Problem pretjerivanja u vjeri (simptomi, razlozi, posljedice i lijek), II dio

Neznanje je veoma širok pojam koji obuhvata mnogo stvari. Spomenut ćemo neke od njih:

1 – Obuhvata nepoznavanje Allahove Knjige, nerijetko se dešava da ljudi koji pretjeruju u vjeri ne znaju da uče u Kur’anu, a da ne govorimo o tome kako ne poznaju propise vezane za Kur’an, niti propise koji se uzimaju iz Kur’ana. Čovjek daje sebi za pravo da govori o pitanjima koja se tiču ummeta a nikada nije pročitao prijevod Kur’ana. A ako je pročitao jednom, da li to znači da je nešto naučio? Da li poznaje tefsir ajeta, da li zna načine kako se tefsire kur’anski ajeti, da li poznaje ajete u Kur’anu koji su derogirani i one koji su ih derogirali, da li poznaje povode objave kur’anskih ajeta koji pomažu učaču ispravno shvatanje značenja ajeta?!

Jedne prilike su me nazvala braća nakon što su ušli u duboku raspravu, normalno bez argumenata, i pitao me jedan od njih gdje se nalazi u Kur’anu ajet u kojem stoji da Allah nikome neće oprostiti širk, pa sam im kazao. Poslije sam doznao da se žestoka rasprava vodila oko toga da li će Allah oprostiti širk onome ko se pokaje od njega ili ne. Do te mjere su raspravljali da se kasno naveče morao zvati jedan od daija kako bi presudio u tome. Šta je to nego nepoznavanje Kur’ana? Ljudi ne znaju gdje je taj ajet, a raspravljaju o njemu. Da su samo malo razmislili bilo bi im jasno da će Allah oprostiti širk onom ko se pokaje od njega, jer kako bi nevjernici koji su čitav život činili širk mogli da prime islam ako Allah neoprašta činjenje širka onome ko se pokajao?! Koliko puta možemo čuti u razgovoru s braćom: „To je ajet ili hadis, nisam siguran.” Ali je siguran za onog ko je pozivao ljude da glasaju na izborima da je nevjernik…

2 – Obuhvata nepoznavanje sunneta Allahovog Poslanika,s.a.v.s. Koliko je pitanja koja se vežu za sunnet, za koji velik broj ljudi nikada nije čuo, a kamoli da zna odgovore na njih; pitanja o kojima su govorili učenjaci Usuli-fikha, pitanja koja se vezuju za ocjenjivanje vjerodostojnosti hadisa, koliko puta možemo čuti kako ljudi citiraju hadise koji su slabi-daif, ponekada i apokrifni-izmišljeni. Primjera radi, koliko je ljudi koji ne znaju da je hadis o zabrani spavanja od ikindije do akšama daif-slab po velikom broju hadiskih učenjaka ili hadis da je Allahov Poslanik uzimao od njegove brade, kratio je, dužinom i širinom.

To je samo jedna strana. Hadisi se moraju ispravno razumijevati, nije dovoljno da raspoznaješ vjerodostojan od slabog, već hadis treba ispravno shvatiti. Dalje, treba poznavati govor Uleme kada je u pitanju komentar određenog hadisa. Primjera radi, koliko je hadisa koji se odnose na hilafet, a ljudi ih danas tumače kao da se odnose na postojeće organizacije i džemate. Koliko puta ćemo naći da su ljudi uzeli nekoliko hadisa i sve ostale zapostavili? Nerijetko se uzimaju oni hadisi koji vanjštinom odgovaraju stavovima određene skupine, a ostavljaju se oni koji su dokaz protiv njih.

3 – Obuhvata nepoznavanje menhedža selefa u mnogim pitanjima koja se vežu za vjeru. Jedno od tih pitanja je pitanje “tekfira”. Menhedž Ehlis-sunneta je da ljude ne proglašavaju nevjernicima zbog činjenja velikih grijeha sve dok ih ne budu smatrali halal, dozvoljenim. To je toliko poznata stvar koju nažalost mnogi, u današnjem vremenu, ne poznaju.
Primjera radi,prije nekoliko dana mi je (povjerljiv) čovjek pričao priču da je bio na hadžu s grupom hadžija i kada su došli u klaonicu kurbana na Mini ljudi su vidjeli da čovjek koji kolje kurbane konzumira duhan pa su kazali ako duhani sigurno i ne klanja, a ako ne klanja meso koje on zakolje nije dozvoljeno jesti!?
Čovjek koji praktikuje novotarije proglašava se nevjernikom, bez gledanja u veličinu novotarije koju je uradio.

4 – Obuhvata nepoznavanje ciljeva Šerijata. Nerijetko se dešava da ljudi, pretjerivajući u vjeri, zaboravljaju na ciljeve Šerijata, zaboravljaju ili nisu ni znali zašto je određeno djelo propisano, i više od toga, zaboravljaju temeljne ciljeve vjere. Prakticiranje vjere na način kako to interpretira određena skupina ljudi, koja pretjeruje u vjeri, daleko je od svakog vida olakšanja. A zar nije od temeljnih načela i ciljeva ove vjere da olakša ljudima?! Da li je jednostavno da čovjek mora da proglašava nevjernikom svakog tko određenu skupinu ljudi ne smatra nevjernicima? Da li je lahko kad želiš klanjati dženazu da se raspituješ je li mejit bio klanjač ili nije? Da li je lahko da svaki put kada dođeš u novi džemat pitaš da li je imam pozivao na izbore ili ne, kako bi na osnovu toga znao da li je musliman ili ne?
Da li je lahko da svaki put u mesnici koju drži musliman pitaš je li meso halal? Čovjek kada radi određeno djelo trebao bi da zna šta je cilj Šerijata kod propisivanja određenog djela. Zašto islamski učenjaci kada govore o uvjetima koji trebaju da se ispune pri mudžtehidu kažu da treba da poznaje ciljeve Šerijata, kako bi, donoseći fetve, uzimao u obzir ciljeve zbog kojih su određena djela propisana. Nerijetko se dešava da ljudi kada zapostave ciljeve propisivanja određenih djela nanose Islamu i muslimanima ogromne štete. Da li su oni koji su muslimanima naših prostora zabranili izlalak na izbore i zbog toga ih proglasili nevjernicima imali u vidu ciljeve Šerijata? Da li je moguće da se vlast i sloboda koja je u ratu plaćena cifrom od 200.000 žrtava, u miru prepusti onima koji su do jučer učestvovali u ubijanju tog istog naroda!?

5 – Obuhvata nepoznavanje Božanskih zakona i običaja ( ar. Sunnen Er-Rabbanijje). Događaji iz života poslanika se razlikuju, ali Božanski običaji i zakoni se ne mijenjaju. Pobjeda ima svoje uvjete, a i poraz ima svoje razloge. Kako god je to bilo u vrijeme nekog od poslanika tako je to i danas. Kaže Allah dž.š.:

” U Allahovim zakonima ti nikad nećeš naći promjene, u Allahovim zakonima ti nećeš naći odstupanja.” ( Fatir, 43. ajet)

Koliko puta se zaboravljaju Allahovi zakoni pri promjeni društva u kojem insan živi? Sve bi da promijenimo preko noći, sve bi da preokenemo na grub način, želimo da vidimo rezultate svog pozivanja, zaboravljajući pri tome slučaj Nuha, a.s., tražimo od ljudi da shvate ono što smo mi shvatili i u periodu u kojem smo mi shvatili. Ne smijemo nikada zaboraviti da se ljudi razlikuju po tom pitanju, neko se odaziva brže a neko sporije, neko shvata ako mu pojasniš jednom a neko neće shvatiti i rezonovati ako mu tri puta pojasniš.

Nerijetko zaboravljamo da je jedan od Allahovih zakona da će iskušavati ljude raznim iskušenjima koja mogu da potraju i godinama. Također, ako želimo mijenjati druge da počnemo od sebe, počinjemo graditi kuću od krova a to nije moguće ni po jednoj teoriji. ” Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok se on sam ne izmijeni.” Koliko je samo problema na terenu nastalo zbog nepoznavanja ovih zakona?

6 – Obuhvata nepoznavanje kategorija i stupnjeva propisa. Poznavanje kategorija propisa nosi sa sobom velike koristi u misionarstvu. Suprotno tome, nepoznavanje istih nosi sa sobom mnoge štete. Ako naređujemo drugima određena djela treba da im naređujemo najbitnije stvari, pa makar pri sebi imali drugih, manjih propusta. Poznavanje stupnjeva propisa ima veliku ulogu u donošenju suda o drugima. Nije isto kada neko počini mekruh i kada počini ono što je strogo zabranjeno, nije isto da čovjek počini veliki grijeh i da počini djelo koje izvodi iz vjere.

Koliko je argumenata koji ukazuju da muslimani počinioci velikih grijeha i ako uđu u vatru, ako im Allah ne oprosti, neće vječno ostati u njoj. Poznavanje stupnjeva propisa igra veliku ulogu u svakodnevnom životu muslimana. Tako što će davati prednost djelima koja su farz-a’jn (stroga dužnost svakome) nad onima koja su farz-kifaje (kolegijalne obaveze), davanje prednosti obaveznim stvarima nad dobrovoljnim.

7 – Obuhvata nepozavanje historije. Poznavanje historije nosi sa sobom mnoge koristi. Da ne postoji druga korist od pozavanja historije osim ta da je u izučavanju historije čuvanje od zabludjeli sekti koje su bile u prošlosti to bi bilo dovoljno. Da čovjek vidi koji su faktori utjecali na pojavu tih sekti, njihove osnovne odlike, sve s ciljem čuvanja od ideja koje zagovaraju te sekte. Sve što danas govore oni koji pretjeruju u vjeri znajte da nije od danas, već to ima u knjigama historije, koje govore o zalutalim sektama i njihovim idejama.

Mnogo je stvari koje obuhata ovaj faktor-neznanje a mi ćemo se zadovoljiti sa spomenutim.

Drugi faktor: NEPOŠTIVANJE UČENIH

Prije nego počnemo s govorom o ovom faktoru da postavimo pitanje da li je ovaj faktor prisutan kod ljudi koji nas okružuju, kod onih koji pretjeruju u vjeri u današnjem vremenu? Bez imalo razmišljanja možemo konstatovati da je ovaj faktor prisutan kod velikog broja baš onih koji pretjeruju u vjeri. To se vidi iz njihovih izjava, njihovog ponašanja koje nisu mogli naučiti od učenjaka. Nerijetko ćemo čuti da ljudi koji zaista ne poznaju ništa od vjere kako daju sebi za pravo da napadaju na čast najvećih sinova ovog ummeta, kako komentarišu njihove, po njima, pogrešne fetve, stavove, razmišljanja. Ljude kojima je cijeli ummet posvjedočio imamet, znanje. One koji su svoj život proveli učeći, radeći za Allahovu vjeru, druge podučavajući. Kako je samo neshvatljivo da ljudi vrijeđaju one koji su nasljednici vjerovjesnika, one koji s koljenja na koljeno još od vremena Allahovog Poslanika pa sve do sad prenose taj poslanički miraz, naslijeđe.

Vrijeđati i psovati učenjake je kao da režeš granu drveta na kojoj sjediš. Pa zar to nije zajednička osobina sa narodom koji je otišao daleko u zabludu, s rafidijama, koji su vrijeđali ashabe Allahovog Poslanika. Svaki narod kaže da su drugovi poslanika koji su njima poslani najbolja generacija, osim rafidija, koji kažu da su drugovi Allahovog Poslanika nevjernici, osim mali broj njih…

Tako i u današnjem vremenu vrijeđanje uleme i učenjaka nije ništa do psovanje onih koji su prenijeli i očuvali Allahovu vjeru u ovim teškim vremenima. Učenjaci u islamu zauzimaju mjesto koje ne zauzima niko drugi, njihova prava znaju oni koji su svjesni veličine njihovog mjesta u islamu i veličine onoga što nose u svojim grudima. Sve spomenuto ne znači da su oni nepogrešivi, sigurno je da i oni mogu pogriješiti i nama nije naređeno da ih slijedimo u pitanjima u kojima su pogriješili. Samo je pitanje da li smo mi dosljedni da komentarišemo njihove greške, da li mi posjedujemo dovoljno znanja da bi mogli primijetiti da su oni pogriješili. Možda je ono što su kazali istina ali mi ne razumijemo nihovo usmjerenje dokaza i pogled na stanje, uzimanje u obzir koristi i štete, i mnogo drugih faktora koji su utjecali da zauzmu određeni stav. Ako bi pristali da kažemo da smo mi sve te stvari shvatili, a sigurno nismo, i zaključimo da su pogriješili, da li to znači da ih trebamo vrijeđati, psovati, potvarati, da su to uradili bojeći se vlasti itd.

Zar nam nije poznato da mudžtehid koji, kada se potrudi u davanju fetve, u svakom slučaju će biti nagrađen. Ako da ispravan odgovor imat će dvije nagrade, a ako da neispravan odgovor imat će nagradu truda i idžtihada kojeg je uložio u rješavanju određenog pitanja. A šta mi možemo očekivati za njihovo vrijeđanje, potvaranje, bespravno komentarisanje njihovih fetvi?! Ako je strogo zabranjeno ogovarati i potvarati braću muslimane općenito, pa zamislite kako je onda velika stvar da napadneš na čast Allahovih evlija. Ako učenjake ne obuhvata hadis “Ko uznemiri Moga evliju, Ja sam mu rat objavio”, pa na koga bi se mogao odnositi?! Ljudi koji pretjeruju u vjeri po pitanju učenjaka otišli su u dvije krajnosti. Određenu skupinu učenjaka omalovažavaju, psuju, potvaraju. To je jedna krajnost. Druga krajnost je da su određene ljude, ponekad se tu ubrajaju i učenjaci, uzdigli na nivo božanstva jer ih smatraju nepogrešivim i pokornost njima u svemu što kažu je obavezna.

Čovjek koji znanje stiče pred učenjacima uz sticanje znanja stiče mnogo drugih stvari. Učenjem pred učenjacima čovjek od njih uči ahlak i moralne osobine, ponašanje prema ljudima koji ih okružuju i ponašanje prema ljudima koji nisu istog mišljenja kao oni. Kao što je kazao Ibn Sirin: “Oni su učili ahlak kao što su učili znanje.” Učeći pred učenjacima čovjek to znanje shvata onako kako su ga shvatali selefi, dok učenje iz knjiga, bez sjedenja pred ulemom, nerijetko sa sobom nosi velike štete pa čak do te mjere da štete mogu biti veće od koristi. Kazao je arapski pjesnik u stihovima: “Men kane šejhuhu kitabe galebe hatauhu savabe” – “Kome (samo)knjiga bude učitelj, njegove greške će biti brojnije od ispravnih postupaka.” Nepoštivanje uleme je put koji vodi jednom od dva pravca. Vodi ka tome da govori o pitanjima koja se tiču ummeta onaj ko nije kompetentan da govori o tome. Negativne posljedice ovog smjera svima bi trebale biti poznate. Drugi pravac je vraćanje na knjige i shvatanje onoga u njima što je shodno našem rezonovanju, što opet nosi sa sobom mnogo negativnosti. Neke od njih mi svakim danom trpimo na svojoj koži.

Treći faktor: UZIMANJE ODREĐENIH ARGUMENATA I RAD PO NJIMA, A ZAPOSTAVLJANJE DRUGIH BEZ POKUŠAJA SPOJA IZEĐU ARGUMENATA I RADA PO SVIM ARGUMENTIMA.

Ova tematika je sigurno teška, i u velikom broju slučajeva za nas neshvatljiva. Da bi ispravno shvatili ovu tematiku morali bi da pojasnimo mnogo izraza kao što je: Opći (ar. El-a’m), i posebni (El-Has), sažet (El-mudžmel), pojašnjen (El-mubejen). Kako se spaja između naizgled kontradiktornih argumenata? To bi nam oduzelo mnogo vremena i prostora, a veliko je pitanje da li bi to shvatili i nakon pojašnjavanja. Sažetak govora je da je zapostavljanje jednog dijela argumenata i rad samo po određenim argumentima prijašnje sekte odvelo u zabludu. Tako ćemo naći haridžije koji su zapostavili jednu stranu argumenata, argumente obećanja, pa ih je to dovelo da su kazali da je počinioc velikog grijeha nevjernik, a u drugu krajnost su otišle murdžije, pa su smatrali da grijesi ne utječu na stanje imana, da je iman nepromijenjiv, da se ne povećava niti smanjuje, zapostavljajući tako argumente prijetnje. A da su spojili sve argumente vidjeli bi da počinioc velikog grijeha nije nevjernik, ako grijeh smatra zabranjenim, i da činjenje grijeha utječe na iman, da se iman smanjuje i povećava. Povećava se pokornošću a smanjuje sa činjenjem grijeha. To je rad po svim argumentima koji su došli u ovom poglavlju.

Četvrti faktor: BUKVALNO SHVATANJE ARGUMENATA.

Ako čovjek ostavi shvatanje argumenata onako kako su ih shvatali selefi ovog umeta ima pred sobom jedan od dva pravca ili puta. Prvo, da ostavi ono što vrijedi i zamijeni s onim što ne vrijedi, da govori o vjeri po svom nahođenju, zapostavljajući tako govor ashaba, učenjaka iz generacija koje su došle nakon njih. A neispravnost tog puta je jasna svakom razumnom insanu. Drugi, da shvati određeni argument bukvalno ne gledajući na ostale argumente. Primjera radi, hadis kojeg je zabilježio Buharija, Muslim i drugi od Abdullaha ibn Mesuda, r.a., da je Allahov Poslanik,s.a.v.s., kazao: “Vrijeđanje muslimana je grijeh, a njegovo ubistvo je kufr.” Ako bi ovaj hadis bukvalno shvatili to bi značilo da je bespravno ubistvo muslimana djelo koje izvodi iz vjere i da je počinoc tog djela nevjernik. Takvo tumačenje hadisa postaje kontradiktorno mnogom drugim argumentima. Jedan od njih su riječi Uzvišenog u suri Hudžurat: “Ako se dvije skupine vjernika sukobe (međusobno poubijaju).” Iako se desilo da su jedni druge ubijali Allah obje skupine naziva vjernicima.

Spajajući i pomirujući prividnu kontradiktornost i koliziju ovih ajeta učenjaci su kazali da spomenuti hadis ne ukazuje da je ubistvo vjernika kufr, već je to veliki grijeh koji zbog njegove veličine Poslanik naziva kufrom kako bi na taj način vjernika upozorio na težinu tog djela. Također, shvatanje hadisa kojeg velik broj ljudi pogrešno shvata, hadis kojeg su zabilježili Buharija i Muslim od El-Mikdada ibn Es-Sveda, r.a., da je rekao: “Kazao sam obraćajući se Allahovom Poslaniku,s.a.v.s., “Šta misliš da sretnem nevjernika, sukobimo se sa sabljama, odsiječe mi ruku sabljom, pa se skloni od mene za drvo, i kaže ´Ja sam prihvatio islam Allaha radi´, da li da ga ubijem?” Nakon što je izgovorio te riječi Poslanik je rekao: “Ne čini to.” Pa sam kazao: “O Allahov Poslaniče, odsjekao mi je ruku, a zatim je to kazao.” Pa mi je rekao Poslanik,s.a.v.s.: “Ne čini to, ako ga ubiješ, on će biti na tvom stepenu prije nego si ga ubio, a ti ćeš biti na njegovom stepenu prije nego je rekao te riječi.” Koliko je ljudi koji shvataju ovaj hadis na način da to znači da ga je ubio on bi postao(ono što je on bio)nevjernik!

To bi značilo da je počinioc velikog grijeha nevjernik, a to nije stav Ehlis-unneta. Ispravno shvatanje ovog hadisa je: da ga je ubio njegova krv postaje halal zbog bespravnog ubistva muslimana (a i dalje je musliman), kao što je i krv ubijenog bila halal prije nego je prihvatio islam(dok je bio nevjernik), a krv ubijenog je postala haram zbog islama kao što je bila zabranjena krv ubice prije ubistva(jer je musliman). (Možda je malo poteško za shvatiti ali ako se pročita više puta mislim da će postati jasno) ( Pogledaj: Rijadus-Salihin s opaskama i izvedbom hadisa od Šuajba Arnauta, br.392, 152 str.)

Kraj

Piše: Elvedin Pezić
Izvor: Studio Din