Jesmo li rođeni da budemo slobodni

Sloboda je jedna od najdragocjenijih stvari, iako mnogi od nas ne znaju koliko je dragocjena dok ne pretrpe njen gubitak. Smatra se da je sloboda jedno od temeljnih ljudskih prava, i svaki pokušaj da se uskrati to pravo bez ikakvog pravednog razloga predstavlja ozbiljan grijeh. Svi volimo razmišljati kako smo slobodni i kako imamo slobodnu volju kad pravimo izbore u životu, ali da na trenutak razmislimo o realnostima situacije. Jesmo li zaista rođeni da budemo slobodni? Ako jesmo, na koji način? Šta to znači za nas?

Za početak, količina slobode koju imamo zapravo je mnogo ograničenija nego što to možda shvatamo. Počnimo sa jednostavnim primjerima kao što su stvari koje se tiču našeg tijela. Koliko slobode imamo prilikom zijevanja, kihanja, znojenja, krvarenja, disanja, varenja, ili lučenja u našem tijelu? Koliko slobode imamo kod toga da li možemo nešto vidjeti, čuti, ili osjetiti?  Ili koristiti mišiće i udove za rad? Koliko slobode imamo prilikom gledanja, slušanja, osjećaja.  Bila sam u stanju trčati za autobusom, planinariti, ali sada, bez obzira koliko insistiram da sam slobodna, ja to ne mogu učiniti. Ne mogu čak ni odabrati da ustanem. Ako sam radila za stolom dugo vremena moje noge postanu ukočene i jednostavno ne mogu ustati. Nemam apsolutno nikakvu kontrolu nad onim što se događa u mom tijelu, nemam uopće ideju kako moji bubrezi izbacuju otpadne materije, ili kako mogu bubrezi znati šta je potrebno mom tijelu, a čega se treba riješiti. Nemam ideju kako moje srce kuca, ili kad će stati. Ne mogu birati da li će moja usta lučiti pljuvačku, da li će se moja krv zgrušati, da li trebam ići u toalet, niti da li će se moje tijelo obnavljati, oboljeti, ili početi raspadati!

Uzmite u obzir i ljude sa kojima sam povezana. Nisam imala slobodu da biram moje roditelje, niti njihove roditelje, niti moju braću i sestre. Nisam mogla birati ni svoju genetsku strukturu. Pokušala sam to odabrati kad su moja djeca trebala da se rode, ali to nije funkcionisalo kako sam očekivala. I nisam imala ideju kojeg će spola biti moja djeca, niti kako će izgledati. Neki ljudi smatraju da je samo pitanje vremena kada ćemo biti u stanju igrati se genetikom i “proizvoditi” bebe po narudžbi, ali onda, naravno, to malo stvorenje koje se rodi neće imati nikakvu slobodu u tome kako će fizički izgledati. Stoga, kad razmotrimo sve ovo, ne čini se da ljudska bića imaju puno slobode uopće, zar ne?

Sloboda ljudskog duha

Vjerovanje u slobodu ljudskog duha jedna je od ključnih stvari koje je Allah objavio tokom niza stoljeća. U islamu, poučeni smo da je sloboda ljudskog duha ono što je Allah podario ljudskim bićima, a nije podario melecima. Možda nismo u stanju da odaberemo kako ćemo fizički izgledati, ali treba da odaberemo kakvi ćemo biti u pogledu aktivnosti naših duša. Allah od nas zahtijeva da brinemo o sebi, da donosimo određene odluke u određenim situacijama, i pri tome nas nikad ne prisiljava. Ne moramo čak ni vjerovati u Njega ako to ne želimo, možemo čak izabrati da Ga ignorišemo ili zanemarimo. Milioni ljudi to čine.

Kao što se može vidjeti, mi nismo programirani roboti. Ne reagujemo na isti način u datim situacijama. Neki od nas su nesebičniji, darežljiviji, lakše opraštaju i rado pomažu, te su u stanju da se bore više nego drugi.  Ali mi to ne moramo biti. Ako vidimo staru gospođu kako ide cestom boreći se sa teškim kesama koje nosi, možemo izabrati da li ćemo joj pomoći, ili je udariti i ukrasti joj kese, ignorisati je, ili je nazvati pogrdnim imenima i pobjeći. Ovo vodi do interesantnih zaključaka. Možemo se zabavljati pogađajući kako bi neki pojedinac reagovao vidjevši staricu. Ali svi imamo onaj osjećaj “trebalo bi”, uvjereni smo da znamo koje korake dobra, religiozna i savjesna osoba treba poduzeti.

Kada god želimo reći da bi neka osoba trebalo nešto da učini, uvijek pretpostavimo da je ta osoba zapravo slobodna i u stanju to učiniti. Prilično je besmisleno kazati da bi trebalo neko da pomogne, na primjer, osobi koja je u zatvoru ili bez svijesti ili koja živi daleko. “Trebati” podrazumijeva “moći”. Onda, pošto Allah može učiniti sve što želi, očito je da je potpuno moguće da On kontroliše naše misli i odabire. Ovo je pitanje koje se tiče sposobnosti samih ljudi, i to bi bilo lahko jedino Allahu. Međutim, činjenica da Allah dozvoljava ljudima da mogu odabrati da ne vjeruju u Njega, te da ne rade ono što On voli, definitivno dokazuje da Allah ne robotizira ljudske umove.

Svaki od poslanika, uključujući Ibrahima, Musaa, Isaa i Muhammeda (neka je mir na njih), smatrao je da ono što ljudi odluče učiniti kada je u pitanju vjerovanje u Boga i poslušnost Njegovoj volji, pravi veliku razliku u konačnom ishodu njihovih poslova. Ljudi imaju ogromne sposobnosti da vole i da budu ljubazni, ili da mrze i da budu destruktivni. Ovo znači da, iako se rađaju sa jednakim vrijednostima duše, ne ostaju jednaki. Slobodna volja je, ustvari, jedna od Allahovih blagodati koje je najteže razumjeti ili cijeniti. Smisao slobodne volje je dati osjećaj ljudskom moralu, bez njega ne postoje stvari kao što su dobro ili loše ponašanje, a mi bismo bili poput automata.

Ako ne možemo zaista napraviti slobodne izbore u životu, onda se Sudnji dan ne može odnositi na nas, to bi bilo nepravedno. Kada god ljudi nisu u stanju napraviti slobodan izbor, onda se ne mogu smatrati odgovornim za to. Hazreti Aiša prenosi da je Poslanik Muhammed (neka je mir i salavat na njega) pojasnio da oni čija je sloboda ili inteligencija ograničena, na primjer, bebe, mala djeca i osobe čija je umna ravnoteža narušena, neće biti moralno odgovorni za njihove postupke, ni po šerijatskom zakonu (ni po zakonu Ujedinjenog Kraljevstva, po tom pitanju), niti na Sudnjem danu.

Usklađivanje sudbine i slobodne volje

Dakle, šta je sa poimanjem kadera (sudbine) kod muslimana, ključnim principom Božije potpune i konačne kontrole nad događajima ili sudbinom? Kako napraviti ravnotežu između predodžbe da Allah zna apsolutno sve i toga da postoji slobodna volja? Ako Allah zna unaprijed sve što će se dogoditi, onda je cijeli život osobe unaprijed određen? Nadalje, ako Allah ne interveniše da se određene stvari ne dese, onda se može zaključiti da je jedino On odgovoran za njih? Ovo je povezano sa problemom zla. Ko je odgovoran za zlo ako je Allah nadležan za sve u konačnici? Kradljivac ili terorist može dokazivati svoju nevinost time što mu je već predodređeno da krade, ili da kidnapuje i bombarduje, ili se može braniti kako to nije njegova krivica?

Mnogi ljudi misle da su muslimani fatalisti koji vjeruju da pošto “je sve zapisano”, i Allah poznaje sve unaprijed, prema tome sve mora biti unaprijed određeno. Nijedan ljudski mozak nije u mogućnosti razmrsiti ovaj problem na zadovoljavajući način, zasigurno ne moj mozak, ali činjenica da je Allah slao poslanike s objavama zasigurno ukazuje da se od ljudi očekuje da slušaju, a onda da naprave izbore, i potom da prilagode svoj život tome (El-En`am, 91. i El-Mu’minun, 73.). A u Kur’anu stoji:

“Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni.” (Er’ Rad, 11.)

Ovo svakako upućuje na to da ljudi imaju moć promijeniti vlastitu slobodnu volju, a te odluke će promijeniti njihove sudbine. I istina je da Allah zna sve i svaku mogućnost, ali ljudi zasigurno ne znaju.  Stoga, ako čovjek izabere neku konkretnu stvar, onda će uslijediti i ishod specifičan za taj odabir, a to dovodi do konkretnog zaključka. Ako čovjek poduzme različite akcije, onda će ishod i zaključak biti različiti. Ako odlučite popiti cijelu bočicu tableta protiv bolova, onda ćete i umrijeti ovog popodneva, ali ako odlučite popiti jednu ili dvije, onda ćete uspjeti ublažiti svoju migrenu i možda živjeti još dugo. Allah, poznaje sve moguće ishode ali On ostavlja izbor nama. Mi to ne možemo razumjeti, ali Allah može.

Prava istina leži u carstvu Gajba (odgovori koji leže izvan dometa ljudske percepcije). Sve što mi vjernici možemo učiniti jeste moliti za uputu duž naše staze života. Možda nismo u stanju vidjeti tu cestu daleko u daljinu, ali možemo moliti Allaha da nam pokaže sljedeći korak, jedan korak u dato vrijeme. Kada bi, zbog unaprijed određene budućnosti i sudbine, ljudi bili onemogućeni da čine odabire u životu, što se suprostavlja Allahovoj pravednosti, ne bi vidjeli smisla u pokušajima da žive dobrim životom. Fatalizam dovodi do očaja i bespomoćnosti, defetizma (prihvatanje i pomirenje sa porazom bez borbe), te do onemogućavanja ljudi da čine ikakve napore da poboljšaju svoje stanje i stanje onih koji ih okružuju.

Šta Allah želi?

Šta Allah želi? On želi da postignemo sreću i uspjeh. On želi da pronađemo istinsku slobodu. Ako istinska  sloboda donosi sreću, onda se čini da stvari nisu baš onakve kako mnogi ljudi misle. Ja bih možda bila veoma sretna ako bih bila slobodna da svake sedmice imam novog mladića, ili da se najedem mnogo hrane koja je ukusna ali nezdrava, ili da potrošim bogatsvo kupujući odjeću, nakit ili CD-ove pop muzike, ili da pušim, ili da ostanem vani dugo da se moji roditelji zabrinu, ili da izbjegavam poslove i zadaće, ili da ismijavam moje protivnike, ili da zaradim mnogo novca na nepošten način, ili da budem poznata i obožavana od strane mnogo ljudi. Sigurno su to stvari koje čine ljude sretnim?

Kako bi bilo jednostavno da je zaista tako. Tako je lahko šejtanu da zavara ljude, put koji vodi ka propasti je primamljiv i zabavan. Ali zastani i razmisli. Mnogi najbogatiji i najmoćniji ljudi na svijetu su i najusamljeniji.  Ljudi koji se trpaju hranom obično dobiju mnogo problema i postanu sami sebi jadni zbog prekomjerne kilaže. Oni koji su lijeni i izbjegavaju učiti i usavršavati se u svojoj mladosti, obično se kasnije probude sa osjećajem protraćenog života. Pušači koji s merakom otpuhuju dimove iza nadstrešnica za bicikle umrijet će mladi od raka ili infarkta, na veliku žalost onih koji ih vole. Ljudi koji žive slobodno obično završe svoj život srčanim udarom, a drugi supružnici kasnije odustanu od djece i napuste ih (obično mladi očevi) ili ubiju djecu abortusom (mlade majke).

Istinska sreća je da brinemo o onom što smo dobili od Allaha kao pozajmicu, a povjerio nam je na brižljivo čuvanje naša tijela, naše porodice, naše talente i našu osjetljivost prema drugima. Ovo ne znači da treba da budemo slobodni da se prepustimo našim strastima i željama, koje će povrijediti nas ili ljude oko nas. Ovdje postoji neobična stvar, osoba koja odustane od te vrste sebične slobode i pristane na pokornost Allahu, bit će uvijek istinski slobodna. Znat će da je učinila najbolje što je mogla, savjest će joj biti mirna, a ličnost će biti jaka i puna nade, i nikad neće robovati samom sebi, nekom drugom ili nečemu drugom.

Izvor: IslamOnline
Za IslamBosna.ba prevela: A.K.U.