Sadašnja procedura regionalizacije i decentralizacije Srbije, iako se poziva na evropska pravila, u cjelosti je diskriminirala ne samo regiju Sandžak, već je dovela u pitanje pravni status Bošnjaka u ovoj konzervativnoj zemlji, koja uz diktatorsku vlast Crne Gore već duže vrijeme kuca na vrata Evropske unije. Nažalost, ni sandžački prvaci, koji su legalno izabrani, zaokupljenim ličnim interesima, zatvorili su oči pred ovim esencijalnim i egzistencijalnim pitanjem, koje je, ujedno, postalo i hamletovsko. Svi pričaju da Srbija i Crna Gora teže ka Evropi, ali sigurno, Evropa, ukoliko želi da ima imalo morala, ne može sebe prepoznati u njima.
Prijedlog Zakona o ravnomjernom regionlanom razvoju, o kojem već par dana raspravlja Srpski parlament u Beogradu, jedan je od preduvjeta za brži ulaz Srbije u Evropsku uniju. To je konstatovano i na sjednici Nacionalnog savjeta za decentralizaciju, kako su istakli glasnogovornoci Vlade Srbije, ocjenjujući da će decentralizacija omogućiti da “po dobijanju statusa kandidata svake godine povučemo nekoliko desetina miliona eura za ravnomjerni regionalni razvoj”. Ostaje pitanje, šta se iza toga krije?
Međutim, ovo je jedna floskula surovog beogradskog režima prema vani, koji ima jedan aršin prema svijetu, a drugi prema unutrašnjosti. O tome svjedoče i stavovi opozicionih lidera LDP i NS, koji su tražili da taj famozni Zakon bude povučen iz procedure zato što je u cjelosti nepripremljen.
Jedan od najžešćih glasnogovornika i zastupnika ovog Zakona, pored predsjednika Tadića i potpredjednika Đelića, je i arogantni ministar ekonomije i regionalnog razvoja Mlađen Dinkić, koji svojim izjavama, kao iz rukava, diže prašinu da će, navodno, ovaj Zakon omogućiti ravnomjerniji regionlani razvoj. On navodi da će Srbija biti podijeljena na sedam statističkih regiona “a sve više odluke vezane za regionalni razvoj donosit će se u regionima, a ne na centralnom nivou”.
Istim prijedlogom Zakona, prema ministru Dinkiću, predviđeno je formiranje novih agencija koje će potisnuti stare (gašenjem), koje će biti transformisane uz minimalne troškove. Prema njemu “od rada sedam regionalnih razvojnih agencija biće daleko više koristi, nego što će koštati njihovo formiranje, jer se preko njih vuku sredstva iz evropskih pretpristupih fonodova”.
Dalje, potrpedsjednik Vlade Đelić istakao je da je ovaj Zakon u skladu sa evropskim ambicijama Srbije i da je on način da se obezbijedi podrška evropskog budžeta za poboljšanje života građana, ali i dodao je on, ujedno, “inicijalna kapisla za druge fondove.” U tom smislu, bez “komadanja teritorije, jer je ovo samo statistička podjela, došlo bi do mnogo boljeg života”.
Obzirom da se radi o statističkim regionima, a prema slovu Zakona trebalo bi da ima najmanje dva miliona žitelja, u tom smislu regija Sandžak, nakon referenduma 2006., kada su se Srbija i Crna Gora razdvojile i pocijepale Sandžak, ovaj region (Sandžak) postao je “statistička greška”, naočigled svih dosadašnjih predviđanja da će se Srbija i Crna Gora demokratizirati. Međutim, evropski propisi dolaze kasno u Srbiju i Crnu Goru, jer ih ove dvije zemlje krivo primjenjuju i to diskriminišući prava Bošnjaka i drugih manjinskih naroda u ovoj zemlji. Sandžaku se ne može vratiti regionalana autonomija, upravo iz razloga zato što bi i ostali regioni trebali imati regionlanu skupštinu koja bi funkcionisala po evropskim pravilima. Upravo iz tih razloga u vremenu od 1992. pa na dalje, do pada diktatorskog režima 2005. godine, u Sandžaku su bile postavljene razne misije KEPS-a i OEBS-a, koje su istraživale i pratile razvoj ljudskih prava i sloboda u ovoj regiji.
Dakle, pred nama su veoma složena pitanja koja traže bržu reakciju relevantinih subjekata, ukoliko se ne očekuje da i ovaj preostali dio stanovništva Sandžaka ne iscuri prema Zapadu, upravo iz razloga što se teška ekonomska kriza reflektuje na Sandžak. Srbija i Crna Gora zahtijevaju od raznih fondova iz islamskih zemlja velike benificije za izgradnju puteva i objekata u Sandžaku, ali ta sredstva ne dolaze u Sandžak. Za sve to su odgovorni čelnici Beograda i Podgorice, koji diskriminišu i ugrožavaju građane Sandžaka.
O ovom Zakonu, na temelju izvještaja nekih medija šta se sve zbivalo u Parlamentu i drugim konsultacijama iza zatvorenih vrata, za sada možemo prenijeti samo stavove opozicionih lidera Čedomira Jovanovića (LDP) i Velimira Ilića (NS). Naime, obojica su tražila od predsjednice Parlamenta dr. Slavice Đukić – Dejanović da iskoristi svoj uticaj i ubijedi Vladu da povuče ovaj famozni prijedlog Zakona iz procedure. Za liberala Jovanovića, “ovaj akt je cijena mirovladajućoj koaliciji” i da “definitivno nije interes Srbije pretvaranje Vojvodine u jedan region”. Prema Iliću, ovaj pravni akt potpuno je nepripremljen. On ističe “da je sve iskombinovano kako samo vladajućoj koaliciji odgovara”. Nažalost, u vladajućoj koaliciji sjede i ljudi iz Sandžaka!
Dinkić je oponirao oponentima, držeći se stavova da će “svi oni koji su protiv ulaska Srbije u EU vjerovatno glasati protiv ovog Zakona, a oni koji podržavaju brži put ka EU će ga podržati. Volio bih da postoji koncenzus, ali uvjeren sam da će Zakon biti usvojen” – naglasio je Dinkić, zaboravljajući da je u predizbojnoj kampanji svojim govorima i formiranjem Saveza u Sandžaku obećao građanima Sandžaka regionalnu autonomiju.
Nažalost, pored Dinkića i Ilića, na obećanje prema Sandžaku zaboravili su i mnogo zvučnija imena, kao što su: Tadić, Koštunica i drugi, koji su izbore i visoka mjesta dobijali tijesnom pobjedom upravo zahvaljujući glasovima građana Sandžaka, prvenstvno bošnjačke nacionalnosti.
Sandžački prvaci zaboravili na referendumske rezultate iz 1991.
Otvaranje debate o reginalizaciji i decintralizaciji Srbije, u cilju primjene Ustava (koji je zahvaljujući Bošnjacima 2006. usvojen), sada se jasno prikazuje očigledna diskriminacija na djelu. Tom činu značajano doprinose i legalno izabrani ministri i poslanici Sandžaka, koji zatvaraju oči pred problemima koji se sada javljaju od strane zvaničnog Beograda i Podgorice prema Sandžaku.
Prošla su ona vremena kada se Sandžaku i njenim građanima nametala odozgo rješenja, kao što je to bilo za vrijeme ranijeg nenarodnog diktatorskog režima, koji je izmišljao “državu Sandžak”. Zacijelo, to smo i tokom teških sandžačkih procesa 1992-2000. u više navrata pisali u raznim kolumnama i časopisima, da je država Sandžak izmišljotina Miloševićeve i Đukanoviće policije, s jednim jedinim ciljem da ima opravdanja da se izvrši genocid nad ovim nedužnim, mirnim i lojalnim bošnjačkim narodom Sandžaka.
Na taj način dugo priželjkivanja rasprava o regionalizaciji i decentralizaciji očigledno završava u ambisu velikosrpskih i velikocrnogorskih interesa. Naime, ove dvije republike, nakon Referenduma 2006., očigledno su se tajno dogovorile da pocijepaju Sandžak. Jer, prema konceptu novog Zakona o decentralizaciji i regionalizaciji, Crna Gora, zbog stanovništva (oko 600.000), ne bi mogla biti ni srpski region! U tom slučaju, cijepanje Sandžaka omogućilo je Crnoj Gori da umjesto regiona postane nezavisna država! U tome se ogleda i funkcionalnost i nefunkcionalnost države: za neke narode Srbija i Crna Gora su majka, a za duge, kao Bošnjake, sigurno su maćahe!
Iznenađeni smo šutnjom i zatvaranjem očiju pred gorućim problemima od strane sandžačkih prvaka, koji su se distancirali i zaboravili na rezultate Referenduma za autonomiju Sandžaka, koji je objavljen 25-27. oktobra 1991. godine. Na temelju tih rezultata, nekadašnja diktatorska vlast Miloševića je nudila kulturnu autonomiju Sandžaku, što sandžački prvaci SDA i MNVS nisu tada prihvatili, već su tražili realnu teritorijalnu autonomiju, na evropskim principima, gdje bi se riješila fundamentalna esencijalna i egzistencijalna prava svih građana u multietičkom Sandžaku, na temelju istorijske, pravne, ekonomske i kulturološke argumentacije. Nažalost, kada su Bošnjaci iz Sandžaka ušli u vlast u Beogradu i Podgorici, sve manje se u štampi pominje sandžačko pitanje. Na taj način Beograd i Podgorica su sebi birali podobne kadrove iz Sandžaka. Pitamo se da li je to evropski da zvaničnici iz Srbije i Crne Gore određuju ko može biti, a ko ne može biti iz bošnjačkog naroda u organima vlasti.
Sandžak u 21. stoljeću
Danas kada je najpotrebnije raspravljati o Sandžaku i njegovoj budućnosti, gotovo da nema relevatnih subjekata koji bi organizovali naučni skup na ovu goruću temu. Oni koji bi imali još hrabrosti, nemaju za to finansijskih sredstava, a oni brojniji se bave vlastitim problemima.
Jedan od malobrojnih skupova koji su u novije vrijeme održani u Sandžaku bila je i rasprava “Sandžak – identitet u procjepu starog i novog” (2008.) u organizaciji Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji i Sandžačkog odbora za ljudska prava iz Novog Pazara, čiji rezultat je istoimena publikacija koja se skoro pojavila u skromnom tiražu od 500 primjeraka na 295 strana. Nažalost, iako iza ove publikacije, kao izdavač, stoji ime hrabre Sonje Biserko, ovaj zbornik nije pokazao domet jedne istinske i reprezentativne publikacije o Sandžaku, upravo iz razloga što pored sudionika sa strane u pomenutoj raspravi nisu sudjelovali relevantni subjekti iz Sandžaka, koji bi podigli nivo naučne interpetacije sandžačkih ideja i dali konkretnu viziju sandžačke budućnosti. Tu, prije svega, mislimo na imena, kao što su: prof. dr. Rasim Muminović, prof. dr. Sait Kačapor, prof. dr. Ferid Muhić, akademik dr. Jašar Redžepagić, prof. dr. Enes Pelidija, prof. dr. Rasim Dacić, prof. dr. Hasan Hanić, prof. dr. Sefer Međedović, prof. dr. Mehmed Meta, prof. dr. Raif Hajdarpašić, mr. Harun Hadžić i drugi, koji su mogli da ponude ozbiljnu argumentaciju za rješavanja golemog sandžačkog pitanja, a ne da publikacija “Sandžak – identet u procjepu starog i novog” dođe na svijet bez istinske poruke.
Zbog toga, potrebno je da se, uz pomoć agilnih intelektulaca i vrijednih biznismena iz dijaspore, u što kraćem roku organizuje u Novom Pazaru međunarodni naučni skup s fundmanetalnom temom “Sandžak u 21. stoljeću”.
Umjesto zaključka
Naša je želja, gledano iz Sandžaka, da budemo otvoreni, da Srbija i Crna Gora nastave svom demokratskom snagom na putu razvoja procesa evropske integracije, kako bi ostvarili krajnji cilj, a to je članstvo u Eurpskoj uniji. Bezbeli, to je i veliki korak i sam izazov za Sandžak, jer će procesi integracije izbrisati mnoge granice i vještačke punktove, a time i otvoriti nove puteve razvoja sandžačkog društva.
Sjetimo se samo obećanja visokih srpskih funkcionera od prije tri godine (2006.), prilikom usvajanja novog Ustava, kada je građanima Sandžaka obećana regionalna autonomija. Zato su građani Sandžaka svojim glasovima doprinijeli usvajanju tog Ustava. Ali, od obećanog regiona, izgleda, da nema ništa! U tome se ogleda nefunkcionalnost Srbije kao države, koja permanentno diskriminiše manjinske narode. Sandžak kao region ima sve uvjete da egzistira, ne samo istorijske, već i ekonomske, konfesionalne, etnološke i kulturološke sadržaje tradicije i naslijeđa. Sve to svjedoči da se radi o specifičnom evropskom regionu, koji u sebi sadrži sve elemente sadržaja što Evropa danas traži: multietičnost, multikonfesionalnost, multipolitičnost, parlamentarizam, toleranciju i dobrosusjedske odnose. Međutim, ako je sve ovo istina, a prijedlog Zakona o regionalizaciji bude usvojen, eto još jednog dokaza da zvanična Srbija svojim propisima ekonomski, politički, kulturološki guši Sandžak.
Ostaje da se Matica Bošnjaka Sandžaka, u skladu sa svojom orijentacijom da govori u ime svijesti, savjesti i duše naroda, obrati Ustavnom sudu R. Srbije za zaštitu nacionalnih, regionalnih interesa građana. Zatim, ukoliko i to ne bude pomoglo, da idemo dalje pred relevantne evropske institucije, da zatražimo zaštitu manjinskih prava i sloboda Bošnjaka u Srbiji i Crnoj Gori.
Dok privodimo kraju tekst kolumne o ovoj teškoj temi, obrati nam se jedan kolega sa Fakulteta s pitanjem: “Zašto vi to radite kad to nije plaćeno? A to što vi radite ne rade oni koji za to primaju debelu platu!” No coment!
Piše: Prof. dr. Šefket Krcić, profesor filozofije na Univerzitetu u Novom Pazaru i predjednik Matice Bošnjaka Sandžaka
(E-mail: dr.sefketkrcic@yahoo.com Ova e-mail adresa je zaštićena od spam botova, morate imati uključen Javascript da bi je vidjeli )
Novi Pazar, 10.06.2009.