivalo nakon injekcije protiv bolova. S njim je bio i Sari, paraliziran do kraja života nakon što su na njega i njegove rođake izraelski vojnici pucali prije tri godine.
Na moje čuđenje, što sam vidjela mnogo puta ovdje u Palestini, ono što je počelo kao turobna posjeta, srceslamajuća zbog Masoudovih bolova i uništenog Sarijevog života, završava sa razgovorom, koji privremeno odvraća od svih briga. Komentari dviju starijih žena dovode do lakše i vedrije atmosfere, s jačanjem osjećaja strpljenja. Među sivim, stvorenim siromaštvom Gaze, ozljedama koje mijenjaju cijeli život, ranama i amputacijama koje su rezultat izraelskih dijela terorizma, volja za životom je jaka, kao i duh ovog naroda.
Eva Bartlett
Uruk.net/ Minber.ba
