Američki novinar s bosanskom dušom

Prošao je pakao Iraka, Afganistana, Palestine, uličnih borbi na Haitiju, ali ono što je doživio i vidio u BiH nikada i nigdje se više nije ponovilo.

Američki novinar Mike Kirsch reći će da je, uz sav užas, od rata u BiH imao i lične koristi.

Snimci ispred rova

– Upoznao sam dobre ljude koji u ratu nisu imali ništa, osim duše. Zajedno s njima i ja sam otkrivao svoju dušu i postao bolji čovjek. U bosanskom ratu sam shvatio da nije bogatstvo imati veliku kuću i tri auta. Bogatstvo je probuditi ono ljudsko u sebi, imati prijatelje, porodicu – kaže nam Kirš.

U BiH je prvi put došao u februaru 1993. godine i proveo cijeli rat ovdje. Za dolazak u BiH odlučio se kada je na vijestima vidio snimke iz Sarajeva.

– Gledao sam porodicu – muža, suprugu i dvoje djece koji bježe ispred snajpera. Nisam mogao vjerovati da se to događa u Sarajevu, u Evropi. Bilo mi je jasno da u ratu vojska puca na vojsku, ali da vojska provodi pravi lov na civile nisam mogao shvatiti. Svojim šefovima na CBS-u sam rekao: Ja moram biti tamo – prisjeća se Kirš.

I bio je. Njegove priče o običnim bosanskim ljudima i njihovim sudbinama objavljivale su sve vodeće američke TV kuće. A te priče potpuno su se razlikovale od onih koje su pravili drugi strani novinari.

– Želio sam ispričati priču o bosanskim vojnicima. Pokazati da musliman s puškom nije nikakav terorist, nikakav mudžahedin, već obični čovjek, Evropljanin, koji mora ići u šumu da brani svoju porodicu od ljudi koji žele da ih ubiju – priča Kirš.

Najupečatljivija priča nastala je 6. maja 1995. godine na Visokoj glavici iznad Teočaka, kada je slamana ofanziva srpske vojske “Čekić i nakovanj”, kojom je komandovao sam zločinac Ratko Mladić.

Standard muškarca

Kirš se slučajno sreo s grupom zvorničkih boraca, rahmetli Senahidom Hadžićem Doktorom, Nedimom Berberovićem Nedom, Hajrudinom Karabegovićem Karabegom, Ramizom Kahvedžićem Kahvom… Odlučio s njima krenuti u akciju i napravio nevjerovatne snimke borbe, sa svega dvadesetak metara od neprijateljskih rovova.

Pucnjava, eksplozije, ranjavanja…

– Prestao sam snimati kada je do mene ranjen jedan od boraca. Nije bilo nikoga ko mu je mogao pomoći. Ostavio sam kameru i odnio ga do stacionara – prisjeća se Kirš.

Snimci koje je tada napravio mnoge su fascinirali. Pokazao ih je i prvim američkim vojnicima koji su stigli u mirovnu misiju u BiH.

– Oni nisu mogli vjerovati da postoje takvi borci, a ni ja kasnije nigdje nisam sreo takve ljude. Jedan američki pukovnik u čudu me pitao: Oni su išli ovako, bez haubica, tenkova, artiljerije, samo s mudima i puškama? Potvrdio sam mu da je tako bilo i rekao da je za mene bosanski borac pravi standard muškarca: u šumi je najhrabriji borac, a kod kuće nježni otac i muž – kaže Kirš.

I poslije rata Kirš svake godine iz rodnog San Dijega dolazi u BiH. Jedan od razloga je posjeta porodici supruge, Tuzlanke Almire, s kojom ima šestogodišnju kćerku Emu Mirelu (Emma), a drugi susret s prijateljima, nekadašnjim borcima Armije BiH.

U ratu nisam imao dileme

– Svaki novinar treba da otkriva istinu. Ja u bosanskom ratu nisam imao nikakvih dilema, iako je bilo prigovora da sam imao previše simpatija za borce Armije BiH i Bosance.

Meni nije trebala druga strana, nije mi trebalo da idem na Pale, jer sam živio s ljudima u Sarajevu i sve sam vidio. Postoji samo jedna stvar koju u bosanskom ratu nisam shvatio: Kako je moguće da Srbin koji je bio prijatelj s Bošnjakom jedno jutro ustane i počne pucati u njega?! To nisam shvatao ni na početku rata, a ne shvatam ni danas – kaže Kirš. 

Ugovor sa “El-Džazirom”

Kirš je bio prvi američki novinar koji je ušao u Bagdad. Danas ima ugovor sa “El-Džazirom”. Za ovu televiziju ovog ljeta je napravio priču o bosanskim borcima s Visoke glavice, Nedimu Berberoviću i Hajrudinu Karabegoviću i njihovim životima 14 godina poslije rata. Također, Kirš je želio čuti priču Hadžićevog sina Semira.

Avaz