Prijatelji iz stonoteniskog kluba tvrde da nije slušao ni agresivnu muziku.‘Nikad ne bismo pomislili da je on u stanju uraditi takvo nešto‘, kažu bivši prijatelji koji su dan prije masakra s njim bili u školskom autobusu.”
Ovako piše sedmičnik “Zeit” od 19.3.2009. o Timu K., koji je heftu prije u Winnendenu kod Stuttgarta ubio 15 ljudi. Drugim riječima, sasvim normalan njemački mladić. Gledano s materijalne strane, ništa mu nije nedostajalo. Otac je bio poduzetnik. Stanovali su u lijepoj kući. Dječija soba sa svim igračkama ovog svijeta. Krizmant. Dobar učenik. Jedna nastavnica kaže da Tim nikad nije bio otvoreni buntovnik. “Bio je tačan, jedan od malobrojnih koji skoro nikad nije propustio ni jedan čas.” Bio je miran, kaže ova odgajateljica, “ali drugi su bili još mirniji.”
Ni kod masakra u Erfurtu nije bilo mnogo drugačije. Niti kod većine drugih 27 djece-ubica, kojima “Zeit” posvećuje dobar dio prostora. Svi oni, kojima je prst lahak na obaraču, potiču iz Amerike ili Zapadne Evrope. Iz metropola kasnog kapitalizma. To znači da ova društva iz svoje sredine iznjedravaju svoje ubice. “Ovo društvo” znači: Zapadno. Iz sredine znači da se ne radi o ekstremistima. Ovim su analize o desničarskom i ljevičarskom ekstremizmu u istoj mjeri pogrešne. Desnica – na njihovom čelu stoji ministar unutrašnjih poslova Wolfgang Schäuble – nas već godinama obasipa informacijama da su muslimanski tinejdžeri u našim gradovima bombe na dvije noge koji jedva čekaju da počine kakav masakr. Ljevica stalno ponavlja da su mladi nacisti smrtonosna opasnost. Ali Tim nije bio niti musliman, niti nacist, kao ni njegov prethodnik iz Erfurta. Krajnje je vrijeme da politički analitičari počnu uočavati ovu novu opasnost, umjesto da nam stalno ponavljaju pogrešne informacije. Za početak bih preporučio holivudski film “Fight club”.
“Fight Club”
U filmu “Fight Club” reditelj David Fincher nam pokazuje postmoderni fašizam. Radi se o masovnom pokretu bez ideologije: bez naroda, bez rajha, bez firera. Bezimeni narator, kojeg glumi Edward Norton, na početku filma je demotivisana individua koja je čak i svoje deformisane pohote žrtvovala konzumerizmu. Na kraju monotonog radnog dana u jednom osiguravajućem društvu kod kuće ga niko ne očekuje, niti žena niti prijatelj, niti san. Jednog dana ovaj klinički mrtvac probija led: nakon jedne tuče po prvi put ima lijep osjećaj, i to kad bol prestane. Nailazi na istomišljenike: u jednom ilegalnom klubu muškarci svih starosnih dobi tuku se dok ne poteče krv. Svugdje u gradu se susreću tipovi s nateknutim očima i modricama na tijelu. Hematomi i rane su njihovi tajni znakovi raspoznavanja.
Do kulminacije dolazi kad država i policija žele spriječiti proširenje “fight cluba”, tajna vojska desperadosa započinje terorističku kampanju protiv omraženog poretka. Neboderi jedne metropole ruše se pod detonacijama bombi. Smrtno ranjeni glavni junak, zajedno sa svojom ponovo pronađenom voljenom, posmatra ovaj destruktivni spektakl. Konačna pobjeda neprijatelja civilizacije? Retrospektivno, gledatelja hvata jeza kako je Fincher u filmu snimljenom 1999. godine preduhitrio realne događaje septembra 2001.
Postfašističke masovne ubice
Na primjeru Winnendena, na primjeru Erfurta i mnogih drugih se vidi: isfrustrirani mladići srednjeg staleža koji bi ’30-ih godina prošlog stoljeća slijedili Adolfa, danas se teško mogu oduševiti fašizmom. Njihova pokretačka snaga nije “mržnja prema drugima”, nego “mržnja prema svima”. Ali na početku oba slučaja stoji “mržnja samog sebe”. Teza da je nacizam u stvari narcizam nikad nije bila tačna; narcizam je nestao s početkom ere civilnog društva. U djelu “Minima moralia” njemački filozof Adorno kaže: “Narcizmu je raspadom njegovog ‚ja‘ oduzet i njegov objekt ljubavi. Ono je zamijenjeno mazohističkim uživanjem da ‚ja‘ više ne postoji…” Uništena „ja” su bile osnovne čestice fašizma. Od njih su nacisti oformili svoje ubilačke jedinice.
Ali u hiperindividualiziranom svijetu se uništena „ja” ne daju tako lahko sakupiti u kolektiv. Tim i Co. nisu bili oduševljeni “Hitlerovom omladinom” ni SS divizijama. To im je bilo isuviše mnogo zajednice; umjesto da budu članovi “divizije smrti”, za sebe su radije odabrali opciju da budu “anđeli smrti”.
Ali, kako se ovo može spriječiti? Zajednica i porodica su od elementarnog značaja. Tim, neupadljivi momak iz Winnendena je u cyberspaceu mogao trenirati kako da ubija ljude, ali tek nakon što njegovi roditelji nisu dovoljno pazili na njega. Pristup agresivnim videoigricama i oružju se mora zakonom – koliko je to izvodljivo – onemogućiti. Ali najbolja preventiva protiv dehumanizacije naše omladine jeste njihovo odgajanje po moralnim kodeksima.
Teško da će ono uspjeti negdje drugdje ako ga nema u vlastitoj kući i među članovima porodice.
Meni se čini da bismo se mi Nijemci mogli ugledati na naše muslimanske sugrađane ako želimo spasiti našu omladinu. Međusobno pomaganje u porodici, ljubav prema djeci, poštovanje starijih je sastavni dio njihove kulture i njemu se pridaje mnogo više pažnje nego kod kršćana ili pak ateista. Zapadni mediji govore o opasnostima po pojedinca koje mu prijete od kolektiva – npr. od porodice i njenih moralnih postulata. Njih ne treba smetnuti s uma. Ali krvavi pirovi u našim školama pokazuju da do masovnih ubistava ne vodi kolektiv i kontrola nego socijalna izolacija i nedostatak skrupula. Novo barbarstvo se neće, kao što jeste staro, izroditi iz ideoloških, rasističkih ili vjerskih zajednica, nego iz masovnih ubica koji ne slijede nikakvu ideologiju i koji su poludjeli zbog nedostatka moralnog kodeksa konzumerizma.
Nad otvorenim grobovima u Winnendenu su zajedno plakali i molili roditelji, nastavnici i djeca. Ali i kršćani, Jevreji i muslimani. To je barem početak, iako tužnog povoda. Da li je potrebno da se dese ovakve jezive stvari dok društvo ne počne da se međusobno podupire?
Izvor: islamische-zeitung.de
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba