Nasljedstvo Hadži Avdije

IslamBosna.ba – Priča o čovjeku koji je u potrazi za boljim ahiretom preselio iz tadašnjeg Sandžaka u Tursku… Možda ste i vi imali djeda ili nenu ili nekog drugog bliskog koji su vam svojim primjerom bili razlog da zavolite islam?

Nekada nam se čini da su neke stvari u životu naš uspjeh, a ne razmišljamo o pozadini svega toga. Obično nekako kasno otkrijemo osobe koje su nam dale dio sebe, nekako kasno otkrijemo ljepote pored koje smo prolazili ne pridavajući im možda puno pažnje.
Nedavno sam čitala tekst u kojem se govori o jednom istraživanju koje je provedeno da se procijeni koliko ljudi pridaju pažnju neobičnim ljepotama kojima su okruženi, u svojoj svakodnevnoj žurbi: jedan poznati svjetski kompozitor je,  skriven u staroj odjeći, sjeo u jedan metro tunel u jutarnjim satima kada je svako žurio za svojim poslom, i svirao je svoj muzički instrument nekoliko sati. Osim dvoje-troje djece koji su uz plač vukli svoje roditelje da bi slušali muzičara ili par odraslih koji su na trenutak stali te brzo nastavili svoj hod, ljudi ga uopće nisu primjetili i samo su prošli pored njega, ne znajući da je taj koji svira ustvari poznati svjetski kompozitor, možda čak i njihov omiljeni muzičar za kojeg bi rado platili skupu kartu da idu na njegov koncert. Ovo istraživanje je urađeno da bi se pokazalo da ljudi u svojoj svakodnevnici često zaboravljaju uživati u ljepotama ovoga života, često ne pridaju dovoljno pažnje ljudima koje nalaze oko sebe, iako bi, kada bi zastali i dobro razmislili, vjerovatno primjetili kvalitete tog neprimjetnog blaga u njihovom životu. Kad bi zastali i razmislili…

Prije godinu dana, jedan od sandžačkih muhadžira u Turskoj, hadži Avdija, mi smo ga zvali „Djedko”, preselio je na ahiret za kojeg se spremao čitav svoj život (neka mu Allah podari džennet najljepši). Od tada razmišljam… Jedva da skupim hrabrost za pisanje, od straha da neću uspjeti opisati ono što nam je Djedko ostavio u nasljedstvo. Da bismo otkrili vrijednost ljudi, naravno ne treba čekati da umru – mi smo njega čitav njegov život cijenili s tim da ni sami nismo bili dovoljno svjesni šta je on zapravo nama pripremio kao nasljedstvo. Pa zar i nije tako? Nasljedstvo je poklon najbližima koji se ostavlja poslije smrti, a smrt nije nestanak… Djedko je još jednom to potvrdio ostavljajući iza sebe svoj primjer kao nasljedstvo koji nas prati u našem svakodnevnom životu.

Djedko nije bio “školovan”, ali njegova škola je ta što ga činila cijenjenim. Djedko nije bio poznati islamski alim, ali njegovo islamsko znanje koje je primjenjivao, njega je učinilo primjerom drugima. Nije bio bez grešaka, kao i svi, ali njegova dobra djela su bili jača u očima svih koji su ga poznavali. Islam je volio više od svega. Za Allaha dž.š. i Njegovu vjeru promijenio je dvije države (Srbija i Makedonija) i došao u Tursku, s riječima „pa makar bio pod šatorom”, sa svojom mnogobrojnom djecom. On nije bio u potrazi za boljim dunjalukom, on je bio u potrazi za boljim ahiretom. Otkako je u svojoj mladosti živio u selu Vrba na nadmorskoj visini od 1500 metara, postigao je dovoljno znanja da bi ispravno razlučivao istinu od neistine. Nije mu trebala veća filozofija, sve bi dao samo da sa svojom porodicom živi po Allahovoj vjeri bez ikakvog pritiska. Tako je i bilo…

1961. godine nije mu bilo teško svu imovinu prodati za male pare, a nešto i pokloniti da bi što prije otišao, jer je želio za svoju porodicu izabrati “samo Allaha i Njegovu vjeru”. Za velike odluke ne treba velika filozofija, ali treba velika ljubav. Ljubav prema islamu je pokretala te muhadžire, a sve poteškoće koje su imali kao muhadžiri činile su im se lahkim. Jer, ni nepoznavanje jezika niti ljudi, ni mjesta niti svega ostalog što bi jednom muhadžiru otežavalo život, nije im bilo teže od života pod jugoslavenskim nasiljem u kojem nisu mogli biti muslimani osim krišom. Bila je to Allahova milost koja se spustila na to planinsko selo Sandžaka u kojem do skoro nije bilo nijedne džamije, a još uvijek nijedne škole. Tek sam se kasnije počela pitati odakle su onda imali toliku ljubav prema islamu? Ko su bile te islamske daije koje su uspjele prenijeti islam svojim precima? To su “nekadašnji zemani” na koje se treba podsjetiti. Valjda treba da prođu godine da bi čovjek sazreo da razumije važnost historije svojih predaka, jer smo i mi jedna karika u tom lancu.

Zbog olakšica koje su tadašnje turske vlasti omogućavale za selidbe s Balkana, skoro čitava porodica se odlučila preseliti u Tursku. Ali nije ni to bila jednostavna procedura. Morali su prije toga uzeti makedonsko državljanstvo, živjeti tu dvije godine i tek onda preći u Tursku kao muhadžiri. U te dvije godine u Skoplju, Allah im je opet dao izobilje. Imali su svega što im je trebalo za normalan život. U blizini centra, imali su kuću s avlijom, posao, džamiju u blizini, čak i novac koje su zarađivali.
To je još uvijek bila Jugoslavija, a oni su krenuli na put za Tursku koja je u njihovim mislima bila islamska država. Ovo su bili ljudi iz sandžačkih sela, koji u školu nisu išli nikako ili su išli samo par dana, a o islamu slušali vrlo malo. Ali srce im je gorilo s ljubavlju prema Turskoj, tj. islamu, jer kad bi ih pitali “ko ste?”, odgovorili bi “Turci smo”. Sad tek shvatam jednu nanu koja me ugostila kad sam prvi put došla u Bosnu – jednom prilikom sam otišla u jedno selo gdje je stari djed probudio svoju suprugu da bi ugostila “gošću iz Turske” i ne mogu da zaboravim sreću te nane koju tada nisam mogla da shvatim.

Jednom kad smo o toj hidžri pričali s babom, on nam reče: “Da su nam rekli da je islam tamo kod Iraka ili Irana, mi bismo išli ako treba i još toliko. Kada smo stigli vozom na prvu granicu Turske, u gradu Edirne, i vidjeli mjesec i zvijezdu na zastavi Turske, nismo mogli da vjerujemo da smo napokon u Turskoj. A kada smo u Istanbul stigli i našli svoje rođake koji su tu došli nekoliko godina prije nas, suze radosti tekle su nam kao rijeka.” Najveća sreća im je bila to što su uspjeli izaći iz Jugoslavije i doći u Tursku, iako im tada cijeli život morao početi iz početka, te 1963. godine. Otvarala se nova stranica s novim slovima…

I dodaje babo: “Sada kada se vratim i razmišljam o tim danima kad smo bili muhadžiri, uviđam koliko smo imali poteškoća a koje nismo ni primjećivali zbog radosti dolaska. Valjda je Allah učinio da te poteškoće ne vidimo i na taj način nam olakšao muhadžirske dane.”

Prošle su godine i godine mukotrpnog rada. Bošnjački muhadžiri, poznati kao vrijedni radnici, uz Allahovo olakšanje su uspjeli za sebe ostvariti dobar standard života. Jer Allah je u Kur’anu obećao:

“Onaj ko se iseli Allaha radi naći će na Zemlji mnogo mjesta, uprkos svojih neprijatelja, i slobodu. A onome ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha i Poslanika Njegova, pa ga stigne smrt, nagrada od Allaha njemu je sigurna. – A Allah mnogo prašta i milostiv je.”

Hadži Avdija iz Vrbe, sa svoja četiri sina i dvije kćerke, bio je na čelu jedne velike porodice. Njegova mala imperija sa 30 unuka i 41 praunuka, pustila je svoje korijene u Istanbulu i postala poznata među muhadžirima svojom čestitošću. Bilo je među bošnjačkim muhadžirima dosta bogatijih, obrazovanijih, ali nažalost i poznatijih po lošem ponašanju, a prepoznatljivost porodice Hadži Avdije je bila po dobrim odnosima s ljudima, vezanosti za rodbinu i po moralu, pomaganju siromasima, učenicima i studentima, rodbini i onima kojima je potrebno. Odgojiti dobru djecu je najveći dobitak u dunjaluku, čak i na ahiretu jer se to ubraja među dobra djela od kojih ima koristi i poslije smrti. Molim Allaha da mu ovo ubroji u dobra djela.

Sjećam se iz svog djetinjstva kako bi nas okupio i vodio na upis u mekteb – ne samo svoje unuke, nego i djecu iz mahale. Temelj naše ljubavi prema islamu je ustvari bila njegova ljubav prema Allahu. Najviše poznanika je imao iz džamijskog džemata. Omladina koja je klanjala bila mu je tako draga da bi ih, kad bi ih vidio u džamiji, počastio čajem, pohvalio, nekada davao i džeparac, a često bi pronalazio i studente iz Bosne i Sandžaka koji su bili u prolazu u Istanbulu i koji su studirali islamske nauke u arapskim zemljama. Iako ih nije poznavao, dovoljno je bilo da zna da su Bošnjaci i da studiraju islamske nauke, te bi ih odmah odveo kod sebe da ih ugosti, brinuo bi se za njihove probleme, da ih smjesti, da im pronađe jeftin stan i sl. To je bila obična praksa – svi njegovi sinovi, snahe, unuci bili su navikli na to ugošćavanje, navikli su na pomaganje ljudima. Izbjeglice iz Bugarske, izbjeglice iz Bosne, Sandžaka, studenti, učenjaci… ne bih mogla nabrojati koliko ih je prošlo kroz kuće njegovih sinova. Niko ne bi mogao da mu nešto odbije iz poštovanje prema njemu. Godinama su se sve stvari rješavale kroz dogovor cijele porodice, na čijem je čelu do skoro bio Djedko. Navodim ove detalje koji su mi bitni jer nam život potvrđuje da je postalo teško očuvati čak uže porodične veze, a kamoli veze sa šireom rodbinom. To je veliko bogatstvo koje osnažuje čovjeka kada mu je najpotrebnije.

Do svoje 88. godine, Djedko je bio zdrav, brzim hodom bi pet puta na dan išao u džamiju da klanja u džematu. Dnevni plan mu je bio raspoređen prema namaskim vaktovima. Čak i kada je negdje bio u gostima, on bi sebe programirao i skočio kao mladić da stigne u džamiju, pa bi klanjao i vratio se. Džamije u bližem krugu su bile njegova najposjećenija mjesta, svi imami i njihovi džemati su ga poznavali.

Kad mu je došlo vrijeme za odlazak s ovog svijeta, odlazak je bio onakav kako njemu priliči. Ujutro kada je ustao da uzme abdest za sabah, osjetio je blagu nesvjesticu; međutim, situacija se pogoršala i bio je primoran ostati u bolnici uprkos dotadašnjem odličnom zdravstvenom stanju na koje smo se bili navikli. Izgubio je vid, a Allah mu nije dao da se napati pa je samo sedam dana ostao u bolnici i predao dušu svome Gospodaru.

Dok je ležao na intenzivnoj njezi, pričao je stvari koje je imao u podsvijesti. Pokušavao je ustati i uzeti abdest, molio da mu pomognu da ustane i da klanja. Koliko puta je samo to zatražio, neumorno ponavljao, iako nije bio u stanju ni da se sam ispravi… Govorio je o svojoj prošlosti, bez ikakvog izmišljanja. Do posljednjeg trenutka svog života je volio čistoću i urednost, pa je i pored takvog teškog stanja molio medicinske sestre da ga očiste i urede. Samo kada pogledate njegovu sliku, slika će vam reći sve… Nekada su nepotrebne riječi da bismo razumjeli, a nekada ni s mnogo riječi ne možemo opisati nešto. Kaže se da u posljednjim momentima pred smrt Allah dž.š. može otkriti neke zastore i pokazati nešto od gajba. Allah najbolje zna, ali možda je i Djedku pokazao prizor svoje dženaze pa je dan prije smrti pitao “Čija je ova dženaza?”

Veća dženaza nije viđena u tom naselju, osim kod nekih političara na čije dženaze ljudi dolaze iz različitih interesa. Kod njegove dženaze jedini razlog tog velikog skupa je bio ispraćaj ovako hajirli Allahovog roba.

Dok je bio živ, dao je do znanja da se nakon njegova preseljenja na ahiret ne smiju raditi stvari koje nisu postojale u Poslanikovom, s.a.v.s., sunnetu. Nije napravljena halva kako je običaj kod naroda da se dijeli poslije nečije smrti, niti mu je obilježena sedma, četrdeseta ili pedeset druga noć – sve je bilo onako kako je tražio.

Imao je običaj da često klanja dženazu namaz nekom ako bi se zadesio u džamiji, iako te ljude možda nije poznavao, a bilo mu je krivo kada muškarci koji dođu ispred džamije čekaju a ne stanu u saf da klanjaju. Rekao bi na svoj duhoviti način: „Kada ja umrem, nemojte čekati pored moje dženaze, ne bojte se, neće mi ništa biti, uđite u saf i klanjajte”. Tako je i bilo. Svi muškarci iz njegove porodice su stali u jedan saf blizu njega da klanjaju dženazu namaz, da ga u dostojanstvu predaju Allahu dž.š. To je bio ponos našeg djeda, zbog čega je prešao toliku daljinu.

Danima smo bili skupa i dočekivali goste koji su neumorno dolazili, čuvali smo onu slogu koju nam je ostavio na emanet, a čuvat ćemo je i dalje ako Bog da. Kogod je čuo za njegovo preseljenje, bio je tužan zbog njegovog odlaska. Rijetkost je da tako veliki broj unuka i praunuka budu vezani za svoga djeda i da im je toliko stalo do njega… da komšije, prijatelji, pa čak i djeca iz mahale osjete prazninu u srcu nakon njegovog preseljenja. Bombone koje im je dijelio iza njega su ostali u kesi…

Posljednju sedmicu svog života je obišao sve komšije i rodbinu koje nije dugo vidio ili kojima je obećao da će doći. Kao i čitav svoj život, i posljednjih dana svoga života pokušavao je pomiriti posvađenu rodbinu.

Nekoliko dana prije smrti je podijelio sve pare koje je imao, kao da mu je Allah dao išaret. Jedan dio dao je za bosanske studente koje je od srca volio, a drugi dio svojoj snahi kod koje je bio dugo godina, koja se brinula o njemu kao da mu je rođena kćerka. Nije mogao bolju raspodjelu napraviti, složili smo se svi.

Pet puta je obavio hadž, sav svoj život je bio na strani Allahove vjere. Najviše je volio o tome pričati. Naučio je i čitati, čitao je hadise, Kur’an i njegov prijevod, i sve drugo što ima vezu s islamom. Podržavao bi sve što je od islama, podržao bi vjernike i borio bi se na njihovoj strani protiv poteškoća koje bi ih zadesile. I kada sam se ja pokrila i kada sam napustila fakultet zbog zabrane hidžaba u Turskoj, on mi je bio prva podrška i on mi je kupio prvu mahramu. Još dok sam bila mala, prvo sam njemu dala obećanje da ću se jednoga dana pokriti. Ni sama nisam do skoro bila svjesna koliko je on u nama usađivao toliko toga islamskog. Velika je ironija da se, u Turskoj u koju su moji preci nekada došli zbog islama, danas zabranjuje islamska nošnja, a da unuka čovjeka koji je došao u tu zemlju sada čini hidžru u suprotnom smjeru i koja završava fakultet onako kako bi je i djed volio vidjeti. On ju je u Bosni stigao posjetiti dajući joj jedan vid podrške, a i ona je stigla da ga vidi noć prije njegove smrti.

Ezani su sa svih strana i dalje pozivali, neobično je ih čuti, a njega više ne vidjeti, kako ustaje i ide u džematu klanjati…

Molim Allaha da mu se smiluje i podari društvo sa šehidima, poslanicima, da ga ugosti u džennetskim baščama. Amin. Molim Allaha da njegovu hidžru ukabuli, i njegovo potomstvo sačuva od sva zla, uputi ih na putu islama, na safovima namaza ondje gdje bi ih Djedko najviše volio vidjeti. Amin.

Iako se Djedko mogao sporazumjeti na turskom, želio je da i mi naučimo bosanski jezik, pa je još od našeg djetinstva, kada bismo mu nešto rekli na turskom, govorio: „ne razumijem ja turski, kažite mi na ‘bošnjačkom'”, te sam ovaj tekst o njemu prvo napisala na bosanskom.

Sjetite se i vi svojih nana s dimijama koje su za vas uputile dove da bi vas Allah uputio na Svoj put… Sjetite se svojih djedova koji su vas prvi put odveli u džamiju, majki koje su vas naučile Fatihu… Izbrišite prašinu sa svojih memorija, otkrijte sjaj svojih predaka koji su nas na svoj način pokušali usmjeriti na pravi put. Neka Allah bude zadovoljan sa svima onima koji su voljeli Njega, Njegovog Poslanika a.s. i Njegovu vjeru i usadili to i u naša srca. Bitno je usaditi, a do nas je koliko ćemo zalijevati… Možda ćemo i mi uspjeti prenijeti tu iskru u druga srca, pa da se ta karika nastavlja do Sudnjeg dana…

 

Za IslamBosna.ba napisala: Z.S.H.