IslamBosna.ba: Kako treba, po vašem mišljenju i iskustvu, odgajati generacije (kako starih tako i mladih) da se priča o genocidu u BiH ne svede na 11. juli?
Rasim Muratović: U ovom pitanju ključna riječ je odgajati. Cjelokupan naš obrazovni sistem je više obrazovni i on se tako i zove (obrazovni a ne odgojni sistem) a malo je skoro nikako odgojni. Tu nema odgoja ili ga, u najboljem slučaju, ima malo. Ima previše obrazovanja koje ne služi nikome i ničemu.
Ali, da govorimo jezikom činjenica. Koliko je meni poznato, volio bih da nisam u pravu, u cjelokupnom obrazovnom sistemu, od prvog razrede osnovne škole pa preko srednje škole, fakulteta, dodiplomskih, postdiplomskih i inih studija koji niču kao pečurke poslije kiše, samo na Fakultetu političkih nauka ima jedan predmet koji se zove Historija ratova i genocida na kojem se, između ostalog, izučava i najalarmantnija društvena pojava i zločin najvišeg ranga – genocid. I to zahvaljujući, prije svega, prof. dr. Smailu Čekiću koji drži taj predmet. Ovakvo stanje stvari je zabrinjavajuće, a kao rezultat toga imamo situaciju da se priča o genocidu svela na 11. juli i na Srebrenicu. Zbog toga se naša priča o genocidu, ako izuzmemo ono što radi Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, svela na 11. juli.
Šta bi trebalo uraditi? Učiti od Jevreja. Odlukom Ujedinjenih nacija 27. januar se obilježava u čitavom svijetu kao Dan holokausta – genocida nad Jevrejima. Širom svijeta organizuju se prigodna obilježavanja. Univerziteti održavaju kurseve o historiji holokausta. Jevreji imaju svoje stručnjake, profesore, akademike, koji cijelo vrijeme putuju svijetom i drže predavanja, organizuju simpozije i seminare o holokaustu. Novinari istraživači traže i posljednjeg Jevreja koji je preživio holokaust i bilježe njegovo usmeno predanje.
Prije toga, a neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, i država Izrael ali i svi Jevreji su se putem raznih udruženja angažovali na hvatanju nacista koji su na bilo koji način učestvovali u genocidu nad Jevrejima, kao i na materijalnom pomaganju i zbrinjavanju onih koji su prežeivjeli holokaust.
Zbog toga bi trebalo učiniti sve da 11. juli bude simboličan dan, dan obilježavanja genocida nad Bošnjacima cijele Bosne, a ne samo Srebrenice koja inače u tom kontekstu predstavlja i Zvornik i Bratunac i Žepu i Miliće i Vlasenicu i Novu Kasabu, Janju, odnosno ono područje sigurne zone UN-a.
U tom kontekstu treba na državnom nivou usvojiti i Zakon koji se odnosi na kaznene odredbe vezane za negiranje holokausta i genocida.
IslamBosna.ba: Koliko su, prema Vašoj procjeni, današnji Bošnjaci svjesni svojih grešaka napravljenih u Srebrenici? Da li smo, kao narod, izveli dovoljno zaključaka iz genocida koji je izvršen nad nama da bismo bili sigurni da neke buduće generacije neće doživjeti još jednu Srebrenicu?
Rasim Muratović: Uslovno rečeno, greške nisu napravljene samo u Srebrenici. To se tiče cjelokupne bošnjačke politike u XX stoljeću. Genocid se ne dešava slučajno i iz vedra neba. On se dugo priprema i njegovoj pripremi učestvuju političke, vojne i policijske strukture države. U svim tim strukturama u prošlom stoljeću radili su i Bošnjaci, tada Muslimani. Međutim, ogromna većina njih, preko 90%, bili su opterećeni karijerama i sitnim ličnim interesima. Oni koji su ukazivali na velikosrpsku politiku koja se provodila kroz partijski i državni sistem završavali su u zatvoru, ostajali bez posla ili na psihijatrijskim klinikama. Oni koji su u tome učestvovali a koji su još uvijek živi, naravno, ne žele to priznati, nego za sve optužuju vlast koja je njih skinula sa vlasti 90-ih. To međusobno optuživanje u nauci se zove šizmogeneza. Šizmogeneza uništava supstancu naroda i države iznutra a to je opasnije i pogubnije nego agresija izvana.
Na drugi dio vašeg pitanja mogu odgovoriti negativno. Dakle, Bošnjaci nisu izvukli skoro nikakve pouke iz genocida izvršenog nad njima.
IslamBosna.ba: Da li će se genocid u Bosni i Hercegovini ponoviti?
Rasim Muratović: Genocid, osim što je zločin najvišeg ranga, u pravnom smislu, je i društvena pojava sklona ponavljanju. On se u Bosni neće ponoviti ali će se u određenim trenucima teške ekonomske i političke krize na širem planu nastaviti. Jer naredbodavci i izvršioci nisu zadovoljni rezultatima. Plan je bio potpuno uništenje Bošnjaka i nestanak Bosne s geografske karte. Bosne još uvijek ima, a i Bošnjaka. Zbog njihovog postojanja, genocid će se nastaviti odnosno izvršiti u punom kapacitetu u povoljnim društvenopolitičkim okolnostima.
Ako me pitate imam li dokaze za ovu tvrdnju, onda je dovoljno reći da su velikosrpski i velikohrvatski projekti još uvijek živi i aktuelni, a Evropa nas doživljava kao strano tijelo, kao nekakav ostatak Osmanske imperije koji bi najrađe opasala Kineskim zidom, raselila, uništila. Pa zar vam odluka o uvođenju bezviznog režima ne govori dovoljno? To su sve znakovi koji se moraju ispravno čitati.
IslamBosna.ba: Da li postoje planovi i aktivnosti da se istina o našoj prošlosti unese u udžbenike kako osnovnih tako i srednjih škola?
Rasim Muratović: Ne postoje takvi planovi. Vi zaboravljate da mi živimo u svijetu laži, obmana, licemjerja. Kome treba istina, pa i istina o našoj prošlosti? Laž je primamljiva, zavodljiva, lakše probavljiva. Na sceni je urušavanje gotovo svih društvenih, socijalnih i etičkih vrijednosti našeg društva koje generira evidentna nesposobnost, korumpiranost, otuđenost i neodgovornost, prije svega političara, političkih stranaka i državnih struktura.
IslamBosna.ba: Ako bismo s istočnim i zapadnim komšijama ušli u Evropsku Uniju, šta bi za naše komšije značila rezolucija Evropskog parlamenta? Da li bi Srbija morala obilježavati 11. juli? Da li postoji mogućnost da iz te rezolucije proisteknu neke pravne posljedice po ljude koji negiraju i podržavaju genocid u Srebrenici.
Rasim Muratović: Sve to što se nabrojali možda će se i desiti jednog dana. Ali to spada u sferu onoga šta bi drugi trebali da urade. Međutim, suštinsko je pitanje šta mi treba da uradimo. Naš opstanak zavisi od nas samih. Naša sudbina se ipak ne rješava negdje u izvanjskom svijetu nego u nama samima. Svaki čovjek u svojoj duši nosi zvijezde vlastite sudbine. Od naše duhovne i otporne snage, povezanosti i odlučnosti, znanja, dosljednosti, organizovanosti, principijelnosti zavisit će naš udes.
IslamBosna.ba: Čime se bavi Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu?
Rasim Muratović: Za odgovor na to pitanje trebalo mi mi dosta prostora. Predlažem da onaj koga to interesuje uđe na webstranicu inzl.unsa.ba gdje ima dosta informacija o svim aktivnostima Instituta.
IslamBosna.ba: Da li “probosanski” mediji promoviraju rad Instituta ili ga pak ignorišu i da li ste pokušavali da se izborite za vaše “mjesto pod suncem”?
Rasim Muratović: Ja, pravo da vam kažem, ne znam koji su to probosanski mediji a koji to nisu. Mediji su inače sfera zabave, sfera slobodnog vremena ili u najboljem slučaju sredstva informisanja. A izučavanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava je ozbiljna tema, najalarmantnija društvena pojava, zločin najvećeg ranga kojeg nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Novinari i o tome pišu onako kako to od njih traže njihovi osnivači i njihovi vlasnici, odnosno njihovi mentori. Cilj im je razvlačenje pameti i uspavljivanje čitača i publike ili u najboljem slučaju izazivanje emotivne reakcije, a ne natjerati ih na misao a misao je opasna jer tjera na pobunu.
Po mom mišljenju, Institut sebe najbolje promoviše svojim radom, konkretnim rezultatima, izvršenim naučnim istraživanjima, dokumentovanjem istraživačke građe i naravno objavljivanjem relevantnih naučnih djela. Institut je za 18 godina svog postojanja izborio svoje mjesto pod suncem.