Staljin ponovo živi u Čečeniji
Jozef Staljin je mrtav, ali postoje neka mjesta gdje bi bilo oprošteno ako bi se posumnjalo u to. Razmotrimo, npr., Čečeniju, jednu od najnestabilnijih ruskih republika. Izvještaji za štampu iz novinarskih centara Ramzana Kadirova, regionalnog diktatora kojeg podupire Moskva, toliko su slični boljševičkim da, ponekad, na polovini nekog posebno pretjeranog odlomka, skoro očekuješ da se pojavi brkati portret Staljina i uperi svoj prst u tebe.
Ali ponovo, sovjetski diktator, ako bi se mogao vratiti iz bilo kojeg kruga pakla u kome se nalazi sada, imao bi mnogo posla u natjecanju sa čečenskim mladim i željnim laskanja liderom. Otkad je postao de facto vođa Čečenije prije pet godina, Kadirov je bio vrlo zaposlen promoviranjem svog ličnog kulta ličnosti, i, za razliku od nekih holivudskih zvijezda, on se nikad ne brine za svoje mjesto pod reflektorima, niti da išta može ugroziti njegovu poziciju. Kadirovi portreti, sa jedrim licem, gledaju vas sa zgrada, zidova ureda i prozora auta. Staljinist po formi, a suština njegovog kulta ličnosti sadrži nasilni miks orijentalnog despotizma i potrebe za priznanjem.
Oni koji su oblikovali rusku politiku prema Čečeniji u zadnjoj deceniji čini se da su pomno proučavali Staljinovu metodologiju u odgovaranju izazovima njegovom režimu. Čini se kao da je neko – progonjen, možda, sa ponižavajućim uzmakom koje je Rusija iskusila u svom prvom ratu sa Čečenijom (1994.-1996.) – imao trenutak nadahnuća: “Zašto ne riješiti Čečeniju onako kako je drug Staljin riješio zapadnu Ukrajinu, baltičke države, ili, čak, samu Čečeniju 40-ih godina prošlog stoljeća?“
Nasljedstvo Jozefa Staljina, koji je, slučajno, prošle godine zamalo izabran za najvećeg Rusa u historiji od strane TV gledatelja, prožima protupobunjeničku strategiju ruskih snaga koje one primjenjuju u drugom ratu sa Čečenijom koji je počeo 1999. godine. Ta strategija – modificirana da odgovara kontekstu i realnostima današnjice – kombinira koordinirani politički i vojni odgovor sa nekonvencionalnim taktikama koje uključuju propagandu, informaciono ratovanje, ekonomske akcije, zatočenja, specijalne operacije, protutalačke akcije i, ključno, sarađivanje sa lokalnim grupama i klanovima.
Jula 2000. godine tadašnji ruski predsjednik Vladimir Putin imenovao je Ahmeda Kadirova, bivšeg muftiju ”separatističke” Čečenske Republike Ičkerije i oca Ramzana, za predsjednika privremene administracije. Kadirov senior, koji je postao zloglasan sredinom 90-ih zbog svojih antiruskih izjava, aktivno je sarađivao sa okupatorskim ruskim snagama, ali je u isto vrijeme pokušavao ostvariti ličnu kontrolu nad Čečenijom, posebno nad njenim naftnim i drugim prirodnim resursima, prema tvrdnjama raznih ruskih agencija.
Za samo četiri godine, Ahmed Kadirov uspio je ostvariti svoju kontrolu nad Čečnijom instalirajući lojalne sljedbenike na svaku poziciju gdje je saglasnost bila dvojbena. I kada je ubijen u eksploziji bombe maja 2004. godine, Putin nije imao drugog izbora nego da vlast prebaci Ramzanu, tada šefu očeve zloglasne službe sigurnosti.
Zasigurno, imenovanje neobrazovanog mladog čovjeka od 28 godina na čelnu poziciju u jednoj od najnestabilnijih ruskih oblasti bilo je teška odluka. Ali bila je to odluka koja je u to vrijeme otkrila da se Putin doveo u ćorsokak sa situacijom u Čečeniji, i na koju je jednostavno bio prisiljen. Bila je to faustovska nagodba, koja je zahtijevala da Kadirov i njegova privatna milicija doprinesu ruskim ratnim naporima u zamjenu za neograničenu vlast i astronomske subvencije od strane federalne vlade.
Međutim, dogovor koji je osigurao Kadirovu političku sigurnost, na životima mnogim nevinih ljudi, ima nekih nepredviđenih poteškoća. Sve se to sada vraća Putinu. Pretkraj prošlog mjeseca, mali odred ubica ubio je Sulima Jamadajeva, bivšeg lojalistu Ahmeda Kadirova, na parkingu njegovog luksuznog apartmana u Dubaiju. Jamadajev je nekoliko godina bio komandant elitne armije koja je lovila čečenske „pobunjenike“ za Kremlj, ali otpušten je sa aktivne dužnosti prošlog avgusta zbog rivalstva sa Ramzanom Kadirovom.
5. aprila, policija u Dubaiju identificirala je Adama Delimkanova, izaslanika ruske Dume i bliskog rođaka Kadirova, koji je prije zauzeo visoko mjesto u čečenskoj vladi, kao osobu koja je glavni planer ovog ubistva. Delimkanov, potpomognut Kadirovim, zanijekao je bilo kakvu umiješanost. Međutim, nijedan od njih nije pokazao nikakav vidljivi znak žaljenja zbog smrti bivšeg druga po oružju.
Drugi neprijatelji Kadirova također su ubijeni zadnjih mjeseci u nekoliko gradova. Svi ti zločini navode na pitanje da li je današnja Čečenija kopija SSSR-a 1930.-1950.godine, kada je Staljin sistematski ubijao većinu svojih kritičara i rivala za vlast. Čak ni najveći protivnici ruskog premijera nikada ga nisu optužili da je staljinist. Uprkos svom žaljenju zbog raspada SSSR-a, Putin je razumio da je staljinistički metod bio fatalna pogreška na svakom mjestu gdje je primijenjen. Zašto, onda, dozvoljava da se isti primjenjuje, ponovo, u Čečeniji, gdje ima najmanje šanse da ostvari uspjeh?
Putinovo podavanje i popuštanje odaje ne samo očajavanje zbog odsustva lojalnog i kvalificiranog kadra na terenu, nego odslikava i frankenštajnovsku aroganciju. Također pokazuje i sažima odbijanje Moskve da prizna širinu i dubinu svojih neuspjeha na sjevernom Kavkazu, te Putinovu nesposobnost vršenja dužnosti kao lidera i upravitelja.
Kadirov je naučio da kapitalizira te neuspjehe. Kao ljubavnik koji se boji da bi mogao biti nogiran u bilo koje vrijeme, on se nagnuo naprijed da bi ubijedio svoje milosnike iz Kremlja da bi bilo koji drugi lider bio neuspješniji od njega. Isto tako, Putin se pomirio – poput umorne žene sa gomilom gladne i neposlušne djece – sa činjenicom da se skompao sa Kadirovim i njegovim patološkim namjerama. Za to vrijeme, čečenske izbjeglice širom svijeta pripremaju se za daljnje napade i daljnje krvoproliće, nakon što su odjednom postali potencijalne mete, čini se, nezaustavljivog, bijesnog ubojice.
Autor: Aslan Doukaev
Izvor: RFE/RL / Minber.ba