Faludža nikada ne napušta moje misli

Pet godina kasnije sjeća se događaja s kojima se suočavao i koje je snimao.

Ono što si ti vidio na kućnom ekranu oslikava samo 10 % realnosti. Također, ako u svojoj kući gledaš te prizore iz Faludže, možeš da promijeniš kanal.Ali mi smo bili u centru događaja. Mi smo udisali smrad. Mi smo osjećali, gledali, bili u dodiru sa svim. Mi smo dodirivali mrtva tijela, ali nismo mogli mijenjati televizijski kanal. Jer mi smo bili taj kanal.

Kada pomislim na Faludžu, pomislim na smrad. Smrad me je izluđivao. U mrtvom tijelu postoji nekakva tekućina. Žuta tekućina. Smrad je odvratan. Lijepi ti se za nozdrve. Nisi više u stanju ni da jedeš.I ne možeš da zaboraviš te prizore, jer svakoga dana vidiš isto: eksplozije, smrt, eksplozije, smrt, smrt.Poslije posla, kada sjedneš, primijetiš ostatke ljudskog tijela na svojim cipelama i krv na svojoj odjeći. Ali nemaš vremena da pitaš odakle i kako.

Sjećam se da sam u aprilu 2004. bio u Bagdadu, gdje je moj šef rekao: Imamo informacije da će Amerikanci napasti Faludžu. Potrebno je da imamo ljude (crew) tamo odmah. Ko bi išao?

Odgovorio sam: Da, ja. Ja mogu ići. Nisam oklijevao nimalo.

Snimanje je bilo obaveza

Znao sam da je cijena ovog zadatka bila visoka. Možda cijena mog života. Ali ako se bojim smrti, onda ne bih trebao držati kameru u bilo kojem opasnom mjestu. Znam da ću jednog dana umrijeti. Sutra. Sljedećeg mjeseca. Sljedeće godine. Ili za deset godina. Ne znam.Ali suština je da ću možda umrijeti i u svom krevetu, ili dok budem radio nešto dobro.Faludža je bila moja obaveza. Morao sam pokazati istinu ljudima izvan Iraka.

Istina je bila ono što se stvarno dešavalo na ulicama. Nikakva politička poruka, samo ono što sam mogao vidjeti svojim očima. Jer, neki ljudi su govorili o Faludži riječima: Tamo se ne dešava ništa.Ljudi su dobro i sve je stabilno.

Bilo bi sjajno da je sve bilo stabilno. Bio bih sretan da se ništa nije dogodilo. Snimao bih to i pokazao ljudima sa zadovoljstvom. Ipak, realnost je bila drugačija.Jednog dana, čini mi se da je to bio 9. april, neko je preko zvučnika s munare glavne faludžanske džamije oglašavao: Amerikanci će otvoriti izlaz iz Faludže za žene i djecu.

Odmah nakon završetka poruke, žene i djeca Faludže su pokušavali pronaći prijevoz za izlazak iz grada. Ali čim su se našli na ulicama, američke jedinice su otvorile vatru.

Postoji prizor koji ne mogu zaboraviti. Jedna stara žena s troje djece, ugledao sam ih na ulici i uslikao.Rekla je: Nemamo nijednog muškarca ovdje, da li nam može neko pomoći? Mnogi muškarci iz Faludže su radili u Bagdadu, tako da se nisu mogli vratiti svojim familijama od kada su Amerikanci zabarikadirali i izolovali grad.Neki ljudi su pomogli njoj i djeci, a ja sam to snimio, te poslije sjeo da zapalim cigaru.Deset minuta poslije, jedna ambulantna kola su dojurila niz ulicu. Potrčao sam za njima. Kada su otvorili vrata ambulantnih kola, ugledao sam istu ženu i djecu – ali sada su bili u komadima.

Još uvijek se sjećam da medicinske sestre nisu bile u stanju da ponesu tu ženu jer je bila isparčana u previše dijelova. Ljudi koji su bili tu su naglo odstupali zbog prizora. Tada je jedna od medicinskih sestara uzviknula: Hej, ona izgleda kao tvoja majka! Prevedeno s iračkog, to znači: Ona bi mogla biti tvoja majka, zato je tako i tretiraj. Svi prisutni su prišli nanovo, pomogavši pri njenom prenošenju iz ambulantnih kola. Morali su to obaviti brzo, jer su kola bila potrebna za druge ljude.

Stajali smo ispred glavne bolnice, ali bilo nam je potrebno najmanje 12 kamermana da bismo snimili sve ono što se desilo tog dana.

Bilo je pet, šest, ambulantnih kola koja su dolazila i odlazila s mrtvima i ranjenima. Dok sam snimao unutar bolnice, bilo je toliko ljudi izvan bolnice. Dok sam snimao izvan bolnice, bilo je toliko ljudi unutar bolnice.

Grupa El-Džezirinih ljudi i ja smo se osjećali paralisano. Ovo je bilo jače od nas. Bilo nas je svega dva kamermana i dva novinara. Nije bilo dovoljno.Novinari, editori u Dohi i Bagdadu, narod Faludže, svi su nas zvali da snimimo ono što se dešava, dok su u isto vrijeme ambulantna kola dolazila i odlazila.Čuli smo krike ljudi iz bolnice, jer nije više bilo nikakvih anestezija. Morali su otkidati noge bez njih.

U jednom trenutku, nisam se više mogao pomjerati. Sjeo sam na ulicu i pušio. Nisam se mogao pomjerati. Vidim šta se dešava oko mene, ali se ne mogu pomjeriti. Hallas! (Dosta!). Nisam imao više energije.

Ulice prekrivene mrtvim tijelima

Onda se sjetiš heroja Faludže o kojima niko ne govori.

Kao naprimjer, onaj stari čovjek. Imao je pick-up vozilo, te je svakog dana vozio kroz ulice i razgovarao s ljudima o tome gdje se nalazi neko mrtvo tijelo. To su bila tijela kojima niko nije mogao prići zbog snajperske vatre.On bi se onda odvezao tamo, zaustavio svoje vozilo, te bi na koljenima dopuzao do mrtvaca i dovukao ga do svog vozila. Jednog dana je tako došao sa pet mrtvih tijela.Neki od njih su ležali na ulicama i po nekoliko sedmica, ali nije bilo nikoga ko se usuđivao da ih skloni s ulice. Neke od njih su psi već bili nagrizli.

Dok sam se nalazio u Faludži, znao sam da svaki pokret kamere nije bio namijenjen za mene, već za narod u Faludži. I za narod izvana koji bi trebalo da zna šta se desilo u gradu. To je bilo kao jedan SOS.Amerikanci su govorili da su naši snimci povećali mržnju prema njima. Ali ono što sam ja uradio je samo prikazivanje onoga što je njihova vojska uradila u Faludži.

Ne mrzim ih, ne želim osvetu, samo želim da razumiju šta su uradili.

Ponekad zaželim da je moj mozak više kao kompjuter koji mogu reformatirati. Ili da mogu otići u bolnicu i odstraniti neke dijelove memorije.U Faludži je bilo momenata kada sam svoju kameru držao pored mrtvog tijela i osjećao kao da više nemam srce. To je bilo zbog količine rata koju sam vidio.

Ne samo za mene, već i za moju familiju u Bagdadu.

Mjesec koji sam proveo u Faludži, moja majka je provela gledajući TV, jer je znala da se njen sin nalazi tamo, te da su snimci koje je gledala moji. Ponekad nismo mogli da razgovaramo i po nekoliko dana. Jednog dana je čula vijesti da će Amerikanci pokušati ući u centar grada. Nije više mogla izdržati. Otišla je u El-Džeziru, u Bagdadu, i zajaukala: Vratite mi mog sina!

Bio sam postiđen, ali moja majka je – moja majka.

U isto vrijeme, naveče, primili smo poziv od glavnog menadžera El-Džezire. Želio je da razgovara sa svakim članom grupe, s vozačem, sa mnom, sa svima.

Rekao je: Hvala vam puno, cijenimo ono što radite. Dodao je: Ako želite da napustite Faludžu, poslaćemo nekoga ko će vas pokušati izvući. Svi smo dali negativan odgovor. Svi smo htjeli ostati.Zašto smo mi bolji od žena i djece Faludže? Niko nije njih nazvao da ih upita da li oni žele izići iz grada.

U pismu datom El-Džeziri, pukovnik (Lieutenant Colonel Curtis L Hill) multinacionalnih snaga u zapadnom Iraku, demantovao je tvrdnje o američkim napadima na civile. Koalicione snage su bile tamo da bi uhvatile teroriste odgovorne za smrt četiri američka plaćenika. Oni ne bi otvorili vatru na nenaoružane civile u toku njihovog izlaska iz grada, rekao je Curtis Hill. Upitan da li je datum primirja bio 9. april, rekao je da su njegove trupe zaustavile svoje napredovanje, ali ne 9., već 11. aprila, po njegovom sjećanju.

Napisao: Laith Mushtaq
Izvor: El-Džezira
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba