Oprosti Ejmene, oprosti… (hfz. Nihad Beganović)

”Ag-li-qil- bab” odzvanjalo je polupraznom salom zeničkog Vatrostalnog potkraj ’93. Jedan Arap, sa fantastičnim poznavanjem bosanskog jezika je nasmijan peti ili šesti put istu riječ upućivao potpisniku ovih redova, pokušavajući ga naučiti kako se na arapskom kaže: zatvori vrata. Kako se samo tada činilo teškim to učenje arapskog! Svaka naučena riječ bila je kao jedno malo bogatstvo, i znalo se i pamtilo kada i gdje se svaka riječ naučila. To je jedna od najstarijih scena koje pamtim od mog susreta sa Ebu Ejmenom ili Ajman Awadom – čovjekom koji danas grije stolicu u Imigracionom centru.

Pamtim i onu kad ga je nekolicina zabrinutih mladića mlađim od 18 godina, isto tako u Vatrostalnom, gnjavila i pokušavala izvući iz njega šta je sa dopisom iz Korpusa kojim se zabranjuje primanje u ”El Mudžahid” mlađim od 18 godina.

Sjećam se toga, i sjećam se Ejmenovih prevođenja dersova…  Jednom su ga prisutni Bosanci koji ga nisu dobro poznavali upitali: gdje ste naučili tako dobro arapski jezik?, misleći valjda da se radi o Bosancu, a ne Arapu. Često se znao šaliti na račun sebe i svoje debljine. Njegov optimizam i smisao za humor nikoga nije ostavljao ravnodušnim. I u najtežim situacijama znao je nešto ‘provaliti’, poslije čega bi se svi od srca smijali.

Šehid na Božijem putu

I poslije rata često sam ga imao priliku sresti. Uvijek je bio isti, svoje poglede i uvjerenja je nekako ljubomorno čuvao i onda kada su svi neke stvari mijenjali, bio je od onih koji su zadržali taj svoj neki imidž.  Njegovo drugovanje sa BiH, onom ratnom i ovom dejtonskom, trajalo je punih 17 godina. On je njoj dao sve. 17 najboljih godina svoga života, a ona njemu patnje i iskušenja rata ’92.-’95., u kojima je preživljavao najteže trenutke svoga života, ali i one najljepše, po vlastitom priznanju. Ipak, BiH mu nije dala ono što je najviše želio. Nije preselio kao šehid kao većina njegovih prijatelja, što je po islamu najveća nagrada koju čovjek može dobiti od Boga.

Ima li ikoga da čuje…

Vjerujem da je znao, ili u najmanju ruku pretpostavljao, svih ovih godina, da mu se može ‘uskratiti gostoprimstvo’ u Bosni. I pored svega, ostao je! Vjerovatno ljubav prema našim krajevima i mnoštvo prijatelja koje je stekao tokom i poslije rata, a prije toga naravno i njegova supruga Bosanka i djeca, bili su presudni u njegovim odlukama. Mogao je kao većina njegovih prijatelja potražiti selameta u nekim trećim zemljama, međutim, ostao je. Smatrajući, valjda, da je uprkos svemu to najbolje rješenje. Iskreno se nadam da će i on i ostali naturalizovani državljani BiH koji su bili u redovima Armije RBiH, a koji se danas nalaze u Imigracionom centru, da će svi iz ove bitke izaći kao pobjednici, i da će se na kraju izboriti za svoja ustavom zagarantirana prava. A ako bude dovoljno pravde, svi će biti oslobođeni! Ejmen kao i ostale njegove uhapšene kolege, ni u ratu niti poslije rata, nisu činili nikakva krivična djela za koja se mogu teretiti. Svi oni koji su u prilici da nešto odlučuju i koji se danas pitaju, svojim odlukama i postupcima ipak najviše štete nanose i nanijet će porodicama onih koje zatvaraju. Ženama i djeci! U ovakvim teškim vremenima oni se moraju nositi s brigom šta će biti s njima poslije i s njihovim očevima sada. Zaista, nisu to zaslužili! Koliko god patetično zvučalo, ali suza djeteta za babom, uzdasi i brige žene san za mužem, ako kod nas prolaze, one nisu neprimjećene kod Boga dragog. A danas nam, više nego ikada, svina nama treba Božije milosti i pomoći. Kako je teško bespomoćno posmatrati nepravdu nad poštenim ljudima… Zato, oprosti Ejmene, oprosti…  Ima li ikoga da čuje…

Piše: hfz Nihad Beganović