Islamska akupunktura

Ustvari, islamska medicina opsežno se razvila u godinama koje su uslijedile nakon smrti Muhammeda, s.a.v.s. Međutim, trend razvoja islamske medicine je, u novije vrijeme, zaustavljen i ona je označena već kao ‘gotov proizvod’. Ovo nije bila prvobitna namjera Poslanika, s.a.v.s., kada je svoju mudrost iscjeljivanja podijelio s nama.

Osama bin Šarik prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Allah nije stvorio nijednu bolest, a da nije dao lijek za nju, samo oni koji su svjesni znaju lijek, a oni koji nisu svjesni oni su u neznanju” , i Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Onaj koji putuje u potrazi za znanjem, Allah mu pokazuje put ka Džennetu.”

Sasvim je sigurno da su iscjelitelji, koji su se ovim metodama bavili nakon rođenja islama, preporuke Poslanika, s.a.v.s., primili k srcu. Muslimanski ljekari i naučnici su bili poznati po svojim prijevodima, kompilacijama i poboljšavanju medicinskog znanja drugih kultura. Zapravo, muslimani su bili ti koji su prvi premostili jaz između kineske i zapadne medicine, prije oko 1.000 godina.

Historija pokazuje da je islamska medicina prošla kroz tri značajne faze. U prvoj fazi, u toku VII i VIII vijeka, islamski učenjaci su prevodili mnoga značajna djela na arapski jezik. Tokom prve faze, sirijski i persijski učenjaci preduzeli su obiman posao zdušnog prevođenja drevne literature iz grčkog i siriaka na arapski jezik. Prevodili su različite grane nauke uključujući filozofiju, astrologiju i medicinu. Radovi Hipokrata (460-370. p.n.e.), Aristotela (384-322. p.n.e.) i Galena (131-210. p.n.e.) su među prevedenim. Njihovi radovi bi bili zauvijek izgubljeni u Zapadnom svijetu da ih nisu usvojili i pohranili arapski učenjaci.

U drugoj etapi, od IX  do XIII vijeka, islamski ljekari su preuzeli vodeću ulogu  u svijetu na polju liječenja i dali su mnoge vrijedne i originalne doprinose. Džabir Ibn Hajjan, poznat u srednjem vijeku kao alhemičar Geber, poznat je uopćeno kao otac hemije. On je poznat po tome da je napisao više od jedne stotine rasprava, gdje se 22 bave hemijom i alhemijom. Ebu er-Rejjan el-Biruni (362-442./973-1051.) je napisao poznatu knjigu iz farmacije i materije medicine, pod nazivom Es-Sejdanah fit-Tibbi. U njemu je arapska farmacija prikladno i tehnički definisana. Iako je napisao gotovo 130 knjiga, ovo je njegova posljednja, a ujedno i najpoznatija knjiga. Ona  još uvijek predstavlja glavni izvor našeg farmaceutskog znanja tokom srednjeg vijeka.

Ibn Sina, također poznat kao Avicena, bio je jedan od napoznatijih ljekara ovog vremena. Njegov Medicinski kanon je najizučavanije djelo evropske medicine od XII do XVII vijeka. Medicinski kanon je poznat ne samo što uključuje njegove originalne radove već što sadrži sve medicinsko znanje do X vijeka.

U trećoj fazi, koja počinje nakon XIII vijeka i traje sve do modernog doba, došlo je do pada u originalnim medicinskim istraživanjima i uopće istraživanju u drugim granama nauke u islamskom svijetu. Jedan od posljednjih značajnih učenjaka koji je živio u ovo vrijeme jeste Ibn en-Nafis (1213-1288.). On je bio ugledni stručnjak šafijske pravne škole, a isto tako i ugledni ljekar. Nakon stjecanja stručnosti u oblasti medicine i sudstva, preselio se u Kairo, gdje je naimenovan upravnikom poznate Nasri bolnice. Proveo je godine u navedenoj bolnici sastavljajući rane radove, a onda u daljem komentiranju i vrednovanju istih. U stvari, on je napisao nekoliko svezaka Ibn Sininog kanona. Međutim, njegov glavni doprinos medicinskom istraživanju jeste otkriće sistema cirkulacije krvi. On je prvi koji je shvatio da krv cirkuliše i dokumentovao je put koji krv pređe cirkulacijom.

Praksa akupunkture prvi put je pobudila interesovanje muslimanskog liječnika Rašida ed-Din Fadlallaha otprilike u isto vrijeme (1247-1318. godine).

Akupunktura je drevna tehnika u kojoj vješt tehničar tankim iglama poput vlasi kose ubada određene tačke na tijelu kako bi spriječio ili liječio bolesti. U Kini se akupunkturom bave više od 2.500 godina, tamo je zapravo i nastala, i ona je dio holističkog sistema tradicionalne kineske medicine (TCM), koja gleda na zdravlje kao neprestani tok energije, ili ‘či’. U TCM smatra se da neuravnoteženost prirodnog toka energije prouzrokuje oboljenja. Akupunktura želi vratiti zdravlje poboljšanjem toka ‘či’-ja. Cilj ovog članka nije da dokaže kako akupunktura radi ili ne, već jednostavno da objasni njegovu ulogu u islamskoj medicini. Međutim, s obzirom na sve veće interesovanje po ovom pitanju, u posljednjih pet godina obavljeno je na stotine naučnih studija kako bi se dokazala učinkovitost akupunkture.

U jednoj studiji, istraživači su koristili skreniranje mozga kako bi utvrdili kako akupunktura može promijeniti cirkulaciju krvi u mozgu, povećavajući protok krvi u talamus, područje mozga koje prenosi bol i druge čulne poruke. Jedan od razloga zbog čega je akupunktura postala predmetom naučnih istraživanja je i to što Zapadna medicina ne razumije kako to ona uopće radi. Akupunktura je pogrešno shvaćena u Zapadnoj medicini  jer ona uključuje mehanizam ljudskog energetskog polja, či, koji je u velikoj mjeri nepoznat Zapadnoj medicini. Osim toga, Zapadna medicina ne priznaje postojanje ovih energetskih kanala i akupunkturalnih tački na tijelu. Islamska medicina, ipak, poznaje i priznaje. U islamu, riječ ‘či’ se prevodi kao kudra, i blizak je koncept muslimanskim iscjeliteljima. U radu koji je predstavljen na Harvardskoj medicinskoj školi ‘Duhovno liječenje u islamskoj tradiciji’, dr. Šejh Hišam Muhammed Kabban, iznosi sljedeće:            

“Tehnike duhovnog liječenja uključuju energetska polja koja postoje oko svih nas. Svako ima energetsko polje ili auru koja ga okružuje i nalazi se u svakom fizičkom tijelu. Ovo polje je blisko povezano sa zdravljem čovjeka… liječenje duhovne energije (kudra) je analogno vodopadu. Ukoliko je vodopad kanalisan na pravilan način, onda se može obuzdati da proizvodi energiju i daje svjetlost. Slično tome, ukoliko naša krv cirkuliše ispravno kroz izbalansirani, uravnoteženi sistem, pokretačka sila te energije će povećati energiju slabih organa.”

Energetski kanali i akupunturne tačke su također poznate islamskom svijetu kroz proces puštanja krvi/hidžamu.

Hidžama na arapskom je samo još jedan način primjene akupresure na tačke pritiska, ipak, ona postiže cilj, ne s iglama već sa čašama.  Ove čaše mogu biti staklene, plastične ili od bambusa i one stvaraju vakum na koži iznad tačke pritiska.  Hidžama se, također, korisiti u kineskoj medicini isto kao i u islamskoj i upotrebljava se kod velikog broja zdravstvenih pritužbi poput bronhitisa, upale pluća, bolova u leđima i još mnogo toga. Poslanik Muhammed, s.a.v.s., je savjetovao hidžamu i često ju je sam primjenjivao. Buhari i Ebu Davud prenose:

“Kad god bi neko došao kod Poslanika, s.a.v.s., s pritužbom na glavobolju savjetovao mu je hidžamu.”

Poslanik, s.a.v.s., je savjetovao hidžamu za veliki broj zdravstvenih pritužbi. Proces puštanja krvi je dobro poznat u historiji islamske medicine. Ebu Kasim el-Zahravi (936-1013.), arapski endeluski hirurg, koji je poznat na Zapadu kao Albukasis, je najveći arapski hirurg svoga vremena. Autor je medicinske enciklopedije u 30 tomova u kojoj spominje i proces puštanja krvi, njegove tehnike i alate, skupa s više od 200 ilustracija drugih medicinskih instrumenata svog vremena. El-Zahravi je također nabrojao nekoliko tačaka na kojima se puštanje krvi izvodi. Iako su tačke koje on spominje brojčano znatno manje od hiljada akupresurnih tačaka u kineskim dokumentima, princip upotrebe tački pritiska i merdijana je i dalje isti. Prema TCM postoji 14 primarnih meridijana ili kanala na tijelu.

Proces puštanja krvi koristi ove meridijane, dok akupresura i akupunktura upotrebljavaju više od hiljadu tačaka smještenih na ovim meridijanima.

Druga zanimljiva veza između kineskog i muslimanskog svijeta je na području samoodbrane. Da bismo shvatili kako se ovo odnosi na liječenje, prvo nam je potrebno da znamo da kineska samoodbrana također koristi koncept meridijana i ‘či’. Jedan od najuobičajenijih prikaza današnjice jeste ‘tai či’, koji se razvio u oblik meditacije više nego kao metod samoodbrane.

U svojim mnogobrojnim interakcijama s Kinezima, muslimani su često postavljani u opasne položaje tjelohranitelja zbog njihovog relativno neusvojenog ravnopravnog statusa s ostalim građanima Kine. Shodno ovome, oni su razvili divan i moćan stil poznat u svijetu kao Pa ĆI (osam krajnosti). Kineski car Čien Lung,  izjavio je u XIX vijeku „za zdravlje imamo tai či, za zaštitu pa či”. Ili kao što Šejh Kabbani bilježi: „Ova nepoznata duhovna energija, či, stoji iza  života svake kapi krvi živih bića, ona je kretanje iza svake žive ćelije, i pokretačka snaga sazviježđa i galaksija. Ona nosi neograničenu savršenost i upotpunjava snagu koja je stvarna, aktivna i neprestana. Radnja ove sile je originalna, jer ništa ne može rasti ili življeti u cijelom svemiru bez njenog utjecaja.”

Napisala: Karema Kristie Burns
Izvor: IslamOnline.net
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba