U dva sata šest puta strah od smrti (Friederike Freiburg)

CIA agenti su u Bushovo vrijeme koristili najmračnije metode ispitivanja, i sve te metode su brižno zabilježene: četiri sata Waterboardinga u jednom danu, sedam dana sprječavanja sna! Bilješke koje su sad objavljene se mogu čitati kao priručnik za mučitelje koji za sobom ne smiju ostavljati tragove.

Hamburg – Američko ministarstvo pravde se veoma opreznom vladinom brižljivošću bacilo na posao. Godine 2002., dužnosnik ureda za pravne poslove, Jay S.Bybee, je napisao glavnom šefu tajne službe CIA-e sljedeće: “Htjeli su da znaju kakvo je mišljenje ovog ureda u vezi s tim pitanjem (…) da li  je određeno ponašanje, koje ste vi predložili, prekršaj protiv zabrane mučenja.” “Ponašanje” je autor u svom pismu precizirao u deset tačaka.

Jasnim i razumnim riječima je napisano ono što je borce za ljudska prava širom svijeta natjeralo na proteste, što je predsjednik Obama u međuvremenu zabranio i što se ponekad uljepšano naziva “oštrim metodama ispitivanja”: ekstremni repertoar CIA-mučitelja, sa blagoslovom tadašnjeg američkog predsjednika Georga W.Busha.

Bilješke koje je Bijela kuća objavila u četvrtak opisuju metode ispitivanja kojima je bilo izloženo ukupno 28 zatvorenika osumnjičenih za terorizam. S objavljivanjem je “isplivalo” i sporno saopćenje Obame da CIA-mučitelji neće biti krivično gonjeni. Oni su se “slijepo vjerujući” oslonili na procjene Ministrastva za pravdu – i da bi svoju argumentaciju razjasnio, omogućeno je da bilješke budu dostupne za javnost, izjavio je Obama.

Nikada ranije službeni dokumenti u kojima se tako detaljno opisuje na koji način CIA ispitivači postupaju, nisu bili dostupni javnosti. U dokumentima sa oznakom “Top Secret” (riječ je u međuvremenu prekrižena) je navedeno 10 metoda ispitivanja CIA-e, odobrenih od Ministrarstva za pravosuđe.

Izvod:
“Period (intenzivnijeg ispitivanja) vjerovatno neće trajati duže od par dana, ali može se proširiti do 30 dana. U toku ovog perioda, oni (CIA) žele upotrijebiti 10 metoda za koje smatraju da će biti efikasne kako bi on (zatvorenik Ebu Zubejda) odao bitne informacije”.

Prva metoda:
“Zahvat kojim se izaziva pažnja je da se osoba objema rukama uhvati za kragnu, jedna ruka na jednoj strani kragne, druga na drugoj, kontrolisanim i brzim pokretom. Dakle, kada ispitivač tako zgrabi osobu, onda je trzne prema sebi”.

Dalje metode su takozvane “Walling” metode, u kojima se zatvorenik baca i pritiska na zid kako bi se zastrašio, udara u lice, šamara, zatvara u veoma uske i tamne samnice, tjera da stoji satima ili u neugodnom položaju. Ostale metode su usmjerene više na psihološki pritisak nego na nasilje. Tako je bilo predviđeno da se zatvorenik Zubejda, koji pati od insektofobije, zatvori u sanduk pun bezopasnih insekata kako bi mislio da se radi o opasnim insektima, međutim to se nije realizovalo.

U bilješkama od 10. maja 2005. su navedene i ostale metode, kao naprimjer: manipulacija hranom (“zatvorenici su dobivali bezukusnu hranu, ali koja je ispunjavala sve uslove ishrane”), golotinja (“prozrokuje psihološke neugodnosti”, “odjeća po potrebi može predstavljati nagradu za saradnju”, udaranje u stomak (“sa hrbatom otvorene ruke”, “udaracem se mora pogoditi između pupka i prsa”, služi za zastrašivanje) i korištenje vode (“hladna voda iz posude ili šlaufa bez mlaznice”, “voda ne smije doprijeti u nos, usta ili oči”, “temperatura prostorije mora biti iznad 18 stepeni”).

Sprječavanje spavanja se često primjenjivalo. Ministarstvo pravde u avgustu 2002. piše: “Sprječavanje sna se smije primjenjivati. Navodite da ovom metodom želite postići da osobe ne mogu više jasno razmišljati i da ih zbog neugodnosti prouzrokovane nespavanjem možete dovesti do saradnje. Posljedice sprječavanja sna popuštaju obično nakon jedne ili dvije noći neprekidnog spavanja. Upoznali ste nas s činjenicom, koja proizilazi iz vašeg iskustva, da u rijetkim slučajevima ljudi sa psihloškim smetnjama abnormalno reaguju na spriječvanje sna. Ali, i u ovim slučajevima posljedice nestaju nakon što oni opet smiju spavati. Osim toga, za posebne slučajeve takve jedne abnormalne reakcije, na licu mjesta su prisutne kolege sa medicinskom obukom koji mogu intervenisati. Saopćili ste nam da Zubejdi neće biti zabranjeno spavanje duže od 11 dana u jednom komadu.  I da ste ga već uspješno držali bdunog 72 sata, bez ikakvih tjelesnih ili psihičkih posljedica.”

Ostatak teksta je zabrljan. I kasnije, u maju 2005: “Maksimalno sprječavanje sna koje CIA odobrava je 180 sati, nakon čega se zatvoreniku mora dopustiti da spava 8 sati bez prekida. Upoznali ste nas s tim da je do sada više zatvorenika bilo izloženo ovoj metodi duže od 48 sati, tri zatvorenika duže od 96 sati. Najduže nespavanje je iznosilo 180 sati, i tome je bio izložen jedan zatovrenik.”

O Waterboardingu piše u avgustu 2002: “U ovom postupku se osoba veže na jednu nagetu klupu (…) Noge su obično podignute. Stavi se krpa preko čela i očiju. Zatim se kontrolisano posipa voda na krpu. Kada je krpa potpuno natopljena, tako da su usta i nos kompletno prekriveni, dovod zraka je prekinut za nekih 20 do 40 sekundi (…) Povećana potreba za disanjem i tako natopljena krpa izazivaju osjećaj “gušenja i sve veće panike”, što prozrokuje osjećaj utapanja. Osoba pri tome ne udiše vodu. Za vrijme tih 20 do 40 sekundi se voda neprekidno sipa sa visine od 30 do 60 cm. Nakon toga se krpa sklanja, i osoba smije tri-četiri puta nesmetano, duboko udahnuti. Osjećaj utapanja se gubi odmah nakon otklanjanja krpe. Postupak se onda može ponoviti (…) Saopćili ste nam da ovaj postupak automatski izaziva psihološki osjećaj utapanja, osoba se ne može držati pod kontrolom, iako joj je jasno da se ne utapa stvarno. Također ste nam saopćili da se ova metoda ne primjenjuje duže od 20 minuta u jednom komadu.”

Detalji o trajanju primjene Waterboardinga se mogu naći u pismu iz maja 2005. Tu piše da se Waterboarding u toku ukupnog trajanja pooštrenih ispitivanja od 30 dana, smio primjenjivati pet dana. U toku 24 sata su CIA pripadnici smjeli Waterboarding primijeniti dvije runde na jednom zatovoreniku, pri čemu jedna runda ne smije biti duža od 2 sata. Tokom ovog “rituala”, agentima je dozvoljeno da  6 puta zatvorenicima stvaraju utisak utapanja. U dva sata šest puta strah od smrti.

I šta je mučenje? UN-ova konvencija protiv mučenja iz 1984. je definirala mučenje kao “svaki čin kojim se jednoj osobi nanosi fizička ili psihička patnja”. Ovom definicijom se pozabavio i autor jedne od bilješki. “Da bi bol ili patnja bila mučenje, bol i patnja po statutu moraju da budu teški”, napisano je CIA-i iz Ministarstva pravde. Pravnici prema tome zaključuju da nijedna od ovih deset metoda ne spadaju pod definiciju mučenja. Ni šamaranje, ni zastrašivanje, ni sprječavanje sna, i prije svega, ni Waterboarding! “Waterboarding je jednostavno jedan kontrolirani, intezivni doživljaj pri kojem je udisanje zraka spriječeno neko duže vrijeme, što se obično povezuje sa patnjom.”

Ostaje pitanje: Koliko vremena je potrebno za patnju? 20 sekundi? 40? Je li za patnju dovoljan strah od smrti šest puta u roku od dva sata? Iako su savjetnici Ministarstva pravde pod vodstvom Busha to jasno negirali, Barack Obama je drugačijeg mišljenja. On je zabranio Waterboarding i ostale kontroverzne metode 22. januara 2009. To je bila jedna od njegovih prvih izvršenja nove dužnosti američkog predsjednika, kratko nakon što je George W.Bush postao samo historija.

Izvor: Spiegel.de
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba