Godišnjica Ženevskih konvencija

Riječ je o dokumentima koji treba da štite ranjene u ratnim sukobima, da budu garancija humanom tretmanu prema ratnim zarobljenicima i da zaštite civile.

Do nastanka Konvencije je došlo naporima Henri Dunanta, švicarskog poslovnog čovjeka, koji je svjedočivši strahotama rata u Bitci kod Solferina, 1859.god., došao na ideju stvaranja neutralne organizacija koja bi brinula o ranjenim vojnicima. Svoja sjećanja i razmišljanja opisao je u knjizi “Sjećanje na Solferino”. Dunant je svoju knjigu štampao o vlastitom trošku 1862.god. i poslao primjerke na adrese vodećih političkih i vojnih ljudi različitih evropskih zemalja.

Nakon što je razmotrilo Dunantove ideje, ženevsko “Društvo javne koristi”, čiji je Dunant bio član, imenovalo je petoricu članova u Odbor koji bi trebali ispitati provedivost ideja. Tako je nastao  „Međunarodni odbor za pomoć ranjenicima“, poznat kao i „Odbor petorice“ koji širi ove ideje svijetom. Prvi sastanak ovog odbora bio je 1863.god. i taj datum se smatra osnivanjem Međunarodnog odbora Crvenog krsta.

U augustu 1863.god. Odbor organizira kongres predstavnika četrnaest država kako bi raspravili o poboljšanje brige o ranjenim vojnicima. Godinu dana kasnije, 1864.god. Švicarska vlada službeno poziva vlade svih evropskih država, te SAD-a, Brazila i Meksika da pošalju svoje predstavnike na službenu diplomatsku konferenciju. Ukupno 26 delegata iz 16 država došlo je na konferenciju i 22. augusta dvanaest država potpisuje prvu Ženevsku konvenciju.

Danas Ženevska konvencija se sastoji  od četiri konvencije i tri dopunska protokola konvencijama (Protokol I, Protokol II i Protokol III). Prva dva potpisana su 12. januara 1977.god., a treći 12. augusta 2005. god. i 194 države svijeta su njene potpisnice.

Prva ženevska konvencija

Konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama u ratu  štiti ranjene i bolesne vojnike i osoblje koje ih njeguje, zgrade u kojima su smješteni i opremu koja se koristi za njihove potrebe. Uređuje upotrebu znakova: crvenog krsta i crvenog polumjeseca.

Druga ženevska konvencija

Konvencija za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca oružanih snaga na moru: proširuje zaštitu na mornare brodolomce i uređuje uvijete pod kojima im se može pružiti pomoć.

Treća ženevska konvencija

Konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima – štiti pripadnike oružanih snaga koji su zarobljeni, sadrži pravila o postupanju prema njima i ustanovljava prava i obaveze sile u čijoj su vlasti.

Četvrta ženevska konvencija

Konvencija o zaštiti građana u vrijeme rata- ustanovljava pravila o zaštiti civilnog stanovništva, posebno postupanju prema civilima na okupiranom području, prema onima lišenim slobode, te okupaciji općenito.

O poštivanju Ženevskih konvencija brine Međunarodni komitet Crvenog krsta (MKCK). Međutim, u Crvenom krstu u Ženevi su sve zabrinutiji zbog nedovoljnog poštivanja Konvencija i pitaju se kako da osiguraju veće poštivanje pravila ratovanja.

Lijepa ideja i realnost, ali slabo provodiva

Ženevske konvencije su nastale iz lijepe i plemenite ideje uvođenja pravila ratovanja ali njeno poštivanje je zakazalo.Nečije pravo na život ne ovisi od nečijeg obećanja da ga/nju neće ubiti, njihov život možda (ovisi), ali njihovo pravo na život-ne. Njihovo pravo na život ovisi samo o jednoj stvari: o tome da su oni ljudi.

U Prvom svjetskom ratu, deset vojnika je poginulo u odnosu na jednog civila, dok je danas taj odnos sasvim obrnut. Danas u sukobima i pored sve bolje vojne opremljenosti, preciznosti mašinerije sve više stradaju civili poput nekakve kolateralne štete. Napadi na civile, uništavanje njihovih domova, čak i silovanja  nisu slučajne posljedice sukoba već namjerno izabrana taktika modernog ratovanja, zastrašivanja i lakšeg načina osvajanja. Nekad se to izbjegavalo i rat se vodio samo među vojnicima dok danas rat ne bira sredstva da bi postigao svoj cilj “pobjedu”.

Ovakav način ratovanja naravno da nameće pitanje šta uraditi sa Ženevskim konvencijama i da li su ti isti dokumenti danas prevaziđeni ili ih ljudi, države jednostavno ne poštuju, zanemaruju? Ima li svrhe onda da uopće i postoje?

“Mi vidimo kršenja IHL-a  redovno, počev od masovnih raseljavanja civila pa do raznih vrsta napada kao i zlostavljanja zatvorenika,”, izhavio je ICRC-ov predsjednik Jakob Kellenberger.
Čak i ratovi imaju granice i ukoliko se postojeća pravila primjenjuju na većoj razini većina patnji koju rat prouzrokuje bila bi izbjegnuta. Čak mnoga od ovih kršenja ne bi prošla nezapaženo.

“Tokom posljednjih godina, relevantnost IHL-a je upitna zbog porasta kompleksnosti oružanih sukoba kao i ‘poteškoća’ u razlikovanju između vojnika i civila kao i samog fenomena  terorizma i nesimetričnog rata”.

Dr. Philip Spoerri, direktor za međunarodno pravo i saradnju pri MK Crvenog krsta (ICRC) kaže:
“Za sve nas je to veliko pitanje. Vidjeli smo tako veliki broj civila koji su postali žrtve ratnih okolnosti. Moramo pronaći načine da sprovedemo u djelo ova pravila ratovanja i to snažnije i uvjerljivije nego do sada. Moramo da odvratimo one koji ih krše od takve prakse. Od oko 4.000 ispitanika u 8 zemalja, 75% je izjavilo da bi trebalo ograničiti šta vojnici smiju raditi tokom borbi”, izjavio je Spoerri. A kada su upitani da li su ikada čuli za Ženevsku konvenciju, malo manje od polovine je izjavilo da je upoznato da postoje takva pravila.

Ko može da nametne poštovanje Konvencija?

Crveni krst brine o poštovanju Ženevskih konvencija ali kao humanitarna organizacija ne može da nameće njihovu primjenu. To je zadatak Ujedinjenih nacija (UN) ili Međunarodnog krivičnog suda.
Ipak, sve je izraženija tendencija pojave internih sukoba u kojima se ne sukobljavaju tradicionalne vojske već nezvanične neoružane grupe. Znači, prema uvjerenju zvaničnika MKCK-a  potrebno je da se modernizuju pravila ratovanja.

To se može uraditi kroz diplomatski proces koji će vjerovatno trajati godinama.

U međuvremenu, predstavnici Crvenog krsta u zonama sukoba nastavit će da podsjećaju zaraćene strane na njihove obaveze i  kada vide da se one oglušuju na ta podsjećanja, nastojaće da brinu o civilima koji postanu žrtve ratova.

IslamBosna.ba