Mudžahid kao terorista

Lažemo sebe i druge da nije vakat da se bunimo, da nema efekta, da nas nema dovoljno! Držimo lekcije o međubratskim odnosima jedni drugima, upozoravamo, citiramo ajete, hadise… kritikujemo, raspravljamo, a najveći mudžahidi i kritičari su oni iza monitora, iz udobnih naslonjača!!!

Zar nije dosta toga? Zar smo zaboravili vrijednosti i ljepote džihada?

Mudžahide proglašavaju “opasnim po nacionalnu sigurnost”, nazivaju “teroristima”, a blago njima, a teško nama posmatračima. Gdje smo mi u odnosu na ashaba koji je pitao Poslanika, s.a.v.s., u bici na Bedru:
“Božiji Poslaniče, šta kažeš za mene ako poginem na Božijem putu, gdje će biti moje mjesto?”
Poslanik, s.a.v.s. mu je odgovorio: “U Džennetu!” Kada je to čuo, bacio je hurme koje je bio tek počeo jesti, otišao je da se bori i poginuo kao šehid!

Subhanallah, gdje smo mi u odnosu na njega? Ovaj Allahov iskreni rob je shvatio vrijednost džihada i šehadeta pa nije želio da gubi ni sekundu vremena na ovom prolaznom dunjaluku, požurio je da završi što prije najvrjedniju trgovinu – svojim životom je kupio vječni Džennet! Znao je ovaj iskreni vjernik da će smrt svakako doći, pa nije htio da rizikuje dolazak meleka smrtni dok jede hurme.

A mi danas, ne borimo se puškama i sabljama, ne idemo u borbu prsa u prsa s Allahovim neprijateljima, već bismo to mogli činiti riječima ili drugim legalnim sredstvima da nije naše prevelike ljubavi prema dunjaluku i njegovim ukrasima, koje je Poslanik, s.a.v.s. opisao kao fatamorganu, kao varku u ravnici u kojoj žedan vidi vodu, kao ljetnji oblak koji brzo nestaje…

Gledamo svakodnevno vijesti o zulumu nad muslimanima, o ubijanjima, zatvaranjima, protjerivanjima. Navikli smo na snimke naših sestara kako plaču nad svojim najmilijim, kako svojim pocijepanim hidžabima i nikabima pred kamerama prekrivaju krvava i prašnjava tijela, kako svoju uplakanu dječicu čvrsto grle i suze im krajevima rukava brišu… Navikli smo na stare nene koje bosonoge trče na neprijatelje. A na dječake koji se bore kamenicama protiv tenkova gledamo kao na pomahnitale mladiće koji “godinama nisu skontali način kako da otimaju tenkove i naoružanje od neprijatelja”.

Srca su nam tvrda kao kamen i više od toga, kako je najavio Poslanik, s.a.v.s., za vrijeme ljubavi prema dunjaluku koje će doći. Braćo moja i sestre moje, zar ćemo sebi dozvoliti da baš mi budemo donosioci tog zlog vremena? Zar ćemo sebi dozvoliti da budemo bezvrjedniji od kamena, koji ima veću vrijednost kada se baci na put pa se napravi staza?! Zar ćemo propustiti nagradu mudžahida i džihada na Allahovom putu?

Tako mi Allaha, ako to sebi dozvolimo, bit ćemo najveći nasilnici prema sebi!!! Mi hoćemo džennet Firdevs i ništa manje od toga! Hoćemo da idemo direktno u Džennet bez polaganja računa, da naša duša izađe iz tijela kao suza radosnica kada sklizne niz ozareni obraz! Mi hoćemo da ona miriše. Hoćemo da budemo svijetli primjeri kakvi su bili mudžahidi i mudžahide koji se sada odmaraju u džennetskim prostranstvima! Moramo da pokažemo onima koji su htjeli da nas zaplaše da su pogrešne adrese izabrali, a našoj braći koja su postala žrtve faraona današnjice da dokažemo da smo mi njihovi dijelovi tijela, da suosjećamo s njima u njihovoj patnji i da dijelimo s njima i iskušenje i nagradu inšallah. Mi nećemo da uzmemo najmanji stepen imana – da osudimo srcem! Dovoljno smo jaki i hrabri da uradimo puno, puno više na Allahovom putu!

Vjernici koji se ne bore, osim onih koji su za borbu nesposobni, nisu jednaki onima koji se na Allahovu putu bore imecima svojim i životima svojim…

Za IslamBosnu napisala: N.D.