Osnovno sredstvo potrebno za prolaz nepoznatim (često i neprijateljskim) područjem nam je negdje ostalo, zaboravili smo ga. E to, zaključit ćemo, neumitno dovodi do lutanja, nesnalaženja i kašnjenja. Ne govorim o autobusu punom Bošnjaka. Znam da je čitaocu jasna metafora, ipak da napomenem. Govorim o politici.
Mapa puta je čest termin, EU nam je ponudio jednu i vezana je za euro-atlantske integracije. Bošnjački nacionalni program, što, pak, predstavlja našu osnovnu mapu, nije izrađen. Ne postoji. Političarima to, vjerovatno odgovara, jer njima daje širinu djelovanja. Mogu manipulirati, teoretizirati i prodavati maglu do mile volje. Pitanje koje se nameće je zašto šuti intelektualna bošnjačka elita. Kao da je i nema! Čast izuzecima, koji su rijetki i koji nemaju dovoljno snage da pokrenu potrebnu kritičnu masu voljnu da radi za bošnjačke interese. Problem s mapom postaje još očitiji i veći kada bošnjačka politička scena pređe u defanzivu, kao zadnjih nekoliko godina.
Na raznim nivoima i svakodnevno u poziciji smo da možemo primijetiti manifestaciju izgubljenosti bošnjačke političke vrhuške. Dezorijentirani i grogirani, bokserskim rječnikom opisano, defiliraju malim ekranima smješkajući se ili gledaju u nas zabrinutim pogledom sa stranica dnevnih i sedmičnih novina, puno govore a ništa ne kazuju niti poručuju. Široko postavljaju teme koje potom ne interpretiraju u potpunosti, ne bave se njima suštinski, a ipak i unatoč cjelokupnom stanju djeluju optimistično i zadovoljno.
Puno govora, a nigdje poruke
Većini je Bosna od Sebilja do Vatre, ili nešto malo niže, sve ostalo je manje bitno, beznačajno. Kako Sarajlijama, tako i onima koji nastoje da to postanu. Ovi drugi su možda još bezosjećajniji. Kada se, pak, nametne mogući odgovor na neki od problema koji tište Bošnjake kao da ga namjerno zaobiđu. Narod ih je počeo nazivati kukavicama, izdajnicima i prelivodama. Voda je došla, reklo bi se, do grla. Potrebna je nova politička paradigma.
Mapa BiH po Vance-Owenovom planu iz 1993.
Za primjer koji će ilustrirati gore navedeno uzeću dileme u vezi teritorijalnog uređenje Bosne. Ono se nalazi u paketu ustavnih promjena koje bi se trebale dogoditi ukoliko mislimo ući u EU. U takozvanih 5 ciljeva i 2 uslova, naznačena od Europljana kao preduvjet otpočinjanju ozbiljnijih pregovora o našem priključivanju Uniji, pitanje ustava, kojim bi se riješila i ova dilema, se ne nalazi. No, sami čin integriranja sa ovakvim ustavom se ne može dogoditi. On će se, svakako, morati mijenjati prije samog priključenja, pa će samim tim biti problematizirane i bosanske teritorijalne jedinice tj. tražit će se teritorijalna reorganizacija. Principi kojim će se politika rukovoditi pri obrazovanju novih administrativnih jedinica bi trebali biti drugačiji od sadašnjih. No, kako su se postavljali bošnjački lideri u čitavom ovome cirkusu zvanom postdejtonska Bosna u kojem se moglo puno više uraditi?
Karta BiH neposredno pred Dayton u jesen 1995. nakon zajedničke ofanzive ARBiH i HV, te HVO-a. Crvena boja označava teritorije koje drže Srbi, plava su hrvatske teritorije, a bošnjačke teritorije su označene zelenom bojom. Bijela linija pokazuje entitetsku granicu kako je ustanovljena u Daytonu.
Izgubljeno vrijeme i kredibilitet
Letargija bošnjačke politike od 1996. godine do danas dovela je do jačanja RS-a i katastrofalnog položaja Bosne, te nas sve skupa uvela u neizvjesnost njenog opstanka i nemogućnosti normalnog funkcioniranja. Nade da će se Bosna integrirati Bošnjaci, nažalost, nisu položili na svoje potencijale. Na krilima osjećaja da ćemo, kao stradalnici i pravednici, biti tetošeni od međunarodne zajednice i da će ona uraditi većinu stvari koje će državu normalizirati i izbrisati rezultate genocida i etničkog čišćenja gledali smo s visine i držali predavanja i pridike. U međuvremenu, dok smo mi očekivali da očigledna nepravda, postojanje RS, neće moći preživjeti jer je nastala na zločinu, iz godine u godinu taj je entitet jačao svoju ekonomsku i političku poziciju. Na svako jačanje tog frankenštajna bošnjačke vođe su gledale sa nevjericom i nerazumijevanjem.
Ovih dana je npr. čelništvo SDA izjavilo da je tamo sve manje Bosne i Hercegovine i izrazilo svoju zabrinutost. S druge strane, gostujući u Skupštini RS-a prije nekoliko mjeseci Sulejman Tihić, predsjednik gore spomenute političke partije, rekao je da niko ne može ukinuti taj entitet mimo pristanka Srba. I upravo se u ovome stavu krije pogubnost po BiH. Prihvatili su faktičko stanje, pomirili se sa njim. Iz nepoznatog razloga, Tihić i njemu slični političari (većina bošnjačkih političara) nisu evoluirali do stepena na kojem će moći govoriti o nezaustavljivom nestanku RS-a ukoliko se ne ispoštuju ustavni principi kojima je, prema tumačima ustava, i ovaj entitet multietnički, a ne samo srpski. Ono šta je trebalo i šta treba činiti je stalno isticanje načina nastanka RS-a i činjenice da je to danas skoro potpuno etnički čista teritorija, te time suprotstavljena duhu Daytonskog sporazuma koji ju je definirao kao multietničku.
Obzirom da su Bošnjaci (i Hrvati) tamo de facto nacionalne manjine, da im se onemogućava normalno življenje i djelovanje, da se povratak nije odigrao niti u približno zadovoljavajućim obimom, RS nije uspjela prerasti u nešto više od genocidne tvorevine i kao takva ne može postojati. Njeno postojanje ruši temelje modernih teorija o čovječanstvu, ravnopravnosti i slobodi. Čak ruši temelje OUN-a. Znači, nije bilo potrebe niti mjesta tretirati RS kao ustavnu kategoriju sve dok je ona onakva kako su je projicirali velikosrpski ideolozi. Tek kada suštinski promjeni svoju demografsku strukturu, što će pozicionirati protjerane u vlasti i sistemu odlučivanja, o manjem entitetu će se moći govoriti kao ravnopravnom unutar BiH. Do tada ga je trebalo i treba tretirati kao crnu rupu, a ukoliko postoje otpori promjenama, onda kao kočničara progresa koji se mora prekvalificirati i postati ložioničar bosanske lokomotive. I sve je to prema zakonu i osjećaju za pravdu.
Područja gdje danas Bošnjaci čine većinu
No Bošnjaci su izgubili puno vremena i brdo kredibiliteta. Džaba nam se poručuje da je Bosna i naša i da moramo voditi aktivnu i agresivnu politiku. Pitanja koje se sada pojavljuju su: Da li je kasno za RS; Je li taj dio Bosne, uz nekoliko lokalnih zajednica kao izuzetaka, prestao biti bošnjačkom domovinom; Može li zapravo, više ikad Bosnom mirisati? Mislim da može, ukoliko sada bošnjački lideri odlučno postave uslove i rješenja neće biti kasno za reintegraciju. Ova godina može donijeti mnogo dobrog ukoliko se napravi prava mapa puta, ona sa početka teksta. Ali, gdje su i ko su ti lideri i ta kritična masa koji će to uraditi?
Piše: mr sc Admir Mulaosmanović
Izvor: Saff