Amnestija za CIA – Ne treba li i mučitelje krivično goniti?

IslamBosna.ba – Koju najnižu temperaturu smije imati voda kojom će se poljevati zatvorenici? Pet stepeni. Koliko dana uzastopno je dozvoljeno sprječavati zatvorenika da spava? Maksimalno jedanaest. Koliko dugo smije trajati simulirano utapanje tzv. “waterboarding”, i koliko vode se smije staviti u usta i nos žrtve? Koliko često ljekari moraju kontrolisati stanje mučenog, i na koji način se zatvorenik smije tući? Otvorenom rukom, prsti blago savijeni. Prsteni i drugi nakit se moraju skinuti prije udaranja.

Natuknice o mučenju su Baraka Obamu gurnule u dilemu: on bi morao da krivično goni ljude iz Bushove administracije. Ali time bi Ameriku izložio unutarnjim trenjima.

Čitanjem memoranduma o torturi koje je američko pravosuđe pustilo u javnost kročite u svijet birokratske perverzije. U četiri ekspertize od 2002. do 2005. godine, koje su do sada bile “top secret”, vodeći pravnici Bushove administracije su opisivali kako je moguće sistematski mučiti zatvorenike bez da se njihovi dželati izlažu opasnosti da budu krivično gonjeni. S brojnim fusnotama elaboriraju o dvanaest metoda, po njihovom mišljenju, legalnog mučenja spominjujući i praktične savjete: Koju najnižu temperaturu smije imati voda kojom će se poljevati zatvorenici? Pet stepeni. Koliko dana uzastopno je dozvoljeno sprječavati zatvorenika da spava? Maksimalno jedanaest. Koliko dugo smije trajati simulirano utapanje tzv. “waterboarding”, i koliko vode se smije staviti u usta i nos žrtve? Koliko često ljekari moraju kontrolisati stanje mučenog, i na koji način se zatvorenik smije tući? Otvorenom rukom, prsti blago savijeni. Prsteni i drugi nakit se moraju skinuti prije udaranja.

“Ako ne kršiš ljudska prava, nisi dobro uradio svoj posao.”

Ukratko rečeno, ova hladna uputstva dozvoljavaju svako zlostavljanje, od kojeg neće ostati trajne posljedice, koje neće lomiti kosti niti će ubiti zatvorenika. Sve mimo ovoga Bushovi pravni stručnjaci svrstavaju pod “efektivno dobijanje informacija”. Ovo je košmarsko izobličavanje onoga šta je pravnicima (i ljekarima) dozvoljeno u jednoj pravnoj državi.

Neke od metoda isljeđivanja koje su opisane u memorandumima su bile već poznate iz drugih izvora; iz izvještaja oslobođenih zatvorenika, iz istraživanja novinara. Pa ipak objavljivanje ovih papira predstavlja novo poglavlje u cijeloj stvari. One dokazuju, ne ostavljajući nikakvu sumnju, što su do sada bile samo glasine, da onemogućavanje spavanja, udarci u stomak, izgladnjivanje, dugosatno stajanje u hladnim prostorijama, da sve to nisu pojedinačni ispadi sadističkih čuvara u zatvoru Ebu Graib. Ovdje se radi o hladno proračunatim aktima nehumanosti, tik ispod granice mučenja. Barem one granice kako je Bushovi juristi definišu.

Objavljivanjem ovih papira, Obama je napravio hrabar korak, iako je u Bijeloj Kući i od CIA direktora Leona Panette nailazio na otpor. Na ovaj način je održao svoje predizborno obećanje da neće dokinuti samo torturu i “krute” metode isljeđivanja, nego i kulturu netransparentnosti koja je obuhvatala “rat protiv terorizma”. Po prvi put nam se otvara autentičan pogled na samu nutrinu vladavine Georga Busha.

Politički rizik od objavljivanja papira je velik. Obamu ne iritira da njegovi politički protivnici u njihovom obznanjivanju vide “ugrožavanje nacionalne sigurnosti”. Opasnije po njega je mrmljanje kod tajnih službi čija lojalnost mu je neophodna. Tajne službe smatraju da je njihov rad ugrožen zbog ovolike transparentnosti. Zbog toga je Obama ubrzo nakon objavljivanja tajnih papira požurio k Langleyu, gdje se nalazi centrala CIA-e, da agentima da do znanja koliko cijeni njihov rad. I da bi ponovio isto ono šta je izjavio tik nakon objavljivanja papira o mučenju: uposlenici CIA-e neće biti gonjeni ukoliko su “u dobroj namjeri” samo slijedili naređenja.

Radi se o klasičnoj isprici svih mučitelja ovog svijeta, oni su samo izvršavali naređenja. Obama, koji je studirao pravo, zna ovo. Ali, da li su agenti u tajnim zatvorima samo izvršavali naređenja ne znajući da time krše međunarodno pravo? Washington Post je već u decembru 2002. godine citirao jednog od njih: “…ako nikada ne povrijediš ljudska prava, onda nisi dobro uradio svoj posao.” U memorandumima ministarstva pravosuđa nalaze se indicije da je nad Halidom Šejhom Muhammedom, jednim od navodnih planera napada 11.09., u martu 2003. godine 183 puta primijenjen “waterboarding”. Mnogo češće nego što to pravnici u svojim uputstvima dopuštaju. Pojedinačni slučaj? Ispad? Možda se ipak radi o razlogu da se otvori krivični postupak.

Da li pravna država uopće smije mučiteljima dodjeliti amnestiju? Manfred Nowak, zaduženi UN-ov komesar, naglasio je da su zemlje potpisnice UN-ove konvencije protiv torture dužne da izvedu mučitelje pred sud. Ali ako se Obama uistinu odlučio da ne kazni sitne ribe nego ih je oslobodio svake krivice, šta tek onda reći za njihove nadređene?

Ko može garantovati da ne postoje desetine drugih memoranduma?

Šta će biti s vrhunskim pravnicima koji su odobrili ovaj katalog jezivosti? Najmanje trojicu znamo poimenice: Jay Bybee, tadašnji zamjenik ministra pravosuđa i danas sudija u Saveznom Sudu u San Franciscu, kojeg je Bush do kraja života imenovao na tu poziciju. John Yoo u međuvremenu profesor prava u Kaliforniji. I Steven Bradbury, koji danas radi kao advokat. Vjerovatno se radi o izvrsnim pravnicima. Ali da prođu nekažnjeno? I da ih se pusti da i dalje podučavaju studente ili da donose sudske odluke? New York Times je već tražio uklanjanje Bybeeja sa pozicije sudije. A jedan španski sudija, na osnovu principa jednakosti pred zakonom i u ime brojnih organizacija za borbu za ljudska prava, razmatra optužnicu protiv šest pripadnika Bushove administracije. Među njima je i John Yoo. Ali Rahm Emanuel, Obamin šef administracije je autorima memoranduma o torturi javno obećao da neće biti krivično gonjeni.

Nije vrijeme “da se gleda unatrag”, izjavila je demokratska senatorka Claire McCaskill nakon objavljivanja dokumenata. A Obama je rekao da Amerika ne smije gubiti niti vremena niti energije sudeći o prošlosti u momentima “ogromnih izazova i uznemiravajućeg nejedinstva”. “Greške se moraju priznati” i “mora se ići naprijed”, izjavio je američki predsjednik prilikom svoje posjete centrali CIA-e.
Radi se o pokušaju pokazivanja otvorenosti s jedne strane, i istovremeno neizvlačenja nikakvih posljedica iz nje, s druge strane. Objelodanjivanje i amnestija u jednom da se jaz ne bi produbio u zemlji koja se nalazi u ekonomskoj i finansijskoj krizi. Ovo je i Obamin pokušaj da stisne patriotske redove, jer je Obama zbog svoje politike pomirujućeg realizma izložen optužbama da njegova politika slabi Ameriku. Ali kakav bi onda bio signal svijetu: da kada Amerikanci muče svoje zatvorenike oni zbog toga neće biti kažnjeni? I šta bi ubuduće spriječilo pravnike u Washingtonu da nepravdu preimenuju u pravdu u slučaju da Bybee i slični njemu ne budu krivično gonjeni?

Mnoge indicije govore u prilog teoriji da će objavljivanje dokumenata izazvati dinamiku u razvoju događaja koju ni Obama neće moći kontrolisati. Amerika još uvijek nije stigla “na kraj puta”, izjavio je šef CIA-e Panetta. I uistinu, ko može garantovati da se u arhivima američkih tajnih službi, vojske ili ministarstva odbrane ne nalaze memorandumi koji u hladnokrvnoj prozi opisuje državno mučenje? Pedantne naredbe za američke tajne zatvore na Tajlandu, Rumuniji, Afganistanu i drugim zemljama gdje se zatvorenici još “grublje” ispituju nego na američkom tlu. Ili o praksi “extraordinary rendition”, otmici ljudi diljem svijeta koji završe u američkim tajnim zatvorima.

Sa svakim novim objavljivanjem rast će pritisak na Obamu da pokrene krivični postupak protiv odgovornih. Protiv mučitelja.  Protiv autora memoranduma. Protiv njihovih tadašnjih nadređenih, ministra Alberta Gonzaleza (pravosuđe) ili Donalda Rumsfelda (odbrana). I na kraju protiv vicepredsjednika Dicka Cheneya i samog Georga Busha. Otrovano nasljeđe “rata protiv terorizma” bi Obamu moglo baciti u tešku dilemu. Ako ostane pri svojoj politici pomirenja onda će naknadno ratificirati perverziju prava. Ako se odluči da pred lice pravde izvede svoje prethodnike, onda bi gurnuo zemlju u konflikt kakav Amerika nije doživjela od građanskog rata.

Izvor: sedmičnjak “Die Zeit” 23.04.2009
Objavljeno u magazinu SAFF od 08.05.2009