Uzori Aida Begić-Zubčević: Uzori

Percepcija pokrivene žene je najčešće zasnovana na predrasudama i stereotipu. Danas se automatski uz maramu veže – primitivizam, prisila, neki strašan događaj, poremećaj, regresija, ispiranje mozga, političko opredjeljenje i potpuna izolacija od vanjskog svijeta i savremenih tokova.

Kako se dogodilo da se tako brzo promijeni slika sretne žene i mjerila vrijednosti?…

U posljednje vrijeme često me pitaju o marami. Zašto sam pokrivena, šta za mene znači marama i da li imam problem jer je nosim. Za one koji znaju barem osnove vjere jasno je da je marama za ženu farz i u to nema nikakve sumnje.  Međutim ono što ljude koji mi postavljaju pomenuta pitanja suštinski zanima je kako je došlo do toga da se jedna osoba poput mene uopće odluči na takav korak. Suština njihovog problema je u onom “osoba poput mene” – što najčešće znači obrazovana, umjetnica, samostalna, uspješna, a to su sve atributi koji se ne povezuju s nekim ko nosi maramu.

Percepcija pokrivene žene je najčešće zasnovana na predrasudama i stereotipu. Danas se automatski uz maramu veže – primitivizam, prisila, neki strašan događaj, poremećaj, regresija, ispiranje mozga, političko opredjeljenje i potpuna izolacija od vanjskog svijeta i savremenih tokova. Ako analiziramo sve negativne konotacije i asocijacije vezane za pokrivanje, onda ćemo vidjeti da žena s maramom po tome nema identitet, da je njena ličnost i slobodna volja potpuno  isključena. Kako neko ko ipak misli svojom glavom na tu istu glavu stavi maramu?

Čudno je kako se nikad ne postavi pitanje kako neko ko misli svojom glavom popije flašu loze ili kako su one koje mislje svojom glavom došle u poziciju da obavljaju ono što je posao prostitutki, a da za to još ne dobiju nikakvu novčanu nadoknadu?
Kako se dogodilo da se tako brzo promijeni slika sretne žene i mjerila vrijednosti? Da ono što je logično postane nelogično, a da se normalno smatra nenormalnim?
Razloga ima mnogo, a jedan od njih su uzori koje nam nameću mediji.

Moje pranane su nosile marame i niko ih nije smatrao nazadnim. Bile su zaštićene od svega što mi danas moramo prolaziti. Možda je njihova sreća bila veća jer nisu imale TV, niti su išle u kino, niti su čitale modernu literaturu. Uzori su im bili valjda ugledne žene iz komšiluka i porodice i to je bilo to. Onda je došao napredak, uzori ljudima servirani su medijima i stvari su se vrtoglavo počele mijenjati.

Posmatrajuci život jedne od mojih nana i njenog muža, dakle, mog dede, shvatila sam da je nana uvijek bila blago nesretna, jer nije od njega dobivala ono što je htjela.
A šta je htjela i odakle je znala šta hoće? Naime, u vrijeme njene mladosti, četrdesetih i pedesetih godina popularni su bili filmovi “Casablanka”, “Prohujao sa vihorom” i knjige sličnih sadržaja. U tim filmovima i knjigama žene su bile fatalne, a muškarci romantični, zgodni i nepobjedivi. Svojim nevjenčanim ženama ili ljubavnicama su donosili cvijeće, nosili elegantna odijela i večerali uz svijeće. Moj rahmetli dedo je nosio elegantna odjela kada je išao na posao, ali pored svih svojih briga i troje djece nije dolazio kući sa cvijećem, već sa kesama krompira, kupusa i urijetko mesa. Nana je odijelom i frizurom podsjećala na holivudsku divu, ali je za razliku od njih kući heklala, čistila do iznemoglosti i potajno patila za nekim poput Clarka Gablea. Svoju tužnu sudbinu je skrivala od djece, ali je kćerkama željela da pronađu sreću koju ona nije imala.
Kćerke su u svojim životima našle sve osim romanse sa ekrana, a nana je mislila da je za to kriva njihova brzopletost.

Brzopletost pri izboru i neposluh prema majci. Nikada nije ni pomislila da su knjige i filmovi laž i da su filmske romanse nedostižne, jer su nerealne i nepostojeće.
Naninim kćerkama, dakle mojoj majci i tetkama su uzori postale napredne revolucionarke, žene koje dižu svoj glas na partijskim sastancima, a Alen Delon tiha patnja, ali nedovoljno jak da bi narušio načela onih koje su svoj život željele provesti u sretnom i poštenom komunističkom braku.

Kćerke su završile fakultete i svoj život smatrale uspješnim jer ga ne provode kod kuće, već same tegare kese s pijace, nakon sto pokupe dijete iz obdaništa. Domaće uzore sa ekrana niko nije dovodio u pitanje, svi su bili sretni i nosili iste frizure i “blejzer” drečavih boja.

Danas, kad su nanine kćerke nane, a unuke odrasle i imaju porodice, nana na život gleda realnije jer su joj na TV-u, kroz sapunice lijepo prikazali da sreće nema, da su žene “svakakve” a muškarci predmet ženskih spletki, po profesiji najčešće kriminalci ili korumpirani političari. Niko nikom više ne donosi cvijeće, ali svako svakog vara i ubija, pa je nana sretna kad vidi da njene unuke nisu da guše u spletkama, a da zetovi ipak imaju karakter i moral. Jest da maramu smatra “pretjerivanjem” ali i to će nekako progutati kad pomisli kakva je današnja omladina.

Eh, tako to sad nana vidi, sad kad je mudra i stara i kad se ne nada romansama i cvijeću, a one koje su mlade, “moderne” i “napredne” te slijede nove uzore s TV ekrana oblače dekoltee, kite se zlatom, slušaju turbo folk, skupljaju pare da ugrade silikone i čekaju svog princa u BMW-u koji će je voljeti i s kojim će biti sretna sve dok ga policija ne uhapsi i zatvori u zatvor. Shvatilo se da u fakultetu nije sreća, već u izgledu, pa će one koje budu dobro izgledale sigurno zaslužiti sreću, a ona je jednostavna i ogleda se u markiranoj odjeći, dobrom autu, “napucanom” stanu i po kojem gramu kokaina.

E, sad se ja pitam, ko normalan danas ne bi stavio maramu na glavu i pokušao pronaći smisao i smiraj izvan zvjerinjaka zvanog “moderni svijet”.

Napisala: Aida Begić-Zubčević
Izvor: Časopis Semerkand