IslamBosna.ba – Došla sam do tačke kada je i najmanji djelić dobre vijesti jedan dodatan bonus. Dar. Poput prosjaka koji dobije mrvice i raduje im se… Neki od vas su već upoznati sa mojim dragim rođakom Radheeom. Radhee živi u svesunijskom getu – u getu gdje prelazak na drugu stranu zahtijeva velike zaobilaznice i pretresanja kroz bezbrojne kontrolne punktove, bez garancije da ćeš se vratiti u geto živ. Zbog toga je Radhee prestao izlaziti van, osim u slučaju velike potrebe. U zadnje vrijeme stanje njegovog srca se pogoršalo do te mjere da je neophodna angioplastika. Nemoguće je u novom Iraku dobiti takvu stvar. Bolnice nemaju čak ni katetere da sa njima počnu nešto.
Kao što sam pominjala prije, čak i za vrijeme brutalnih godina embarga, bolnica Ibn Sina vršila je operacije na otvorenom srcu. Radhee mi kaže da je sada vodi mladi medicinar, koji još nije ni diplomirao, i koji nije specijaliziran ni u čemu. Radhee kaže da nije ostao niti jedan doktor. I to je tačno, pošto je oko 70% iračkog medicinskog osoblja pobjeglo. I ne planiraju da se vrate.
Mnogo puta sam uhvatila sebe kako telefoniram njegovom doktoru i savjetujem ga kako da liječi Radheea najbolje. Sjećam se da sam mu jednom rekla: Da li si ikad pomislio o statistikama, za početak? On je odgovorio: Uh, da, naravno, to je dobra ideja! I naravno, tu je još hitniji problem – da li Radhee treba da pronađe i plati nekog drugog doktora, ako može da ga pronađe. Da li će taj novi doktor biti neko neotkriveno šitsko sektaško čudovište koji će ga dokrajčiti? Zbog toga Radhee mora da bude posebno pažljiv u svojim ograničenim izborima…zasada je zaglavio sa ovim mladim glupanom.
Predlagala sam Radheeu da mu sredim prelazak i tretman ovdje. Njegov doktor ga je savjetovao da ne ide, pošto 19-satna vožnja od Bagdada znači ozbiljnu prijetnju za trombozu, uz dodatne probleme oko sređivanja viza, jamstva i ostalog…Radhee kaže da mu je draže umrijeti u Bagdadu.
Radhee mi je vrlo prirastao srcu. Ne samo da mi je rođak, nego imamo i zajedničku duhovnu vezu. On me je uvijek pratio prilikom posjeta mezaru velikom šejhu Abdulkadiru Gejlaniju, za kojeg je moja nana tvrdila da je u rodbinskim odnosima s njom…Kasnije sam saznala da je Radhee također učestvovao u zajedničkom zikru, ali je to krio iz skrušenosti. I iako je bio ponizan, imao je dobar smisao za humor koji me nikad nije prestao oduševljavati. Nije se shvatao ozbiljno, a niti išta drugo nije shvatao ozbiljno….
Govorio bi:
– Gotovo je, dosta mi je, vraćam se nazad…
– Radhee, zar si lud, kako možeš da se vratiš nazad!? Oni će te ubiti…
– Neka me ubiju, ovdje je dosadno, Ljudi se ne osmjehuju, ne smiju se, previše su važni samima sebi i previše su ozbiljni. Nedostaju mi mine i bombe…ovo je grad duhova.
– Radhee, ti si zaista lud..
I onda bi zabacio svoju glavu nazad i smijao se…i dodao bi na kraju: Radije bih umro u Bagdadu.
Da, zabrinuta sam za Radheea.
Ali došla sam do tačke kada je i najmanji djelić dobre vijesti jedan dodatan bonus. Dar. Poput prosjaka koji dobije mrvice i raduje im se…
Pa kad pričam sa Radheeom i čujem ga kako se smije, a on se obično smije, to je dobra vijest za mene. Kada mi govori o svojoj specijalnoj dijeti (u što nikad ne mogu povjerovati) koja bi trebala poboljšati stanje njegovog srca, i da je pojeo toliko grejpfruta da je počeo da liči na jedan, i to je dobra vijest.
Kada mi priča da je izišao izvan sigurnosti svoga propisanog geta i uspio se živ vratiti, i to je dobra vijest.
Možete li zamisliti moju radost kada me Radhee nazove i kaže mi:
–Lejla, imamo vijesti o Omaru! (još jedan moj zatočeni rođak)
– O, moj Bože, oh, moj Bože, hvala Allahu, hvala Allahu, on je živ, zar ne???
-Da, još uvijek je živ.
-Gdje je??? Sa šitskim čudovištima ili…
– Ne, ne, njegova situacija je dobra, bolja od situacije drugih, on je još uvijek kod Amerikanaca…
-Hvala Allahu, Bog je milostiv…
-Da, zaista. Zamisli da su ga predali šitskim snagama, šta bi mu se desilo!
-Da, zasigurno, ako Bog da pustit će ga pošto nije optužen nizašto, ali ako insistiraju da ga zadrže, onda se nadam da će ostati sa Amerikancima…
Nakon što sam spustila slušalicu, shvatila sam stvarnost razgovora kojeg sam upravo imala sa Radheeom…Spustila sam slušalicu i počela plakati…poput prosjaka koji je upravo primio mali komadić pljesnjivog kruha, i u svojoj gladi ga zamislio kao golemi komad njegovog omiljenog kolača, da bi shvatio, sekundu kasnije, da to nije ništa osim starih, vlažnih, truhlih mrvica…
Napisala: Lejla Anvar,
Izvor: An Arab Woman Blues/Uruk.net
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba
