Genocid u XIX stoljeću: “Načertanije” Ilije Garašanina

Srpski ustanci, pored genocida, donijeli su prvo autonomiju, a zatim i nezavisnost Srbiji. Osokoljena uspjesima i udarcima koje je nanijela oslabljenom osmanskom carstvu i podrškom Rusije u Srbiji će se u XIX stoljeću početi programski uobličavati velikosrpska ideologija i ideja o „Velikoj Srbiji“.
A, kao što to bilježi srpski historičar Vladimir Ćorović:
„Od Karađorđeva ustanka Bosna je bila prva želja obnovljene Srbije. Narodni pjevač, klasični Višnjić, rođeni Bosanac, govorio je kroz Voždova usta želju cijelog naraštaja:

 

Drino vodo! Plemenita međo
Izmeđ Bosne i izmeđ Srbije!
Naskoro će i to vrijeme doći
Kada ću ja i tebeka preći
I čestitu Bosnu polaziti!“

Kao što smo vidjeli iz prethodnih tekstova prilikom sticanja nezavisnosti Srbije najveću i najkrvaviju cijenu su platili Bošnjaci muslimani, koji su pretrpjeli genocid i koji su nestali iz Srbije. Tako je od samog početka, od sticanja autonomije i nezavisnosti  prve srpske republike, genocid i etničko čišćenje nad Bošnjacima postati konstanta srpske politike koja će se primjenjivati do današnjih dana. U velikosrpskim idejama, koje su u ovom periodu prvi puta precizno uobličene, Bosna i Hercegovina zauzima ključno, epicentralno područje čijom ukupnom višedimenzionalnom okupacijom je jedino moguće realizirati ideju o "Velikoj Srbiji", odnosno stvoriti državno-pravni ambijent i prostor u kojem će, u prvoj fazi "živeti svi Srbi u jednoj državi", a u narednoj fazi "samo Srbi u jednoj državi".

U takvoj državi, nesrpskom življu, koje bi milom ili silom (a prvenstveno silom) bilo svedeno na nivo obespravljenog podanika, ostavljene su (samo) tri mogućnosti, a sve tri vode ka njegovom svojevrsnom nestajanju, duhovnom ili fizičkom.

Prva mogućnost nesrbima je da se odreknu nacionalnog i vjerskog identiteta vraćanjem u "veru pradedovsku".

Slijedeća je mogućnost nacionalnog izjašnjavanja nesrba kao Srba uz "pravo" zadržavanja autonomnog vjerskog opredjeljenja (katoličanstvo, islam i dr.), što promovira posebnu kategoriju – vjerskoplemensku grupu (ne, dakle, ni etničku) unutar srpskog naroda, dakako ili u principu, sa posebnom vjeroispoviješću. Međutim, pošto ne bi bili "pravoverni", bili bi građani drugoga reda i kao takvi živjeli bi u posebnim enklavama (što bi bilo realizirano "humanim" preseljavanjima, odnosno grupiranjima).

Za one koji se ne bi priklonili jednoj od ovih varijanti preostale bi dvije ekstremne mogućnosti – izgon iz države ili fizička likvidacija. U takvim okolnostima, Srbi bi bili oslobođeni mogućeg prigovora da napadaju druge narode i uvijek bi bili u mogućnosti da isprovociraju "unutarplemenske" sukobe, što bi ih eventualno amnestiralo od reakcija međunarodne zajednice, jer se ne bi radilo o međudržavnim i međunacionalnim konfliktima širih razmjera.

Za svaki genocid, hegemoniju i teritorijalnu ekspanziju posebno je važno stvaranje ideologije koja služi kao vodič i kao opravdanje, kako sociolog Leo Kuper podvlači: “…kada djeluju kolektivno, oni (izvršioci genocida) u najmanju ruku trebaju ideologiju koja će legitimirati njihovo ponašanje, jer bez toga oni bi sebe vidjeli onakvima kakvi zaista i jesu – običnim lopovima i ubicama.“

Kada se analiziraju korijeni srpskog velikonacionalnog programa, u čijoj osnovi je genocid nad Bošnjacima muslimanima, uglavnom se polazi od „Načertanija“, plana srpske državne politike, kojeg je napisao Ilija Garašanin.
(Tekst "načertanija"https://www.islambosna.ba/forum/index.php?topic=7978.0)

On je bio ministar „unutrašnjih dela i spoljnih poslova“, jedan od najmoćnijih srpskih političara u XIX stoljeću. Osnovna ideja „Načertanija“ bila je obnova carstva srpskog cara Dušana iz XIV stoljeća, uz određene promjene koje su bile rezultat političke situacije u XIX stoljeću. Idejni tvorac tog spisa bio je poljski knez Adam Czartoryski i njegov specijalni agent za južnoslavenske zemlje panslavistički orijentiran Čeh Franjo Zach. Franjo Zach je napisao »Plan za slavensku politiku Srbije«, što će biti i idejna i politička osnova »Načertanija«. Garašanin je doduše, u mnogim bitnim segmentima ponudio sasvim novi tekst. Iz Zachovog »Plana« izbacio je sve ono što se odnosi na srpsko-hrvatsku saradnju na stvaranju zajedničke države, kao i pojmove »Južni Slaveni«, »južnoslavenska drzava« a na ključna mjesta ubacio je samo Srbe  »Srpsko carstvo«, »Dušanovo carstvo« i sl.

Osnova Garašaninovog plana je da se on u cjelosti oslonio na tradiciju Dušanovog carstva i da se iz njega izvodi legitimitet i zahtjeve za teritorijalnom cjelovitošću nove države.

U ovom dokumentu stoji sljedeće:

„Srpska država, koja je već srećno počela, no koja će se rasprostirati i ojačati, mora imati svoj osnov i temelj tvrdi u carstvu srpskom 13-oga i 14-oga stoljetija i u bogatoj i slavnoj srpskoj istoriji. Po istoriji ovoj zna se da su srpski carevi počelibili grčkom carstvu mah otimati i skoro bi mu konac učinili te bi tako namesto propadašeg istočno-rimskog carstva srpsko-slavensko carstvo postavili i ovo naknadili. Car Dušan silni primio je već grb carstva grčkog…naša dakle sadašnjost neće biti bez sajuza sa prošlošću nego će ova sačinjavati jedno zaviseće, sastavno i ustrojevno celo i zato srpstvo, njegova narodnost i njegov državni život stoji pod zaštitom svetog prava istoričeskog…“
On je posebno isticao da se Srbi neće zadovoljiti tekovinama prvog i drugog srpskog ustanka i da će tražiti da uspostave hegemoniju na balkanskim prostorima.

Tako Garašanin pored ostalog, kaže da »Srbija mora nastojati da od zdanija turske države samo kamen po kamen ocepljuje i prima kako bi od ovog dobrog materijala na starom i dobrom temelju starog carstva srpskog opet veliku novu srpsku državu sagraditi i podignuti mogla. Još sad dok je Srbija pod turskom vladom, daje se ovo sazidanje priugotoviti i pripraviti, jer se ovakvi poslovi ne mogu u poslednjem magnoveniju preduzimati i svršiti.«

U „Načertaniju“ je također dat i popis zemalja u kojima bi Srbija trebala organizirati propagandni i obavještajni rad, kao neposrednu pripremu za pripojenje tih zemalja budućoj „Velikoj Srbiji“. U tom popisu je, naravno, BiH, zatim Bugarska, C. Gora, sjeverna Albanija, Srijem, Banat, Bačka.
U poglavlju „o sredstvima, kojim bi se cilj srpstva postići mogao“ prvo se akcentira stanje naroda koji graniče sa Srbijom, pa zadaci obavještajnih službi: “Naročito treba se izvestiti o Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i severnoj Albaniji. U isto vreme nužno je da se tačno poznaje stanje Slavonije, Horvatske i Dalmacije a razume se da u ovo spadaju i narod Srema, Banata i Bačke…Naročito treba paziti na vojeno stanje naroda i zemlje kao na ratni duh, naoružanost naroda, posle čislo i raspoloženje pravilne vojske, gde se nalaze ratni magazini i arsenali, gdi se u zemlji proizvode ratne potrebe kao džebana i oružje, ili od kud se dobijaju i u zemlju unose itd…“
Kod Garašanina, po ugledu na mentora Zacha, postojala je bojazan ne samo samostalnosti već i ravnopravnosti priključenih južnoslavenskih područja u Veliku Srbiju.“No kao najglavniji i osnovni zakon državni mora se predstaviti i utvrditi u tome: da knjažesko dostojanstvo mora biti nasledstveno. Bez ovoga načela, koje sačinjava jedinstvo u najvišem državnom dostojanstvu, ne može se stalan i postojani državni sojuz među Srbijom i ostalim susjednim Srbima ni pomisliti.“
Dakle nasljedno pravo na knjaževstvo pripada isključivo Srbiji, što govori o subordinaciji i trajnosti srpske vladavine nad priključenim oblastima.

Garašanin strahovito se plašio, nakon propasti Turske imperije, moguće nezavisnosti južnoslovenskih oblasti, a posebno Bosne: “Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sljedovalo raskomadanje Srbalja na provincijalna mala knjaževstva pod osobitim vladajućim familijama koje bi nepremjeno tuđem i stranom uplivu (bile) predane; jer bi one među sobom sarevnovale i jedna drugoj zavidile. Ove familije nikada se ne bi dale više od toga dovesti da interes svoje koristi kakvoj drugoj familiji na žrtvu prinesu, pa baš no onda kada bi od takvog požrtvovanja napredak sviju ovih naroda zavisio.“

Komentarišući odnos prema Bosni i Bošnjacima u „Načertaniju“  dr. Saltaga piše:

„Načertanije, dakle, u činu Velike Srbije prvo gleda prisajedinjenje BiH kao temeljne pretpostavke, za kojom će se povesti druge srpske zemlje. U srpskom nacionalnom programu je sa jasno izraženim tonom artikulisan programirani zaborav povijesno-državnog identiteta BiH.
Negacija povijesno-kulturnog identiteta državnosti Bosne i Hercegovine predstavlja samo drugu stranu ili odnos asimilacije, totalne negacije bošnjačkog subjektiviteta.
Stoga u Načertaniju stoji:“ ….ko god dakle ovom narodu dobra želi on ne sme Bošnjacima nasledstveno knjažesko dostoinstvo preporučivati“
Načertanije zahtijeva, ukoliko bi postojali zahtjevi o historijskom državnom dignitetu BiH i političkom biću bošnjačkog naroda:“… u takvom slučaju neka bi se međutim izabrali najvažniji ljudi iz celog naroda i to ne na celi život, no na izvesno vreme koji bi kao neki sovet obrazovali. Sa ovakvom, makar provincijelnom i odeljenom vlastju, ostao bi otvoren put za napredak; Iako bi onda Srbija u svoje vrijeme sa Bosnom tješnje sojuziti i skončati mogla, jer onda ostaće ovaj sojus mogućan i vjerovatan.“
Dakle, oblici državnosti BiH priznati su samo nominalno, pod uslovom da je Bosna sastavni dio Srbije.

Po ovoj koncepciji, Načertanije  sredine XIX stoljeća je pandan srpskog nacionalnog programa s kraja XX stoljeća. Sve južnoslavenske oblasti gube svoj historijski i politički suverenitet, i njihove nadležnosti i kompetencija suspendovane su i oktroisane od matice Srbije. „ Srbija u ovom smotreniju mora se o tome uvjeriti da je ona prirodna pokroviteljica sviju turskih Slavena i da će samo onda kad ona dužnost ovu na sebe uzme, ostali Slaveni njoj pravo to ustupiti da ona u imenu njihovom nešto kaže i  čini.“

S ciljem inkorporiranja Bosne u Srbiju, nacionalni program zahtijeva da se određen broj Bošnjaka obrazuje u funkciji državotvorne srpske politike. „Ovde je naročito nužno to primetiti: da ove mlade ljude pored ostalih treba osobito nadziravati i vaspitavati tako da njihovim radom sasvim ovlada ona spasitelna ideja opšteg sjedinjenja i velikog napretka.“

Na kraju treba istaći da je „Načertanije“ bio glavna politička platforma za sve kasnije srpske vladare iz dinastije Obrenovića i Karađorđevića, a poslije će biti podloga i osnova za izradu ostalih velikosrpskih planova, četničkih projekata i instrukcija, memoranduma sa kojima ćemo se kasnije susretati.

Ono što upada u oči jeste da je Srbija, odmah poslije sticanja vazalnog statusa, dakle još uvijek pod vlašću Osmanske carevine, i poslije izvođenja strahovitog genocida nad Bošnjacima muslimanima, odmah počela planski i organizirano praviti nove planove o ekspanziji, hegemoniji i genocidu. Ovaj programski dokument će, na neki način, postati osnovni dio „političke religije srpskog nacionalnog bića. Kada jedan politički program postaje religijom nacije, kao što je slučaj kod Srba, to ne samo da je čin samoobmane nego je poguban i za druge narode….“

Izvori:
1. Dr. Fuad Saltaga, „Da li je genocid sudbina Bošnjaka“, Salfu, Sarajevo, 1996.
2. Mirsad Abazović „Kadrovski rat za BiH“, Savez logoraša BiH- CID, Sarajevo, 1999.
3. Dr. Nijaz Duraković, „Prokletstvo muslimana“, FEB Sarajevo, Sarajevo, 1993.
4. Norman Cigar, „Genocid u Bosni- politika etničkog čišćenja“, Bosanski kulturni centar, Sarajevo 1998.

Pripremio: crnileptir