Zašto baš Bošnjaci – i drugi žive u BiH?, zapitat će se neki, a zlobnici će odmah poletiti da pričaju o bošnjačkom nacionalizmu kod autora teksta. Stvar je, međutim, veoma jednostavna. Srbi svoj kompas nikada nisu izgubili, a kod Hrvata je magnetna igla malo poludjela, pa nisu baš sigurni gdje im je sjever, u Zagrebu, tj. nastavku tuđmanovske politike iz 90-ih godina prošlog stoljeća, ili u Sarajevu; međutim, u oba slučaja, zna se – Hrvatska/hrvatsko Hrvatima. Naravno, ima i onih Srba i Hrvata koji su za BiH, ali to su oni koji još žive u SFRJ, pa to pokušavaju da apliciraju i na BiH.
Ali šta je s Bošnjacima, šta njima pokazuje njihova magnetna igla? Na to pitanje je praktično nemoguće dati odgovor, jer ne znamo ni gdje nam je kompas, pa se vrtimo oko sebe kako nas drugi okreću. Zašto?
Odgovor nije tako jednostavan, ali možemo barem načeti to pitanje, da bi makar dio te misterije postao jasniji. Jedan od osnovnih problema jeste taj da Bošnjaci nisu navikli da imaju svoju državu, državu u kojoj se oni pitaju kakvi će biti zakoni, i kakve će norme da važe u tom društvu. Ako krenemo od “početka” vidjet ćemo da smo 500 godina bili “tuđe sluge”, na šta ćemo “baciti” kratak osvrt.
U vrijeme Osmanskog Carstva, Bošnjaci, iako nerijetko članovi Porte, te iako su tu državu smatrali svojom, bili su svjesni da se odluke donose negdje tamo, u dalekom Istanbulu i da odluke za njih donosi neko drugi. Mnogi moji muslimani se neće složiti s ovom mojom konstatacijom, smatrajući svaku kritiku muslimanskih društava, kako u prošlosti, tako i u sadašnjosti, pogrešnom. Međutim, ukoliko želimo napredak, i rješenje problema, neophodno je da budemo objektivni i (samo)kritični.
Zatim dolazi period Austro-Ugarske, gdje su se odluke donosile u Beču, dok u samoj BiH Srbi i Hrvati preuzimaju primat u javnom i političkom životu. Kraljevina SHS, kao što joj i samo ime kaže, nije bila država Bošnjaka, pa bilo kakva politička angažovanost u to vrijeme nije imala veze s Bošnjaštvom. Podsjetimo se da je tada JMO (Jugoslovenska muslimanska organizacija) Mehmeda Spahe bila neki pokušaj afirmacije Bošnjaka na političkom i društvenom planu, ali da je suštinski muslimansko življe bilo na marginama društvenog i političkog života.
Zatim dolazi period komunističke Jugoslavije, u kojoj je nepostojanje Bošnjaka kao nacije bila jedna od činjenica koje su se podrazumijevale, i u koju niko nije dvojio. S izuzetkom Husage Čišića, Mostarca, Bošnjaka, koji je široj javnosti praktično nepoznat nažalost i danas, a koji je prvi i jedini, na Trećem zasjedanju AVNOJ-a, ustao protiv negiranja Bošnjaka kao naroda podnoseći amandman na novi Ustav socijalističke Jugoslavije. Već tu je bilo jasno da je politički kompas Bošnjaka izgubljen, jer nijedan bošnjački delegat nije podržao Čišića u njegovom nastojanju. Naprotiv, stav koji su imali bošnjački predstavnici ugrubo prezentiran, a zvuči jako poznato slušajući mnoge “demokratski nastrojene” Bošnjake danas, bio je “ne talasaj”, “zar je to bitno”, “imamo bratstvo i jedinstvo”, itd.
Husaga Čišić sa hanumom
Sve što se nakon toga dešavalo, bilo je, u manjoj ili većoj mjeri, posljedica takvog odnosa prema svom identitetu. Tako je poznato da su najžešći isljednici muslimanskih prvaka, tzv. “Mladih muslimana”, neposredno po završetku Drugog svjetskog rata, bili upravo Bošnjaci koji su time dokazivali svoju lojalnost režimu, socijalističkom društvenom uređenju, te ideji “bratstva i jedinstva”. Mnogi su iz stida, straha, te gnušanju prema “barbaskim običajima” prestali sunetiti svoju djecu, iako je u isto vrijeme u SAD-u, postalo sasvim normalno da se sva djeca, ne samo jevrejska, obrezuju. U mektebe su išla samo “seljačka djeca”, dok su djeca radnika i intelektualaca išla u izviđače, gdje su se dešavale “prve ljubavi”, što će reći prvi zinaluci. Nakon donošenja Ustava SFRJ iz 1974., Bošnjaci “konačno postaju nacija”, i mnogi od velikih Jugoslovena među Bošnjacima to ističu kao pokazatelj beskrajne dobrote, mudrosti i pravednosti “najvećeg sina naših naroda i narodnosti” Josipa Broza Tita prema svima, uključujući i Bošnjake, jer nas je, možete misliti, priznao kao narod. To se nastavilo sve do 1990. godine i prvih demokratskih izbora u SFRJ od završetka Drugog svjetskog rata.
Bošnjaci su tada, po prvi put u historiji, mogli da biraju svoju vlast, s obzirom da su bili najbrojnije glasačko tijelo u BiH. SDA je dobila najviše glasova, i povjerenje bošnjačkog biračkog tijela. Nakon propalih pokušaja spašavanja Jugoslavije, krenulo se s proglašenjem nezavisnosti BiH, što je dovelo do agresije Srbije i Crne Gore na BiH, te Tuđmanove Hrvatske u jednom periodu, a shodno dogovoru iz Karađorđeva održanom marta 1991. između Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, doduše nikad potvrđenom. 1995. potpisan je Dejtonski mirovni ugovor, čime je okončana agresija na BiH.
Gotovo 14 godina kasnije možemo reći: Dejton je potpisan, topovi su utihnuli, a Bošnjaci se i dalje vrte u krug. Bošnjački predstavnici danas su pogazili praktično sve ono za šta su se Bošnjaci borili i ginuli u periodu 1992.-1995. Gotovo u svakom gestu „naših” predstavnika vidljiv je nedostatak nacionalne strategije, brige za narod, te čvrstog stava oslobođenog svakog dodvoravanja. Kada pogledamo kakva se pompa digla oko izgradnje zgrade Rijaseta, izgradnje BBI centra, braće muslimana afro-azijskog porijekla te “pripadnika vehabijskog pokreta” kao modernom, post komunističkom paralelom Mladim muslimanima, čovjek ne može a da se ne zapita, šta je to s nama, kakvi nas to motivi nagone da se na svaki pokušaj učvršćivanja i prakticiranja svoje vjere, koja je, htjeli ne htjeli, neodvojivi dio našeg identiteta, obrušimo svom silinom.
Da li su Bošnjaci još zaraženi virusom komunizma?
Možda se postavlja pitanje: kakve to veze ima s političkim kompasom? Vjera i politika su dvije različite stvari? Negdje tamo, svakako, ali u islamu nikako, jer se svaka politička odluka odražava na život pojedinca i zajednice, a islam brine i o pojedincu i o zajednici, te se mora doticati politike, sviđalo se to nekome ili ne.
Međutim, vratimo se priči o nenaviknutosti Bošnjaka da imaju svoju državu. BiH, kakva je da je, naša je, i kao takvu, moramo je njegovati i čuvati, a potezi “naših velikana” često odaju potpuno suprotan dojam. Ako malo analiziramo situaciju, vidjet ćemo da su sve njihove odluke prožete ili potpunom servilnošću prema strancima, te Srbima i Hrvatima, što je odraz sindroma “tuđih sluga” s početka teksta, s jedne strane, ili težnjom za vlastitu dobit i promociju, s druge. Kod mnogih su, dakako, prisutne obje ove “vrline”. Nijedan od tri naroda u BiH, u ovih proteklih 14 godina od Dejtona, nije pokazao više spremnosti za saradnju, i sprovođenje odluka i interesa međunarodne zajednice, kao i težnje za pomirenjem, “suživotom i tolerancijom” i nezaobilaznim “bratstvom i jedinstvom” od Bošnjaka. A niko nije više propatio usljed „bratstva i jedinstva”, od druga dva naroda, kao Bošnjaci.
Jedna od teza koja se provlači posljednjih godina, od ulizivački nastrojenih bošnjačkih političkih lidera, jeste da BiH nema bez Bošnjaka, Hrvata, Srba i ostalih. A to je notorna laž. Bosne nema samo bez Bošnjaka, a bez Srba i Hrvata ona bi ostala i opstala. Bošnjaci su vezivno tkivo Bosne i Hercegovine, koji su je sačuvali, u skladu sa svojim mogućnostima, od svih nasrtaja s vana i sabotaža iznutra. Prije nego budem optužen za pozivanje na protjerivanje Hrvata i Srba, samo da obrazložim gore navedenu tezu. Ukoliko nestane Bošnjaka, Srbi i Hrvati će podijeliti BiH, te pripojiti svaki svoj dio Srbiji i Hrvatskoj. Oni koji misle da će se oni boriti za očuvanje BiH su zaista za medicinsku analizu. Jer 10-ak posto pripadnika oba naroda koji su za BiH su manjina koja se ništa ne pita u takvoj konstelaciji odnosa. Ukoliko Srbi i Hrvati odu iz BiH (namjerno sam za Bošnjake upotrijebio nestanak, a ovdje odlazak, jer je evidentno da Bošnjaci nisu radili na nestanku Srba i Hrvata, što se, kada je obrnuta situacija u pitanju, ne može reći), u njoj ostaju Bošnjaci, koji, priznali mi to ili ne, nemaju gdje otići. I ova posljednja odluka da nema bezviznog režima ide u prilog tome. Ako neki misle da će Bošnjaci BiH pripojiti Turskoj, oni su očito pod prevelikim ujecajem djela velikosrpskih ideologa. Bošnjaci će ostati ovde, u nezavisnoj BiH, jer oni druge države nemaju. Ovako obrazloženo, vidimo da je stvar veoma prosta, pa ipak niko od “naših” prvaka da to kaže u javnosti.
Jednostavno, za istinu je često potrebno više hrabrosti neko za najgnusniju laž, a ako ijedna osobina nedostaje bošnjačkim prvacima, onda je to upravo hrabrost – hrabrost da se zastupaju svoji stavovi, stavovi od nacionalnog interesa. Pa tako dok se srpski i hrvatski funkcioneri smjenjuju zato što nisu radili u interesu Srba i Hrvata, bošnjački funkcioneri se smjenjuju zato što nisu radili u interesu stranaca, i Srba i Hrvata. Posljednji primjer smjene Tarika Sadovića to samo potvrđuje. Na njegovo mjesto dolazi osoba čija će slika krasiti stranice udžbenika u kojima se govori o poltronima. A moto kojim se Bošnjaci vode, kako u politici, tako i u privatnom životu, koji dovodi do ovakvih beskičmenjačkih stavova jeste “samo da se kome ne zamjerimo”, a koji se manifestira u želji da nas svi na kraju dana potapšu po ramenima i kažu “dobar si ti”, “ti si dobar musliman” i sl.
Jesmo li to postali narod bez stava?
Sada se ponovo vraćamo na spregu vjere i politike. Musliman, dakako, onaj koji svoje „muslimanstvo” manifestira sprovođenjem Allahovih naredbi u praksi, onaj koji obavlja namaz, posti, daje zekat, dakle neko ko obavlja islamske šarte, mora se zauzeti za muslimane i islamske principe. Međutim, koliko je samo onih koji ispunjavaju ovaj segment, ali postupaju po gore spomenutim, dobro utabanim trasama “da se nikome ne zamjerim” i zbog čega je to tako? Pa zato što mnogima vjera završava na onome što će njemu omogućiti spas, dok o drugima ni ne razmišlja, pa čvrst stav, koji vodi konfrontaciji s ljudima, a zarad nekih interesa naroda i države, nije poželjan. Mnogi obavljaju te propise kako bi se osigurali na onom svijetu “u slučaju da tamo ima nešto”, a na ovom kako bi osigurali svoje pozicije u stranci, preduzeću, društvu uopšte.
Ono što se zaboravlja jeste neodvojivost muslimana kao pojedinca od zajednice, bila ona muslimanska ili ne. Pa će tako svaki pojedinac biti pitan za ono šta je uradio za zajednicu, a odgovornost je time veća što su veće mogućnosti. Da bismo mogli da uradimo nešto za zajednicu, moramo imati stav i moramo se truditi da to i ostvarimo. Stav nam je potreban da znamo šta hoćemo, a da se ne okrećemo kako vjetar puše, dok je trud nešto bez čega je besmisleno očekivati rezultate. Dovoljno je samo reći da je naš Resul, Muhammed, s.a.v.s., bio sam na stavu “Nema Boga osim Allaha, a Muhammed je Njegov rob i Njegov Poslanik” i da se trudio da taj postulat prihvati cijeli njegov narod. Rezultat toga je, da mnogi Bošnjaci danas, kao bijelci, Evropljani, imaju isti stav. Ali put Poslanika Muhammeda nije bio nimalo lak, međutim, to ga nije pokolebalo da ustraje.
Gdje su naši predstavnici u svemu tome?
Washington DC, National Mall
Oni koji nas predstavljaju, nekako su se izgubili u mulju dodvoravanja drugima, pa niti imaju islamske stavove, niti se trude da to ostvare. Prvi pokazatelj nedostatka stava i ulizivačkog mentaliteta, ogleda se već u samom napuštanju islamskih principa kao nazadnih, neevropskih i nepraktičnih, kako bi nas “oni drugi” prihvatili. Jednom kada napustimo ono što nas čini različitim od naših komšija, nestanak kao naroda, ali i nestanak same države, je samo pitanje vremena.
Mnogima se vjera završi tamo gdje ona u stvari počinje, ondje gdje treba pokazati u praksi da mi radimo za onaj svijet. A to je praktičan rad za vjeru, za zajednicu, dobročinstvo drugim ljudima, ne očekujući od njih ništa zauzvrat, već samo zadovoljstvo svoga Gospodara. A ima li veće nagrade od Njegovog zadovoljstva?
Zato je islam neodvojiv od politike, bez obzira šta nam neki govorili. Međutim, ako je nama bitno samo to “da je nama dobro”, onda rada za vjeru, za zajednicu neće ni biti, ukoliko ne vidimo naš interes u skladu s onom poznatom devizom “ima l’ đe mene tu?”
Dakle, ako sumiramo ovo dosad napisano, vidjet ćemo dva suštinska problema. Jedan je navika Bošnjaka da se odluke donose tamo negdje, jučer u Istanbulu, Beču, Beogradu, Zagrebu, a danas, kada bi se te odluke trebale donositi u Sarajevu, mi u potpunosti očekujemo da se one donose u Briselu i Vašingtonu. Kao da nam oni hoće dobro više nego mi sami sebi. Vjerovatno su zato i pustili da se desi Prijedor, Višegrad, Sarajevo, Mostar, Srebrenica. Ako mi ne preuzmemo odluke o našoj sudbini, naravno, ono što je Allah prepustio nama od toga, neće ni Evropa ni Amerika, osim ako ne vide svoj interes u tome, a ako uzimamo pouke iz historije i trenutnog stanja u svijetu, to bismo mogli skupo platiti, vjerovatno i preskupo. Drugi problem je odricanje od svoje vjere, svoga identiteta, a nijedan muslimanski narod se neće uzdići napuštanjem svoje vjere, već mu je to pokazatelj skore propasti.
Kada se ova dva problema spoje, vidimo da Bošnjaci koji su se odrekli “nazadne vjere” gledaju u Brisel i Vašington kao nove kible, odakle dolaze vrijednosti u koje nema sumnje, koje su najbolje, najljepše, savremene, praktične, korisne, te da ih trebamo prihvatiti bez prigovora, jer na prigovor nemamo pravo, s obzirom da one dolaze iz “nepogrješivih” institucija Brisela i Vašingtona. A kako oni često imaju različite stavove, te kako sa Srbima i Hrvatima dijelimo ovaj prostor što zovemo Bosnom i Hercegovinom, onda se vrtimo u krug kako nas ko od njih zavrti, čas na jednu, čas na drugu stranu, a naša igla nikako da pokaže sjever.
Piše: Edhem Bošnjak
Izvor: IslamBosna.ba