Izbjeglice iz Swata očajnički traže hranu i sklonište

Oni hitno trebaju svaku moguću pomoć; od skloništa do hrane. „Ovo je treći dan uzastopno kako se vraćam praznih ruku”, rekao je Intizar Jan za IslamOnline.net, u izbjegličkom kampu Marda u Jalali, koji se nalazi oko 40 km južno od Peshavara, glavnog grada Sjeverozapadne granične oblasti.

Sredovječni Paštun uspio je da stigne u kamp iz Qambara, jednog od epicentara bitke između teško naoružanih talibana i snaga sigurnosti, zajedno sa sedam članova svoje porodice. Stotine hiljada prestrašenih civila stiže svaki dan iz doline Swat, a agencije UN-a su od 2. maja registrovale ukupno 501.496 raseljenih lica.

Iako kamp ima kapacitet 8.000 ljudi, sada nešto oko 120.000 ljudi, većinom žena i djece, traži sklonište u ovom kampu. Svaki dan dugi redovi se protežu gdje izbjeglice satima čekaju da dobiju hranu i druge osnovne životne namirnice. “Prva dva dana sam kupio hranu izvan kampa, ali sada polako ostajem bez novca”, kaže bespomoćni Jan.

„Moram da za porodicu nabavim hranu u svakom slučaju, makar morao i ugrabiti,” kaže otac tri sina i kćerke. Predsjednik Asif Ali Zardari zatražio je globalnu humanitarnu pomoć za civile raseljene zbog borbi. „Mi apeliramo na svijet…da skrenu pažnju na ljudsku katastrofu koja se dešava,” rekao je nakon sastanka sa generalnim sekretarom UN-a Ban Ki Moonom. „Oni gube svoja žitna polja, svoje ušteđevine, svoja imanja i domove, i želimo da nam svijet pomogne.”

Očajni

Ghulam Dastagir, postariji Paštun, izbjegao je iz Bonera, jednog od problematičnih oblasti Malakanda, zajedno sa dva svoja unuka, unuke i snahom. Dvojica njegovih sinova su još uvijek u Boneru i brinu se za kuću i imovinu. „Sad je sezona pšenice u Boneru i Swatu, a mi ovdje molimo za zdjelicu hrane,” kaže on sa suzama u očima.
„Ovdje je velika nestašica vode. Moraš preći dug put da bi donio vode koja je neophodna na ovako velikim vrućinama,” dodao je on. „Ni ne pomišljamo na kupanje. Sretni smo ako imamo dovoljno vode za piće.” Postariji djed se žali da je preživljavanje u kampu samo za najizdržljivije. „Ovdje je važna snaga. Oni koji mogu da povuku i gurnu, dobiju hranu i drugu pomoć. A ko ne može, onda mora da čeka u dugim redovima.”

Isto se dešava i u kampu Shaikh Yaseen u Mardanu, gdje je skloniše našlo oko 15.000 raseljenih lica. „Ovdje je velika nestašica hrane, vode i šatora,” kaže Rizwanullah Mohmind, šef humanitarnih aktivnosti najveće humanitarne organizacije u zemlji El-Khidmat Foundation.
„Ali gore od toga jeste nedostatak medicinskih ustanova što postaje vrlo alarmantno.” Iznenadno povećanje temperature utječe na raseljena lica, posebno djecu, uzrokujući mnoge bolesti povezane sa povećanjem temperatura, uključujući dijareaju. „Mi imamo opunomoćene doktore koji su tu uz pomoć Pakistanske Islamske medicinske asocijacije, u svim kampovima, ali to je totalno nedovoljno zbog neočekivane migracije,”  kaže Mohmind. On je pozvao sve doktore da volontiraju i tako spase hiljade života. „Njima su potrebni doktori i lijekovi i to vrlo hitno ili će situacija izmaknuti kontroli.”

Smiješno

Mohmind se požalio na totalno lošu organizaciju tokom ove krize. „Vlada nije bila pripremljena za ovoliki egzodus. Pokrenuli su vojnu operaciju a da nisu obezbijedili ništa za očekivana raseljena lica. Sve su radili neplanski.”
„Ovo je totalno smiješno,” izjavio je za IOL Abdul Jabar, stanovnik Mingore, glavnog grada Swata. „Samo zamislite, mi smo putovali pješke toliko milja da bi stigli ovdje, a oni nam ne dozvoljavaju da uđemo u kamp prije registracije za koju moraš, zajedno sa svojom iscrpljenom ženom i djecom, stajati u dugim redovima”, žali se on. Mnogi od izbjeglica su nepismeni i ne znaju čitati ni pisati.

„Ovo je nova nesreća za nas. Neće nam obezbijediti šator ni hranu ako nismo registrovani. Mogu vam pokazati veliki broj familija koje leže pod otvorenim nebom samo zbog toga što nisu registrovani.” Ghulam Shabbir, lokalni dužnosnik zadužen za registraciju, opravdava takav postupak:
„Znam da je to dodatni teret za raseljene osobe, ali to je ključno jer militanti mogu potražiti sklonište u ovim kampovima” kaže on. „Militanti su u bijegu, i ovi kampovi su idealno mjesto za njih da se sakriju. Zbog toga moramo da imamo podatke o svakoj raseljenoj osobi.” Ali to nema nikakvog smisla za Intizara, sredovječnog oca. „Teško mi je da vidim svoju djecu kako plaču za hranom. Ne znam da li ću biti u mogućnosti da danas nabavim hranu ili ću se vratiti praznih ruku.”

Izvor: IslamOnline
Prijevod i obrada: IslamBosna