Magdi, eto, nije imao pravo na izbor

Magdi je meni bio sve i ja sam njemu bila sve, kazala nam je jučer Azra Škoro, tetka 35-godišnjeg Magdija Dizdarevića (Magdy), koji je mučki ubijen kod Šarića džamije u Mostaru. S ovom uglednom mostarskom profesoricom engleskog jezika u naselju Luka živjeli su rahmetli Magdi, njegov brat Edib i majka Šahza, medicinska sestra.

Vidite kako je moj Magdi bio uredan i čist. Da vidite samo njegov ormar, sve je složeno kao pod konac. To su njegove knjige. Jako je volio čitati, a sada ga nema – kroz suze i jecaje govori Azra dok nam pokazuje Magdijevu sobu.

Znao aikido

Posljednjeg dana svog života, priča nam Azra, Magdi je bio veoma raspoložen. Kao da je, dodaje, slutio nešto.

Zezao me: Hajde, tetka, da ti pokažem kako ćeš se odbraniti ako te neko napadne. Jer, poznavao je vještinu aikido. Nažalost, nije je primijenio kada su ga napali, jer je moj Magdi bio nevjerovatno miran i povučen mladić. I, jednostavno, nije se nadao da mu se takvo što može desiti – priča nam Azra grcajući.

Uz nju je Magdi naučio prve riječi engleskog jezika.

O tome kakvi su bili on i njegov brat, kaže nam Azra, može cijela Luka reći.

Ako neko nije mogao živjeti od mog Magdija i Ediba, onda nije mogao ni od djeteta koje se tek rodilo. Magdi nikada nikome nije nešto nažao učinio, ni kao učenik Druge osnovne škole, Gimnazije “Aleksa Šantić”, student Pravnog fakulteta u Mostaru. Sada je ubijen… I to na takav način… Niko ne zna čime su ga tako udarali, nasmrt… Samo zato što je imao bradu. Magdi i Edib, jednostavno, nisu vehabije. Samo su poštovali ono što je Muhammed, a. s., govorio da je lijepo da muslimani nose bradu. Na koncu, svi imamo pravo na svoj izbor. Magdi ga, eto, nije imao,kaže Azra.

Magdijeva majka Šahza stiskala je bijelu maramicu u ruci. Nije imala snage da nam bilo šta kaže.

Kobne večeri iz svoje porodične kuće u naselju Šehovina na jacija-namaz u Šarića džamiju pošao je i Seid Krhan. Nešto ranije u džamiju je otišao njegov brat Senahid.

Krupni momak

Već na putu prema džamiji oko 22.25 sati sreo sam grupu dječaka. Bježali su i govorili: Tuča, tuča. Nisam nešto obraćao pažnju na to, ali kada sam se približio, vidio sam krupnijeg momka kako prijeti i približava se grupi vjernika pred džamijom. Primijetio sam da se Haris Dvizac (jedan od nastradalih, op. a.) drži za ruku.

Već mu je bila slomljena. Moj brat i ostali krenuli su prema tom krupnom momku što je izazvao incident. Pokušao sam spriječiti Senahida, htio sam ga saulisati, ali on je već uletjeo za njim u sokak, a oko mene se već na ulazu stvorila masa ljudi. Udarili su me dvaput u glavu, oko, vilicu… Slomili su mi naočale… Već slabije sam vidio – vidno potresen priča nam Seid i tu nastaje muk.

Nakon što se malo pribrao, uspio nam je kazati da su ih od njihovih napadača branili i pokušali razdvajati Omer Zukanović, čija je kuća u blizini džamije, i njegovi sinovi, inače pobjednici skokova sa Starog mosta, kao i ratni komandant Esad Kosić. Dodao je i to da Magdija i njegovog brata poznaje već osam godina i da se radi o izuzetno finim momcima.

Senahid Krhan nije bio raspoložen da priča. Ispričao je, kaže, u policiji sve. Na licu su mu još vidljivi podljevi i otekline. Tek, prozborio je da “oni nisu nikakva organizovana grupa”.

Mladić je mučki ubijen

Senahidov i Seidov otac Derviš Krhan također je poznavao rahmetli Magdija.

Taj krhki mladić mučki je ubijen, a ni muhi zla nije mislio. Po svim propisima i zakonima, ljudi bi trebali imati slobodu vjerovanja. Ali, nažalost, cijelu situaciju napuhali su naši bosanski mediji. Stalno nas kljukaju time kako se obučavaju nekakvi teroristi, vehabije, a četnici nam zemljom sigurno hode. Ako smo u ratu imali čudo bosanskog otpora, sada imamo čudo bosanskog ponašanja – rekao nam je Derviš Krhan.

Autor:M.Smajkić