O iskrenosti i odgađanju činjenja dobrih djela

IslamBosna.ba – Često čovjek čini dobra djela i ibadete bez pune iskrenosti i bez ispravnog nijjeta, iz navike ili iz nekog “nesvjesnog” licemjerstva ili činjenje dobrog djela odgađa za kasnije.
Šejtan (prokleti) nastoji čovjeka u prvom redu u potpunosti udaljiti od činjenja ibadeta i dobrih djela. Prikazuje ih kao nešto nepotrebno i kao “teret” za čovjeka.
Ukoliko se čovjek nekako uspije oduprijeti, onda nastoji da činjenje tih djela čovjek ostavi za kasnije, “kad bude imao puno više slobodnog vremena”, “kad ode u penziju” i sl.
Ali, ako ni to to ne uspije, onda šejtan nastoji čovjeka zaokupiti nečim drugim i “važnijim”, kako “ne bi imao vremena” za ibadet i dobra djela. Pa, kada dođe vrijeme namaza, baš se tada na TV-u “potrefi” neka interesantna dokumentarna ili humoristička emisija, kakav dobar film ili utakmica.
Ako ni to ne uspije, onda nastoji da čovjek „odgodi” činjenje ibadeta i dobrog djela “samo malo kasnije”, jer trenutno ima “prečih stvari”. Čovjek taman odluči da nekome nešto udijeli, a šejtan ga “podsjeti” da treba nešto sebi ili svojoj porodici “hitno” kupiti, a što inače planira već odavno, a ko biva udijeliti može i sljedeći put, od sljedeće plaće itd.
Ili, čovjek krene na džumu s nijjetom da da u “sergiju” 5-10 KM za gradnju neke džamije ili za neki drugi hajr, i taman kad treba dati pare, ruka zadrhti ili čovjek „skonta da nema sitno”, pa onda da samo jednu markicu ili ni to, jer ko biva ima i sljedeći petak.
Ili, taman čovjek ima rahat vremena za zikr i dove (sjedi besposlen u autobusu ili tramvaju) ili šeta sam ulicom ili negdje u prirodi, ili je u namazu, a šejtan ga zaokupi kojekakvim dugoročnim planovima, problemima, besplodnim maštarijama i trivijalnostima.
I tako, i pored dobrog nijjeta, rezultati u činjenju dobrih djela često ostanu “mršavi”, jer insan nema snage „da pređe uzbrdicu” (da nahrani siromahe, pomogne siroče, itd.). Dragocjeno vrijeme uzalud i u bespovrat prolazi, a čovjek svoj “popravak”, “dosljednu i 100% primjenu islama” i znanja o islamu odgađa i odgađa. Godine prolaze, prilike odlaze u nepovrat i ostaje samo kajanje. Tako je većina vjernika, npr. svjesna potrebe da čini dobročinstvo prema svojim roditeljima, ali insan se “uspava” i ponaša kao da će roditelji uvijek biti s njim, pa kad oni iznenada presele na onaj svijet, onda skonta da je mogao biti puno bolji prema njima. Ali, naravno tada je to već kasno.
Ili se čovjek zavarava da će s dosljednom primjenom islama početi tek kad stekne nešto više znanja o vjeri, umjesto da se potpuno preda islamu odmah, i da radi u skladu sa postojećim znanjem.
A ako ništa od navedenog ne uspije, onda šejtan nastoji kod insana razviti oholost, samoljubivost, umišljenost i samozadovoljstvo svojim dobrim djelima i ibadetom, kako bi pokvario čovjekov nijjet i kako djela ne bi bila iskrena i isključivo u ime Allaha, dž.š.
Nije džaba prije svakog dobrog djela propisana “euzu-bismila”, jer se pomoću iste čovjek između ostalog podsjeća da djela čini isključivo u ime Allaha, dž.š., i da upotpuni svoj nijjet.
Koliko puta čovjek radi neke stvari, jer ga ljudi gledaju, a kad je sam (iako ga Allah, dž.š., gleda), te dobre stvari ne čini ili ih čini s manjim elanom ili što je još gore, čini loše.
Iskrenost u ibadetima je s druge strane urođena čovjeku. Samo što šejtan gleda da je na sve moguće načine “potkopa”. Većini muslimana se barem nekad desilo da osjete iznenadni stid kad ih neko zatekne u namazu, dijeljenju sadake ili nekom drugom dobrom djelu ili kad ih neko pohvali zbog činjenja tih djela. U stvari, ne radi se o pravom stidu, već o prirodnom ljudskom odbrambenom mehanizmu da sačuva svoje dobro djelo iskrenim od licemjerstva. Naravno, ukoliko se ovakvi “prepadi” od strane drugih ljudi češće i u pravilnim razmacima dešavaju, šejtan nastoji djelo uništiti, ubacujući u čovjekovu dušu zadovoljstvo što ga drugi vide i razne misli u smislu: “Ti si bolji i upućeniji od drugih ljudi”, “ti najljepše i najispravnije klanjaš”, “uporniji si od drugih ljudi u ibadetu”, i sl.
Još perfidnije metode šejtan upotrebljava preko neophodnih pohvala od strane drugih ljudi, koje raspiruju egoizam i zadovoljavaju čovjekovu neutaživu potrebu da bude važan, poštovan, ugledan, značajan, i sl. Ljudi su spremni i “na glavi dubiti”, kako bi bili u centru pažnje, kako bi ih drugi ljudi pohvalili ili kako bi u društvu ispali važni. Koliko samo ima hadžija koji se rastope od miline kad ih neko nazove hadžijom, a ako neko to slučajno zaboravi, onda se ozbiljno naljute zbog toga.
I tako insan nekada i godinama čini ibadete i dobra djela da bi zadovoljio svoju potrebu za “važnošću”, dok samog sebe ne “uhvati u laži”. Ili ga dunjaluk obuzme, pa postane nemaran, a ibadete, ako ih uopće i vrši, vrši ih pro forme radi, jer je to obaveza i navika. Čovjek isto tako često, godinama, ulaže energiju i dragocjeno vrijeme i u stvari, koje i samom njemu za nekoliko mjeseci ili godina postanu nevažne i besmislene.
Nije džaba rečeno: “Ihsan je da radiš kao da vidiš Allaha, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe sigurno vidi.”
Dakle, neka insan ne odgađa planirani ibadet ili činjenje dobrog djela bez nekog važnog razloga, jer Allah zna hoće li sutra živ dočekati dan, a kad se već nakani da učini neko dobro djelo, onda barem neka nastoji da to djelo učini što iskrenije u ime Allaha, dž.š., neka to djelo uljepša i učini onako kako Bog zapovijeda, a ne u žurbi, traljavo, iz navike ili samo da što prije “ispadne iz šaka”.
Naš narod je davno rekao: “Što možeš danas – ne ostavljaj za sutra.”