Kako je posijana klica smutnje i mržnje

Iako izgleda da se radi o nekoj običnoj tuči, ovo ubistvo nije obično ubistvo i puka posljedica te tuče. Ono je posljedica jedne neobjašnjive mržnje prema određenoj skupini ljudi. Ono je plod dugogodišnje kampanje protiv onih koje nepravedno i zlobno nazvaše „vehabijama“, višegodišnjeg sijanja smutnje i mržnje prema tim ljudima. Ko i kada je počeo priču o „vehabijama“? Zlokobnu priču o tzv. „vehabijama“ nisu počeli bosansko-hercegovački mediji, počeli su je, nažalost, neki službenici Islamske zajednice i imami, koji su već od 1993. godine počeli da pišu i drže hutbe i vazove o nekim novim muslimanima koji drugačije klanjaju i čije žene zarove nose, a koji su velika prijetnja „Bosanskom islamu i tradiciji“.
Znači, priča o „vehabijama“ i kampanja protiv njih različitim intenzitetom traje već nekih petnaestak godina. Ona je u ratnim godinama bila slabijeg intenziteta, da bi se poslije rata nastavila aktivnije, a naročito od strane medija koji su ovu priču preuzeli od vjerskih službenika i koja im je dobro došla za ekskluzivu i sijanje novinarske mržnje i smutnje.

Gdje je napravljena greška

Devedesetih godina prošloga vijeka, nakon oslobađanja od komunističkog ateističkog jarma, Bosnu i Hercegovinu, kao i širi region zahvatilo je islamsko buđenje, koje je iz raznih razloga najintenzivnije bilo baš u našoj državi i to najviše u periodu rata. Pojavio se drugačiji pogled na vjeru uopće, javljaju se drugačija tumačenja nekih vjerskih pitanja, omladina se masovno okreće vjeri, sve je veći broj islamskih teologa koji su svoje islamske studije završavali  izvan Bosne na prestižnim islamskim univerzitetima Kaira, Ammana, Rijada, Mekke i Medine. Osnivaju se islamske organizacije koje su se počele baviti islamskim misionarstvom i pitanjima islama i muslimana. Vrlo često se njihova učenja nisu slagala sa učenjima i tumačenjima islama zvanične Islamske zajednice, što je izazavalo burne reakcije pojedinih vjerskih službenika. Ubrzo su ovi ljudi i organizacije proglašeni „vehabijama“ koji su došli sa nekim novim islamom, nerijetko različitim od onog „bosanskog islama“ na koji su navikli muslimani ovih prostora. Označeni su prijetnjom po našu vjeru i tradiciju i nazivani raznim pogrdnim imenima; radikali, ekstremisti, puritanci, duhovne pubertetlije, plaćenici itd. Sve ovo obični narod je pratio, pamtio, usvajao i prihvatao zdravo za gotovo i tako se prema ovim ljudima rađala i stvarala mržnja i netrpeljivost. Na njihov račun izrečeno je dosta gnusnih  laži i izmišljotina poput toga da dobijaju novac za nošenje brade, a njihove žene za nikab, da obrezuju svoje žene, da su iz svojih domova izbacili televizijske aparate, hladnjake i slično, jer smatraju da su to novotarije, kao i mnoge druge laži. Umjesto svega spomenutog zvanična Islamska zajednica je trebala sjesti s tim ljudima, razgovarati i voditi dijalog, a ne zauzeti ovako neozbiljne i nekorektne stavove. Svo vrijeme oni koji su napadali „vehabije“ nisu dali potrebnu definiciju vehabizma. Vehabijom se smatrao svako onaj ko nosi malo dužu bradu, kraće nogavice, u koga žena nosi nikab (zar) i čija forma namaza se razlikuje u nekim detaljima od forme namaza koji obavljaju bosanski muslimani. Svako imalo ozbiljan i u vjeri učen složit će se da su ovakvim pristupom pojedinci pokazali svoje neznanje ili zlu namjeru. Dobro je kazao mr. Ahmet Alibašić u svome solidnom tekstu (ali sporna naslova) „Kako pobijediti vehabizam?“ …“ “vehabizam” se u nas koristi kao etiketa za sve što je vjerski drugačije, a nama neprihvatljivo.” Islamska zajednica i njeni službenici su napravili historijsku grešku kada su se prema ovima koje “vehabijama” nazvaše postavili ovako isuviše kritički i huškački. Tako je napravljen duboki jaz i nerazumijevanje između jednih i drugih. Naravno, sav ovaj izrečeni i napisani materijal, preuzeli su zlonamjerni mediji i iskoristili ga za širenje islamofobije u BiH, čije fatalne posljedice niko nije tada nazirao. Danas je svima jasno šta nam je to sve donijelo.

Postali stranci na svojoj grudi

Kampanja koju su protiv “vehabija” predvodili zlobni mediji uz pomoć nekih vjerskih službenika, svoj vrhunac je dostigla 2005-2007. godine kada su printani i elektronski mediji svakodnevno pisali i govorili o ‘’vehabijama’’ i njihovoj prijetnji po bošnjačku vjeru i tradiciju, kao i bezbjednost i sigurnost države. Posljedica ovako žestoke kampanje je bila da je običan neuki svijet nahuškan a mržnja je rasplamsana, što dokazuje činjenica da su gledaoci koji su se javljali u otvorene emisije na temu vehabizma i selefizma, iznosili strašne prijedloge i komentare poput; “treba ih sve protjerati”, “oni su veliko zlo”, “gori su nam od četnika” i sl.

Svi oni koji su imali obilježja tzv. “vehabija” (brada, nikab) ili koji su u svome okruženju bili etiketirani kao “vehabije” najbolje su na svojoj koži osjetili težinu ove kampanje. Život im je postao skoro nepodnošljiv. Mnogi su ih poprijeko gledali i provocirali. Pričao mi je jedan poznanik da mu je bilo najteže kada su mu djecu u školi počeli nazivati vehabijama i izazivati. (Zbog toga što su znali da mu babo nosi bradu, a  mama nikab). Razmišljao je da ih ispiše iz škole. Osjećao se strah i nesigurnost, jer mediji imaju strašnu moć uticaja na javno mnijenje i svijest ljudi. U ovome slučaju, to je zloupotrijebljeno. Tako su ovi ljudi i omladinci ubrzo postali stranci u svojoj zemlji i na svome pragu i tako su se stvarno i osjećali. Težak je to zulum i nepravda. Nažalost, svoj udio u ovoj prljavoj kampanji uzeli su i neki islamski informativni listovi koji su više od godinu dana pisali o “vehabijama i vehabizmu” kao najvećoj opasnosti za Bošnjake i njihovu vjeru. Imao se osjećaj da te ljude žele isključiti i iz nacije i iz Islamske zajednice. To je i najteže padalo ovim ljudima, jer sada su ih i džamijski ljudi počeli poprijeko gledati i vjerovati da su oni zaista opasni, iako su sa njima godinama zajedno u saffu i od nisu od njih nikakva zla doživjeli. Pojedinačni slučajevi i izuzeci se ne uzimaju u obzir. Kada sam prošlog ljeta u Krajini u jednoj od džamija htio klanjati podne namaz, na ulaznim vratima me je iznenadio natpis koji je potpisao predsjednik džamijskog odbora, a u kojem je pisalo:

“ZABRANJEN JE ULAZ U DŽAMIJU OSOBAMA KOJE NEĆE DA KLANJAJU PO HANEFIJSKOM MEZHEBU I U SKLADU S NAŠOM TRADICIJOM” (u potpisu: Džematski odbor).

Konačno smo shvatili

Da je kampanja nastavljena ovim tempom i žestinom, ne bi na dobro izašlo. Na svu sreću, Bošnjaci u svome vjerskom vrhu imaju još pametnih i mudrih ljudi, koji su bili svjesni gdje sve može odvesti ovakav odnos prema fenomenu o koje govorim, pa su presjekli stvar i spustili loptu na zemlju, a usijanim glavama kazali da više tako ne trebaju pričati. Ovdje svakako treba istaknuti reisu-l-ulemu, Mustafu Cerića koji je svojim pametnim, odmjerenim i korektnim izjavama, a koje je davao za mnoge medije, zaustavio ovu žestoku kampanju i otupio oštricu onima koji su zlonamjerno htjeli da iskoriste ova dešavanja. Smatram da se greške koje su napravljene u prošlosti moraju ispraviti i da se odnos prema onima koje nazvaše “vehabijama” trebaju popraviti. Muslimanima je potrebno jedinstvo, zajedništvo i razumijevanje. Ne možemo sve natjerati da isto razmišljaju i govore, ali jedno je sigurno, jedinstvo muslimana je imperativ i prioritet islama, stoga ga trebamo vjerno čuvati i njegovati, tako što ćemo se međusobno poštovati i uvažavati. Pobogu, ako toliko govorimo o međuetničkom i međureligijskom uvažavanju, zar nije preče da se mi, sljedbenici islama uvažavamo i poštujemo više nego iko drugi. Ja se lično nadam i vjerujem da će stvari ići u boljem smjeru, a to potvrđuju i zvanične izjave Islamske zajednice povodom ubistva rahmetli Magdija Dizdarevića, koje je bez sumnje približilo muslimane-Bošnjake jedne drugima. Ovakve greške nam se ne bi više u budućnosti smjele dešavati.

Piše: Abdulvaris Ribo   
Izvor:Minber.ba