Predavanje se organizuje u čast obilježavanja 110. godišnjice organiziranog bošnjačkog otpora politici pokrštavanja i začetka modernog političkog djelovanja u Bošnjaka, a predavač će biti mr. sci. Fatmir Alispahić, koji je inicirao obilježavanje ovog historijskog događaja.
Na pozivnici koju potpisuje muftija mostarski Seid ef. Smajkić naveden je povod za organiziranje ovog skupa:
“Mostarski Bošnjaci su 5. maja 1899. organizirali protesni skup u povodu otmice djevojčice Fate Omanović iz zaseoka Kuti, koju su katolički misionari odveli u jedan samostan i pokrstili. Formiran je odbor na čelu sa mostarskim muftijom Ali Fehmi ef. Džabićem, koji je bošnjačkom protestu protiv politike pokrštavanja dao organiziran karakter. Iz ovog protesta je nastao pokret za vakufsko-mearifsku autonomiju, kojim je začeto moderno političko djelovanje u Bošnjaka.”
***
Odlomak iz teksta Fatmira Alispahića objavljenog 2007. godine
Kršćanski misionari nastavljaju genocid nad Bošnjacima
(…) Postoje brojni historiografski nalazi da su Bošnjaci, prije 110 godina, složno i ljutito reagirali na kršćanske misionare, koju su u Bosnu nahrupili sa austrougarskom okupacijom. Čak je, kako piše Mustafa Imamović, „autonomna borba Bošnjaka počela protesnom skupštinom mostarskih građana 5. maja 1899. povodom vijesti da su dva dana ranije neki katolici ugrabili Fatu Omanović, maloljetnu kćerku težaka Osmana Omanovića i odveli je u nepoznatom pravcu”. Bošnjaci su se zaintačili da pronađu i spasu Fatu Omanović pa su čak oformili odbor od 12 uglednih članova sa muftijom Džabićem na čelu, koji je prvo okružnom načelniku baronu Banku, a potom i Zemaljskoj vladi, podnio protesni zahtjev da se djevojčica vrati roditeljima. Oni pišu da se „dolaskom okupacije ušunjao veliki broj misionara (…) te su odmah počeli raditi na širenju svoga kršćanstva. (…) Molimo da se (…) krivci strogo kazne i da se jednom zauvijek ovakvom zulumu na put stane”.
Bogzna koliko je mladih Bošnjaka posljednih godina oteto od vjere, a da se nikad ni oko jedne Fate, a kamo li oko hiljade naših Fata, nije skupila delegacija uglednih Bošnjaka da protestiraju, recimo, kod Visokog predstavnika. Djeluje nam nevjerovatno da danas nekih 12 uglednih Bošnjaka traži krivično gonjenje kršćanskih misionarskih organizacija, kao što je to traženo prije 108 godina. (…)
Agresija na vjeru u Bošnjaka ne samo da je sazrela za proteste, već i za istraživačku obradu, sa podacima o broju i karakteru tih misionarskih organizacija i sa pretpostavkom o broju žrtava. (…)
Bošnjačka politika nikad, ni jednom riječju, nije tretirala ovaj problem. Jedino se u nekoliko navrata oglašavao reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić: “Posebno skrećemo pažnju da neke humanitarne organizacije koje dolaze u Bosnu i Hercegovinu u svome programu imaju i pokrštavanje Bošnjaka muslimana.”
Tu i tamo, s vremena na vrijeme, na bošnjačkim webovima i u preostaloj štampi pojavio bi se poneki tekst na ovu temu, i tu bi se priča završila. Šta vrijedi podatak da trenutno u jednom „franjevačkom samostanu preko sto kandidata, mahom muslimana, pohađa kurs iz vjeronauka koji traje nekih tri mjeseca”, a da se „nakon kraćeg upoznavanja i razgovora krštenice dobijaju za dva do tri dana” – kad na ovo nema ko reagirati i tome se organizirano, u pravu zaštite svoga identiteta, suprotstaviti?! (…)
Pogledajmo šta je 1890. u jednom pismu zapisao zemaljski poglavar Appel: „Sigurno će jednom doći do preokreta u shvatanju Muslimana, a doći će vrijeme kada pokrštavanje neće biti susretano s takvim otporom; međutim, to vrijeme je, svakako, danas još daleko i na to bi se moglo pomišljati tek kad (…) iščezne sjećanje na tursku vladavinu.”
E, pa stigli smo u to daleko vrijeme iščeznuća! Na sceni imamo iste snage koje su pod komandom prvog sarajevskog nadbiskupa Josipa Štadlera (1882) zajmile zaskakati bošnjačke zbunjene i izgubljene njive. Za razliku od onih vremena, u kojima bošnjački prvaci nisu dali na svoje, danas imamo apsolutni profiterski kukavičluk, gnjecavi jad od karaktera, morala, intelekta; niko u Bošnjaka neće da se zamjeri dejtonskim srpsko-hrvatskim šefovima koji nam podvaljuju znak jednakosti između demokratije i odrođenosti od bošnjaštva i islama.
Nad ovim tekstom lebdi pitanje slobode da se vjeruje ili ne vjeruje u šta se hoće i neće. Naravno, sve su to individualna ljudska prava. Ali, stoljetni projekat pokrštavanja Bošnjaka nije individualna misija nekog kršćanina, već strategija moćnih svjetskih organizacija. Otud ne možemo slučajeve prozelitizma tumačiti u individualnoj formi, jer im je cilj strateški i masovni. Taj cilj se naslanja na genocidni projekat uništavanja bošnjačkog naroda, pa aktivnosti kršćanskih misionarskih organizacija treba smatrati zločinom i nastavkom genocida. (…)