Izrael bijesan na Švedsku zbog članka o ubijanju Palestinaca zbog organa

U spornom članku, jedan autor iz najtiražnijih švedskih dnevnih novina Aftonbladet, Donald Boström je poduzeo istraživački pohod o slučaju rabina iz Nju Džersija, koji su optuženi za pranje novca i korupciju (pogledaj Videovijesti). U svojoj istrazi on dolazi do Izraela, gdje otkriva slučajeve ubijanja mladih Palestinaca od strane izraelske vojske te vađenja organa, koji su se zatim po paprenim cijenama prodavali u SAD-u. Reakcija izraelske javnosti je bijesna. Po običaju, sva argumentacija izraelskih vlasti se svodi na “antisemitizam” i “širenje mržnje prema Jevrejima”.  Njihova kritika nije upućena samo na članak nego na čitavu švedsku demokratiju. Pročitajmo zato čitav članak, koji je objavljen u Aftonbladetu.

Našim sinovima pljačkaju organe

“Ja sam ono što vi zovete ‘matchmaker’ (sparivatelj)”, rekao je Levy Ishak Rosenbaum iz Brooklyna (SAD) na jednom tajnom snimku sa FBI agentom za kojeg je on mislio da je mušterija. Deset dana kasnije, krajem jula ove godine Rosenbaum je uhapšen u vezi s velikom aferom korupcije, koja je otkrivena u Nju Džersiju: rabini, od naroda izabrani i povjerljivi zvaničnici, su godinama prali novac i krijumčarili organima.
Rosenbaumovo “sparivanje” nije imalo nikakve veze s romantikom, nego s kupovinom i prodajom bubrega iz Izraela  na crnom tržištu. Prema vlastitoj izjavi, on kupuje organe od manje imućnih ljudi u Izraelu za 10.000 dolara i prodaje ih očajnim pacijentima u SAD-u za 160.000 dolara. Zakonsko čekanje na bubreg u prosjeku iznosi 9 godina.

Tužioci su rastresli američku transplantacionu industriju. Ako se ovo ispostavi kao istinito, to će biti prvi put da se trgovina organima dokumentuje i u SAD-u, prema riječima jednog novinara iz “New Jersey Real-Time News”.

Na pitanje koliko organa je prodao, odgovara Rosenbaum: “Quite a lot.” (Poprilično mnogo) I nikada nisam pogriješio”, hvali se on dalje. Njegova djelatnost traje već mnogo godina.

Francis Delmonici, harvardski profesor i transplantacijski hirurg te upravni član u National Kidney Foundation’s Board of Directors, kaže u istim novinama da se ovakav način krijumčarenja organima, kao u Izraelu, također odvija širom svijeta. Procjenjuje se da je 10 % od 63.000 transplantacija bubrega u svijetu ilegalno.

Najprometnije zemlje u ovoj djelatnosti su Pakistan, Filipini i Kina, u kojoj se organi uzimaju od pogubljenih zatvorenika. Ali snažne sumnje postoje u Palestini, da se također tamo mladi ljudi hapse te da im se bez njihove volje uzmu organi, kao u Pakistanu ili Kini, prije nego ih pogube. Jedna vrlo ozbiljna optužba koja postavlja dovoljno pitanja Međunarodnom sudu pravde (ICJ) da bi se započela istraga o izraelskim ratnim zločinima.

Izrael je ponovo aterirao na vjetrometinu zbog svoga nemoralnog načina prometa organima i transplantacijama.  Zemlje poput Francuske su prekinule saradnju po pitanju organa s Izraelom već devedesetih godina, a “Jerusalem Post” je pisao da “se očekuje da uskoro i ostale zemlje Evrope slijede primjer Francuske.”

Polovica novih bubrega koje je Izrael nabavio od početka 2000. godine su ilegalno kupljeni u Turskoj, Istočnoj Evropi ili Latinskoj Americi. Izraelsko zdravstvo ima potpuno znanje o tome šta se radi, ali ne radi ništa da to zaustavi. U 2003. godini na jednoj konferenciji je zaključeno da je Izrael jedina zapadnjačka zemlja koja ne osuđuje ilegalno tržište organima ili poduzima pravne korake protiv ljekara koji učestvuju u kriminalnim radnjama. Naprotiv, glavni ljekari u velikim bolnicama su umiješani u najveći broj ilegalnih transplantacija, kako izvještava Dagens Nyheter od 5. decembra 2003.

U pokušaju da izađe na kraj s manjkom organa u zemlji, tadašnji ministar zdravlja Ehud Olmert je pokrenuo jednu veliku kampanju 1992. godine da nagovori narod Izraela da postanu donatori organa. Pola miliona pamfleta je podijeljeno u lokalnim novinama, u kojima se građani pozivaju da prepišu svoje organe onima koji ih trebaju, nakon svoje smrti. Ehud Olmert je bio i prvi koji je to uradio.

Već par sedmica nakon toga je “Jerusalem Post” izvještavao o uspješnosti kampanje. Ne manje od 35.000 osoba je prepisalo svoje organe, odnosno 500 mjesečno. U istom članku je novinar Judy Siegel napisao da je razlika između potražnje i ponude još uvijek ogromna. Red za transplantaciju bubrega je iznosio 500 osoba, a samo 124 se je moglo operisati. Od 45 osoba koje su trebale jetru, samo 3 su dobile mogućnost da se operišu u Izraelu.

U isto vrijeme kampanje nestalo je nekoliko mladih Palestinaca, a njihova tijela vraćena u njihova sela 5 dana kasnije, mrtva i rasporena (vidi sliku). Priča  o rasporenim tijelima je prestravila narod na Zapadnoj Obali i u Gazi. Govorilo se i o dramatičnom povećanju broja nestalih, s naknadnim noćnim pokapanjem obduciranih mladih ljudi.

“Bio sam u blizini, dok sam radio na jednoj knjizi, kada su me više puta kontaktirali službenici UN-a, koji su bili uznemireni ovim događajima. Rekli su mi da misle da se vrši krađa organa, ali da su spriječeni u djelovanju. Po ugovoru za jednu TV-stanicu putovao sam uokolo i razgovarao s velikim brojem palestinskih porodica na Zapadnoj Obali i u Gazi, koje su smatrale da su njihovim sinovima bili ukradeni organi prije nego su ubijeni. Jedan od tih primjera, na koje sam naišao na ovome svome jezivom putu, je bio mladić Bilal Ahmed Ganem, koji je bacao kamenje na Izraelce.

Bilo je blizu ponoći kada se začula buka motora izraelske vojne kolone na ivicama malog sela po imenu Imatin na sjeveru Zapadne Obale. Svih 2 hiljade stanovnika sela se je diglo i stajalo u mraku poput tihih sjenki. Neki su ležali na krovovima kuća, drugi su stajali iza zavjesa, kuća ili drveća, koji su davali zaštitu u mraku, i pod zabranom izlaska ipak davali slobodan pogled na mjesto pokopa prvog mučenika sela. Vojska je prekinula dotok struje selu i područje je bilo zablokirano kao ratno područje- ni mačka se nije mogla pomaknuti van kuće a da ne rizikuje život. Mrtva tišina mraka je bivala prekinuta samo tihim jecanjem i ne sjećam se da li smo drhtali zbog zime ili napetosti.”

Pet dana ranije, 13. maja 1992. godine, je jedna specijalna izraelska jedinica napravila zasjedu u seoskoj stolarskoj radionici. Zadatak im je bio da 19-godišnjeg Bilala Ahmeda Ganana učine bezopasnim, jednog od aktivnih palestinskih “bacača kamenja”, koji je izraelskoj okupacionoj vlasti zagorčavao život.

Bilal Ganem je bio jedan od vodećih bacača kamenja, koji je bio tražen već par godina. To je značilo da je on zajedno s ostalim dječacima, bacačima kamenja, živio pod vedrim nebom u brdima Nablusa. Biti uhvaćen je značilo smrt, a sve priče o torturama, koje se prožive prije toga, nisu stvar činile ljepšom. Dakle, zato su se krili u brdima. Ali iz nekog razloga je Bilal jednog dana sišao u selo i hodao nezaštićen te prolazio pored stolareve kuće, tog nesrećnog dana usred maja. Zašto je došao baš tog dana nije mogao odgovoriti ni Telal, njegov stariji brat. Možda je nestalo hrane pa su se morale popuniti zalihe.

Za izraelske specijalne snage sve je išlo po planu. Oni su palili cigarete, stavili ispred sebe limenke Coca-Cole i u miru i tišini pogledali kroz pokvareni prozor. Kad je Bilal bio dovoljno blizu, trebalo je samo povući obarač. Prvi pucanj je pogodio u prsa. Prema svjedočenju stanovnika sela, nakon toga je pogođen po jednom u obje noge. Nakon toga su dva vojnika iskočila iz stolarske radnje i pucali mu još jednom u stomak. Napokon su ga uzeli za stopala i odvukli ga niz kamene stepenice stolarske radnje. Stanovnici sela zatim kažu da su ljudi iz UN-a i Crvenog Krsta, koji su bili u blizini i čuli pucnjeve, požurili na mjesto događaja da se pobrinu o ranjenom. Rasprava o tome ko bi se trebao pobrinuti o ranjenom se završila tako što su izraelski vojnici unijeli teško ranjenog Bilala u jedan džip i odvezli ga na kraj sela. Tamo je čekao jedan vojni helikopter koji je preuzeo Bilala i odvezao ga u nepoznato.

Pet dana kasnije, on se vratio, mrtav i zamotan u zelenu bolničku tkaninu. Kada se vojna kolona, koja je dovezla Bilala iz obdukcijskog centra Ebu Kebir kod Tel Aviva, zaustavila pored mjesta Bilalovog posljednjeg mira, neko je prepoznao izraelskog komandira  koga su znali kao kapetan Jahja. “Najgori od svih njih”,  šaputao mi je on na uho u mraku. Kada su ljudi kapetana Jahje istovarili tijelo i zamijenili zelenu tkaninu sa svijetlom pamučnom tkaninom, izabrano je nekoliko muških rođaka da završe posao, da iskopaju zemlju i zamijese cement.

Zajedno sa oštrim zvukom lopata čuli su se i pojedini grohoti vojnika koji su u čekanju prepričavali viceve jedni drugima. Kada je Bilal polagan u mezar, potekla mu je krv iz prsa i iznenada je bilo jasno onim najbližim kakvom nasilju je on bio izložen. Bilal nije bio prvi koji je pokopan rasporen uzduž sve do brade i špekulacije o namjeni su započele.

Pogođene palestinske porodice na Zapadnoj Obali i u Gazi su sigurne šta se njihovim sinovima desilo. Naše sinove su koristili kao prisiljene donatore organa, kažu rođaci Halida iz Nablusa, kao i mama Riada iz Dženina i braća po majci Mahmuda iz Nafesa u Gazi, koji su svi bili nestali jedan broj dana, a zatim vraćeni mrtvi i obducirani.
“Zašto ih drže do 5 dana kod sebe prije nego ih mi možemo pokopati? Šta se dešava sa tijelima za to vrijeme? I zašto ih obduciraju kada je uzrok smrti sasvim očit i u isto vrijeme protiv naše volje? I zašto tijela vraćaju noću? I zašto je okolina zablokirana u vrijeme pokapanja? I zašto s vojnom pratnjom? I zašto se isključuje struja?” Pitanja braće iz Nefesa su mnoga i uznemirujuća.
Bližnji ubijenih nemaju više nikakve sumnje u ovoj stvari.

Glasnogovornik izraelske armije uprkos svemu tvrdi da su Palestinci izmislili priču o krađi organa. Svi Palestinci koji budu ubijeni, rutinski se obduciraju, smatra on.

Bilal Ahmed Ganem je jedan od 133 Palestinca koji su te godine ubijeni na različite načine.
Prema palestinskim statistikama, uzroci smrti su bili sljedeći: pucanje po ulici, eksplozija, zlostavljanje, suzavac, namjerno pregaženje vozilom, vješanje u zatvoru, pucanje po školi, ubistvo u stanu itd. Od 133 ubijene osobe u starosnoj dobi od 4 mjeseca do 88 godina, 69 njih je obducirano, što će reći, tek polovica njih. Rutinske obdukcije ubijenih Palestinaca se, o kojoj je govorio armijski glasnogovornik, prema tome ne rade na okupiranim područjima. Pitanja su i dalje tu.

Mi znamo da je potreba za organima velika, da se ilegalna trgovina organima i dalje odvija, da se to radi s blagoslovom vlasti, da u tome učestvuju visokopozicionirani ljekari u velikim bolnicama, kao i zvaničnici na različitim nivoima. I znamo da palestinsk

i mladići nestaju, da bivaju vraćeni 5 dana kasnije u tajnosti i noću, rasporeni i zašiveni.
Došao je dan da se razjasni jezovita stvarnost onoga što se dešava i onoga što se dešavalo na okupiranim područjima od početka intifade.

Piše: Donald Boström
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba

Originalni članak možete pogledati ovdje: http://www.aftonbladet.se/kultur/article5652583.ab