Ni vode ni istine
Istina, i ovdje ima problema, jer posla nema za povratnike, pa se vrijedni Sjeninjani snalaze kako znaju i umiju. Mnogi su spakovali kofere pa hljeb privremeno zarađuju u Americi, Italiji, Hrvatskoj... Rade, pa se vrate svojim porodicama.
Sjeninjanski Amerikanci su sami svojim novcem sagradili najvišu munaru, visoku 52 metra, uz novu džamiju, grade moderne kuće, bore se za puteve, ali jedan problem nikako da riješe. Dvije hiljade ljudi bukvalno je žedno, jer pitke vode nema pa nema. Više pokušaja iskopavanja bunara nisu dali nikakve rezultate. A bez vode nema života.
Žedni su ovi ljudi vode, ali i istine o Sjeninjanima ubijenim 1993. i 1996. za kojom tragaju duže od decenije. Umjesto istine, vrijednim ljudima se podmeće naoružavanje i “oružje na gotovs”, pa i vehabizam i terorizam.
Mihnet Okić iz Sjenine, delegat u Vijeću naroda RS-a, dobro se sjeća svih nedaća kroz koje su prošli njegovi sugrađani u posljednjih 17 godina.
– Na početku rata oko dvije hiljade Sjeninjana izvuklo se na slobodne teritorije, dok je njih osam stotina ostalo zatočeno u Sjenini. Bili su u svojevrsnom logoru u svom selu. Morali su raditi najteže poljoprivredne i šumske radove za “srpsku vojsku”. Morali su kopati rovove za njih, ići u živi štit… Što je najgore, u njihove kuće noću su upadali srpski odmetnici i pljačkaši i po kratkom postupku bez ikakvog razloga ubijali ljude. Tako su ubili Fatimu i sina Ferida Hasančevića, Saliha Mešinovića, Mehmedaliju Avdića. Ubili su i starca Mustafu Mešinovića, koji je te 1993. poslije progona Bošnjaka ostao sam u selu u nadi da će ostati živ – priča nam Okić.
Za ubistvo ovih ljudi niko nije odgovarao, predsjednika Vijeća MZ Sjenina Enesa Begića u februaru i martu ove godine saslušavala je Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA), odnosno njeni djelatnici iz Odjela u Banjoj Luci, i to je sve.
– Pitali su me da li znam išta o ubistvima kada smo bili zarobljeni u svom selu. Postavljali su pitanja još nekim mještanima i otišli. Pet ljudi ubiše i nikom ništa, a onda odmah poslije tih ispitivanja nama srpska propagandna mašinerija na leđa stavi masovno naoružavanje, šlepere oružja, koje, navodno, noću stiže iz Gračanice i koje je podmazano i stavljeno “na gotovs”. Prišiše nam vehabizam, dakle sve što bi moglo narušiti odnose s komšijama Srbima, a od svega se ispostavi da nije bilo ništa – kaže Begić.
Strah od odmazde
Zbog lažnih optužbi, dvije mjesne zajednice, Sjenina i Sjenina Rijeka, zajedno s braćom Refikom i Esadom Mešinovićem, koji su optuženi da su odgovorni za naoružavanje, putem advokata Faruka Smajlovića iz Gračanice pokrenuli su sudski spor protiv jednog banjalučkog lista koji je objavljivao gnusne i morbidne laži.
No, pakao kroz koji je 29. aprila 1996. godine prošlo 400 povratnika Sjeninjani nikada neće zaboraviti, posebno porodice ubijenih i teško ranjenih. Oni su, kako nam je posvjedočio Mihnet Okić, koji je u to vrijeme bio koordinator povratka u Sjeninu, uz prethodni dogovor sa SFOR-om toga dana organizirali posjetu svome selu.
Niko od povratnika nije smio sa sobom ponijeti ništa, čak ni upaljač, morali su dostaviti tačne spiskove, ići po grupama, strogo su pregledani i došli do zaseoka Kapetani. SFOR im je garantirao sigurnost.
– Tada su naše komšije Srbi na nas zapucali iz svih vrsta streljačkog oružja, snajpera i, na koncu, minobacača. Na licu mjesta, ovdje kod betonskog korita, poginuo je Rizah Okić, dok su Ibrahim Osmanović i Enver Dubinović teško ranjeni gelerima granate, helikopterima prevezeni u SFOR-ovu bolnicu Dubrave kod Tuzle. Osmanović je ubrzo podlegao, a Dubinović je nakon četrdeset dana provedenih u komi također podlegao. Sabiha Vehabović je izgubila desnu nogu, još četrnaest Sjeninjana je teško povrijeđeno. Porodice poginulih o tome ne smiju puno pričati, jer se boje odmazde i osvete, a i nemaju sredstava za tužbe i plaćanje advokata, pa šute i trpe – kaže Mihnet Okić.
Prema njegovim riječima, današnji načelnik općine Doboj Obren Petrović, u to vrijeme načelnik CJB Doboj, trebao bi znati ko je u Sjenini pobio ljude 1993. i ko je 1996. brutalno napao povratnike i trojicu ubio.
Gore nego bilo koji rat
– Tog 29. aprila 1996. godine bilo je gore nego bilo koji rat. Na nas su Srbi zapucali sa svih strana. SFOR je to gledao, a nas satjerali u minsko polje. Ja sam tada u minskom polju nagazila na minu i ostala bez noge. Niko o tome danas više ne priča. Gdje je istina i pravda, ko od nas skriva napadače, jer godine prolaze – kaže nam Sabiha Vehabović, jedna od svjedokinja teškog zločina.
Tužilaštvo provodi istražne radnje
Iz Okružnog tužilaštva u Doboju ponovo smo dobili odgovore da se o slučaju Sjenina provode određene istražne radnje, ali da više podataka o tome ne možemo dobiti u cilju istrage.
Dobojska policija već odavno ništa ne radi na procesuiranju Srba koji su počinili zločin nad Bošnjacima iz Sjenine, SIPA je nešto i uradila, ali rezultata nema, niko od napadača nije uhapšen.
Izgleda da za porodice petorice Sjeninjana koji su ubijeni u ratu i trojice poslije rata pravde u ovoj zemlji nema.
Avaz