Intervju Franjo Komarica – ‘Ja nemam rezervne domovine’

Franjo
Komarica, ističući kako to najbolje osjete povratnici u ovom entitetu,
a prije svega katolici, Hrvati. U intervjuu za „Dnevni avaz“ biskup
Komarica ističe da mu je żao što „mi u Banjoj Luci ne pripadamo BiH
i što BiH kao drżava ništa ne čini za obespravljene stanovnike ove
zemlje u RS“.

– Mene do sada Sarajevo nije zaštitilo u Banjoj
Luci. A zašto me Sarajevo ne štiti i zašto ja ne pripadam Bosni i
Sarajevu? Ispada da se Sarajevo pomirilo s tim da mi defakto ne
pripadamo BiH. Kada je kod mene došao član Predsjedništva BiH i pitao
gdje ste vi Hrvati, katolici? Više puta sam se obraćao Sarajevu, a
Sarajevo ne zna za mene.

Kardinal Puljić upozorava na „curenje“ Hrvata iz BiH, imate li i Vi taj osjećaj na terenu?

–
Broj katolika u mojoj biskupiji pao je na brojku ispod 6.000. To je
manje nego 1996. godine. Trinaest godina je prošlo od tada. Umjesto da
ta brojka raste makar za 10 posto, da se ljudi vraćaju, ona se
smanjuje. Broj katolika ovdje se smanjio za 1.500, a każu da su se
Hrvati vratili. Gdje su ti ljudi? Dakle, kardinal Puljić je rekao nešto
što je evidentno. To
je, svakako, zabrinjavajuće. Ako se ovako
nastavi, może se izračunati godina kada će izumrijeti ovi starci koji
su se vratili, za 20 godina svi će pomrijeti.

Ali, Hrvatima se prigovara da idu u rezervnu domovinu, u Hrvatsku?

–
Nemam drugu domovinu, niti je żelim imati. Teška je podvala da mi imamo
rezervnu domovinu. Koja je moja rezervna domovina? Ja nisam ništa
izgubio
ni u Hrvatskoj, niti u Evropi ili Kanadi. Ja sam sve izgubio
u Banjoj Luci. Ja neću odavde ići. Możete me ubiti, możete raditi šta
hoćete, ali neću ići. Zato
trażim „da nam daju pravo na temeljna
ljudska prava i slobode, među kojima je pravo na żivot dostojan čovjeka
u svome rodnom mjestu“. Moram prozvati političare i pitati ih šta rade,
zašto ne vrate ljudima ono što im je uzeto bespravno.

Morate priznati da veliku odgovornost imaju i hrvatski političari. Kako cijeniti njihov rad?

–
Oni pokazuju djelima koliko se zauzimaju i koliko postiżu. Djela su,
nażalost, više nego dramatična. Imamo loš rezultat njihovih nastojanja.
Bog dragi zna da li rade onoliko koliko mogu ili koliko hoće ili koliko
im se da.

Šta mislite o prijedlozima o ustavnom uređenju BiH?

– Kako god da podijele BiH, neka svakom čovjeku i narodu garantiraju dostojan żivot. Izvoli
se
drżavo, entitetu, kantonu zvati kako hoćeš, ali me smatraj građaninom.
BiH mora meni garantirati mogućnost da budem sretan u svojoj kući i
rodnom kraju.

Ali, mnogo toga će zavisiti i od međunarodne zajednice. Šta, prema Vama, ona smjera sa BiH?

– Predstavnike međunarodne zajednice molim da konačno objave što kane s nama. Moramo insistirati da nam omoguće da izgradimo
BiH po našoj mjeri, a ne da nam kroje kapu bez mjere naše glave. To
nije fer i to oni ne bi radili sa svojim narodom i zemljom. Mi nismo
toliko ludi, koliko nas oni drże.

Da li Vas plaše takvi potezi međunarodne zajednice?

–
Vrlo sam zabrinut zbog ponašanja nekih veoma utjecajnih međunarodnih
predstavnika kada je u pitanju BiH odnosno njeno postavljanje na
vlastite noge.
Predstavnici međunarodne zajednice ovdje nisu ni
odlučni, ni jedinstveni, ni pošteni, ni vjerodostojni, a ni humani kada
je u pitanju ostvarivanje pravne drżave i stvaranja żivota dostojna
čovjeka. Poznato je veliko nejedinstvo međunarodne zajednice kada je
u pitanju konkretna pomoć BiH i pravna, a pogotovo materijalna. Nama u
BiH se daje żivot na kapaljku! To je nedopustivo i sramno.
Meni su
predstavnici međunarodne zajednice rekli: „Biskupe, vi ste samo štala
za naše konje.“ To je sramno, ali to je istina. Mi to znamo na svojim
leđima. Molimo, trażimo i apeliramo na predstavnike međunarodne
zajednice da nas prestanu tretirati kao štalu.

Izvor: Avaz