Volio bih da sam susreo Tom Hurndalla, velikog čovjeka sa nevjerovatnim principom.
Tom Hurndall je bio jedan iz grupe “živog štita” koji su se pojavili u Bagdadu tik prije angloameričke invazije 2003. godine. Na račun takvih ljudi, mi profesionalni reporteri, pravili smo šale. Nešto kao o drvosječama. Sada bih volio da sam ga sreo, jer gledajući na historijat užasnog rata, Hurndallovi žurnali prikazuju fascinantnog čovjeka sa zapanjujućim principom. “Ne moram biti živi ljudski štit”, napisao je 17. marta u 10:26 h u „Amman” hotelu. “I ne moram se povoditi za ubjeđenjima onih s kojima putujem, ali način na koji Britanija i Amerika namjeravaju da napadnu Irak je nepotreban i stavlja živote vojnika ispred života civila. Zato se nadam da će se Bush i Blair naći pred sudom za ratne zločine.”
Hurndall je bio u pravu, zar ne? Nije bilo sve tako jednostavno kao ići u rat ili ne ići u rat, crno ili bijelo, napisao je. “Ono što sam čuo i vidio proteklih sedmica je samo potvrdilo ono što sam do sada već znao: da niko nije čist, ni irački, ali ni američki režim, niti britanski. Možda Saddam treba da ide, ali … vazdušni rat koji je predložen je uveliko nepotreban i on ne razlikuje civile od naoružanih vojnika. Desetine hiljada civila će umrijeti, možda i stotine hiljada, samo da bi se spasilo nekoliko hiljada američkih vojnika koji bi trebali da se bore prsa u prsa. To je pogrešno.” Koliko je mojih profesionalnih kolega pisalo na ovaj način malo prije rata? Samo mali broj njih.
S prezirom smo odbacili Hurndalle i njihove prijatelje poput grupija, čak i kada su nakratko ušli u električnu stanicu za napajanje južnog Bagdada gdje su se susreli sa inžinjerom Attiah Bakirom, kojeg je prije 11 godina užasno ranila američka bomba čiji se geler probio do njegovog mozga. “Možete vidjeti gdje ga je pogodio,” napisao je Hurndall u e-mailu iz Bagdada, “prodirući u prednji dio glave, te uništavajući i odstranjujući dio lubanje. Iznad njegovog slomljenog nosa, nalazi se rupa ‘prekrivena’ oštećenom kožom…”
Slika Attiah Bakira zuri iz knjige – slika istaknutog, hrabrog čovjeka koji je odbio da se udalji sa svog radnog mjesta dok se drugi rat približavao. Ušutio se samo kada je jedan od Hurndallovih kolega napravio grešku i pitao za Bakirovo mišljenje o Saddamovoj vladi. Sažalio sam se na jadnog čovjeka. „Nadglednici” su bili posvuda u tim ranim danima. Razgovor sa bilo kojim civilom je bio skoro nerazborit čin. Iračanima je bilo zabranjeno da komuniciraju sa strancima. Zbog toga je i bilo puno „nadglednika” (mnogi od njih su, poslije pada Saddamovog režima, nastavili svoj rad za reportere iz Bagdada).
Hurndall je izgledao spokojno . “Nigdje u svijetu nisam vidio toliko zvijezda kao ovdje, u zapadnim pustinjama Iraka”, napisao je 22. februara. “Kako nešto tako prelijepo može da se uznemiri sa terorom i ratom koji dolazi?” U svojim odgovaranjima na pitanja BBC-a, ITV-a, WBO-a, CNN-a, El-Džezire i drugih, Hurndall nije imao jedan odgovor. “Ne mislim da ima jedan, dva ili stotinu odgovora,” napisao je. “Svako ima svoj odgovor, ali niko od nas ne želi umrijeti.”
Možete ga vidjeti nesebično nasmijanog na više fotografija. Išao je u izbjeglički kamp u El-Rowaišidu, te je neumoljivo otputovao prema Gazi, gdje se susreo sa teškom tragedijom Palestinaca. “Probudio sam se oko osam u Jerusalimu, te se izležavao do 9:30,” piše Hurndall. ” Pošli smo oko 10:00… Od tada, vojnici su na mene pucali, bacali otrovne gasove, ganjali me, bacali zvučne bombe u blizini od nekoliko metara, geleri su padali na mene.”
Hurndall je pokušavao spasiti palestinske kuće i infrastrukturu, ali je počesto bio izložen izraelskoj vatri, te tako izgubio osjećaj straha od smrti. “Dok smo se približavali području, oni (Izraelci) su svake sekunde do dvije pucali iz svog vojnog vozila Bradley… Dok smo se približavali i dok se vatra s vozila besprekidno nastavljala, bilo je čudno to da sam samo osjetio drhtaje kroz kičmu, ali ništa više od toga. Hodajući smo došli do sredine ulice, obučeni u jarko narandžastu odjeću i jedan od nas je magnetofonom uzviknuo: „Mi smo međunarodni volonteri. Ne pucajte!” Ovo je bilo popraćeno paljbom, ali nisam bio siguran odakle…”
Slika ubijenog Toma Hurndalla
Tom Hurndall je ostao u Rafahu. Bio je samo 21 godinu gdje je, prema riječima njegove majke, izgubio život kroz jedan, nesebični, ljudski čin. “Tom je pogođen u glavu dok je nosio jedno palestinsko dijete izvan dometa izraelskog snajperiste.” Gospođa Hurndall me je pitala da napišem predgovor za Tomovu knjigu. Ovaj članak je taj predgovor, za hrabrog čovjeka koji se borio sam i koji je pokazao više hrabrosti nego što mnogi od nas mogu samo sanjati. Zaboravite drvosječe. Hurndall je bio jedan dobar i istinit čovjek.
Napisao: Robert Fisk
Izvor: Independent
Prijevod i obrada: IslamBosna