Ne postoji utočište

„Velške brigade su raspoređene u Geršku, Afganistan, nakon što je Gordon Brown objavio kraj operacije Panterova kandža.Premijer je izjavio da operacija nije bila uzaludna uprkos činjenici da je 20 britanskih vojnika poginulo u posljednih mjesec dana.

Moja motivacija za pisanje je jednostavna. Pisanje mi predstavlja odušak usljed pojedinih razočarenja nad dešavanjima u Afganistanu kod britanskih vojnika, gdje su nam smrt i teške ozljede odvratno uobičajene pojave.

Prije nego što sam došao ovdje, bio sam dva puta u Iraku gdje sam učestvovao u žestokim borbama protiv neprijatelja. Ali, ponekad se osjećam kao da sam prvi put u borbi, poput novajlije potporučnika, umjesto takozvanog višeg kapetana s preko osam godina vojnog iskustva, a sve to zbog šokantnih gubitaka na koje nikada prije nisam naišao.

Komentatori uporno navode cifre žrtava iz faklandskog sukoba, kao i iz godina sukoba u Sjevernoj Irskoj, sugerirajući na taj način, a zanemarujući vrijeme koje smo proveli u Afganistanu, da cifre i nisu tako strašne.Kako ohrabrujuće! Na trenutak sam pomislio da su brojke toliko loše, ali hvala Bogu pokazali su mi da ono kroz šta prolazimo zapravo predstavlja podnošljivi ‘osrednji’ broj žrtava.

Možemo li zaista samo analizirati smrtnost i stopu ranjavanja, ili izraziti zabrinutost onda nakon što pređemo određenu razinu ili nakon što prosječni broj nadmaši prethodni prosjek? Nadao sam se da je ljudska progresija nešto više od toga, i da predstavlja nešto više od poređenja statističkih podataka.

Zatim tu su ozljede. Govorim o amputiranim udovima, dvostrukim ili čak trostrukim amputacijama, nivo koji nikada ranije nismo vidjeli.Kada čitate o ‘ozbiljno ranjenim’ žrtvama, život te osobe nikada neće biti isti, kao ni ostatku porodice, koji će biti utučen i zauvijek snositi posljedice.

Pa, kakve je to posljedice imalo na nas sve u Afganistanu? Moje iskustvo potiče iz 1. bataljona velške gardijske borbene jedinice, koja je imala veliku smrtnost i ozbiljno povrijeđene vojnike, uključujući i smrt zapovjednika.

Sa svakom smrti svako od nas je, mislim, doživio potpuni šok, nemoć i impotenciju. Razmišljate o tome kako morate nešto poduzeti, naročito ako ste poznavali žrvu. Da smo kući to bi bilo uskakanje u auto i vožnja do skrovitih mjesta gdje možete izaći i vrištati iz dubine pluća da bi se oslobodili tjeskobe. Ali ovdje ništa od toga nije moguće, zatvoreni ste unutar kampa ili patrolne baze, nema utočišta, nema privatnog kutka u koji bi se sklonili da bi se suočili sa svojom tugom.

Oko vas sve teče dalje i ne može se zaustaviti. Radio i dalje mora raditi, patrole se i dalje moraju planirati, konvoji organizirati. To je kad ne možete uzeti slobodan dan da se suočite s tugom koja dolazi pod takvim uvjetima. A čak i da možete, šta bi dobro bilo uraditi?
Ko želi može otići i sjediti u šatoru, preznojavati se na temperaturi iznad 40 stepeni, razmišljati o mogućnostima: o čemu su razmišljali posljednjih trenutaka, da li su znali šta se desilo, da li su znali da umiru, koliko su se osjećali prestrašeno i usamljeno?
Jedina dostupna opcija jeste iskoristiti alternativu: nastaviti šalu s prijateljima, održati smijeh na nivou, preplaviti sve sa skarednim šalama i pričama, bukvalno prisiliti se na smijeh.

Ne kažem da je to pohvalan primjer renomiranog, prastarog, hrabrog engleskog krutog humora. Daleko od toga, on može biti naš najgori neprijatelj.Nakon smrti, život se očito mora nastaviti, ali uvijek sam osjećao da se život treba nastaviti nakon naučene lekcije iz smrti, poboljšavajući sopstveni život kao zavještanje ‘ukradenom’ životu, ne samo nastaviti sa smijehom, već pokazujući ‘hrabrost’.
Govorim u ime nas, onih koji su se indirektno suočili sa smrću i ranjavanjem u Afganistanu, čuvši eksploziju u daljini, a zatim radio poziv i odlazak helikoptera po žrtve.

Za one koji su se izravno suočili sa smrću i ranjavanjem, koji su morali ići Viking vozilima nakon eksplozije da bi izvukli žrtve kojima su stegačem stezali žile patrljaka od raznesenih nogu, koji su skupljali kašaste ostatke raznesenih tijela i stavljati ih u vreće, za njih nisam siguran kako su reagovali.

Pretpostavljam na sličan način kao i ostatak nas: ostaviš to po strani što brže možeš, jer ništa nećeš postići razmišljajući stalno o tome.  Osjećat ćeš da si stjeran u kut apsurdnošću i nesnosnom uzaludnošću situacije u kojoj se nalaziš. I kako misliš da obavljaš dužnosti u takvom stanju, da se izvučeš iz šatora  u 4 ujutro nakon samo 3 sata sna, da odeš u još jednu patrolu, još jedan 18 satni konvoj, još jednu 12 satno smjenu u kontrolnoj sobi? Jednostavno to ne možeš izvesti.

Toliko je toga još što se treba obaviti. Tako da su sjećanja na svaku pojedinačnu smrt  u duševnoj mrtvačkoj vreći, zabačena u najdalji dio podsvijesti.

Ipak, za razliku od prave mrtvačke vreće koja na sreću ubrzo nestane, ona duševna mrtvačka vreća ostaje u mrtvačnici tvoje podsvijesti, koja sasvim moguće da će se ponovo otvoriti u trenutku kad budeš kući  i kad nađeš vremena da razmisliš o svakoj pojedinoj smrti, svakom ranjavanju, svakom poginulom saborcu.

Također, tu je i problem s nedostatkom opreme. Zbog žalosno malog broja  teretnih helikoptera i Apača koji trebaju da ih prate, svakim danom vojnici su primorani da potroše veliki broj sati samo stojeći mirno na jednoj mjestu.  Žrtvuju svoje rezerve energije, motivacije i želje radi osiguravanja konvoja vozila koji obezbjeđuju naše baze vodom i ostalim resursima; kao i u operacijama izvlačenja vozila koja nerijetko završe u nekom od jaraka, te osiguravanja mjesta slijetanja za helikoptere koji prevoze nastradale  od strane improvizovanih ekplozivnih naprava.

Tvrdim da kad bi nas Sizif vidio, prišao bi nam i izrazio svoju sućut i stavio svoju ruku na naše rame, govoreći da on zna kakav je to osjećaj.

Suočeni smo sa žilavim i tvrdoglavim neprijateljem. Uprkos našem konstantnom bombardovanju njihovih baza, koje koriste kao polaznu tačku za napad, prvi sljedeći dan novi borci su tu,  na tom istom mjestu koje je prošlog dana bombardovano.

U jednu ruku, možda je neprijateljska komanda toliko nemilosrdna, autoritatvna i manipulativna da tjera svoje borce protiv njihove volje da se vrate u te baze i postanu topovsko meso. U drugu ruku, možda se ti borci vraćaju svojevoljno, uprkos saznanju da su njihovi saborci poginuli na tom istom mjestu, toliko snažno vjerujući u život poslije smrti, ili snažno vjerujući u džihad koji vode ovdje.

Koji god da je razlog, oni se neustrašivo vraćaju na te iste polazne tačke, uprkos našoj velikoj vatrenoj nadmoći. Njihov broj ostaje konstantan umjesto da se smanjuje – što nam daje do znanja da nećemo uspjeti da smanjimo njihovu brojnost na dovoljan nivo kako bi ih taktički porazili.

Postaje sasvim jasno da se do stabilnog Afganistana može doći samo uz neku vrstu dogovora o raspodjeli vlasti s talibanima.

Sjetim se jedne scene s kraja Pat Barkerove novele, „Ghost Road“ smještene na kraju Prvog svjetskog rata, u kojoj ozbiljno ranjeni vojnik leži u bolnici, u smrtnim mukama. Vojnik dolazi svijesti ali zbog svojih rana uspjeva jedva da promrmlja rečenicu, koja zvuči kao “shotvarfet, shotvarfet”. Njegov doktor uspijeva dešifrovati njegovo mrmljanje i kaže: „Govori, ‘Nije vrijedno ovoga’ “.Mladićev otac, penzionsiani armijski major, u tuzi odgovara: “Oh, vrijedilo, vrijedilo je.”

Ovaj nevjerovatno moćni pasus na jedan način može jasno izraziti i naš odgovor na ovaj sukob. Mi izgleda da znamo i govorimo to : nije vrijedno ovoga, dok u isto vrijeme instiktivno  govorimo da je vrijedno, mora vrijediti. Iskreno, ja definitivno ne znam šta da mislim o svemu ovome; moja moć rasuđivanja je izgubljena u oluji medija, mišljenja, analiza koje se bave situacijom ovdje.

Kako god, znam da bez obzira koliko se trudio da zaobiđem larmu mišljenja i i izreknem neki svoj sud o svom angažmanu ovdje, jednostavno ne mogu da izbijem ovaj glas u mojoj glavi koji ponavlja :„shotvarfet, shotvarfet”.

Izvor: The Independent
Prijevod i Obrada: IslamBosna.ba