Nije samo topla klima, koja posjetioca već pri izlasku iz aviona pozdravlja na Malti. Nego i prvi akustični susreti sa malti jezikom, kao i riječi na znakovima već na aerodromu bude lingualnu radoznalost – sličnosti sa arapskim jezikom su frapantne. Ovo je tek početak pozitivnih i nostaligičnih iznenađenja koje Malta baštini.
Historija i jezik Malte
Ostrvo Malta je veliko tek 316 km² i zajedno sa manjim ostrvom Gozo, nalazi se 95km južnije od Sicilije u središnjem Sredozemnom moru. Malta je geografski i politički dio Evrope.
Od sljedeće zemlje sa muslimanskim stanovništvom – Tunisom, udaljeno je tek 320km odakle dolaze i prvi kontakti ostrva sa islamom. Već 870. godine vojskovođa Omer Ubejdulah al-Aghlab je osvojio ova dva ostrva. Dinastija iz koje je on potekao, Aglabovići su kršćanima dozvolili slobodno upražnjavanje njihove vjere i zemlja je doživjela kulturni i ekonomski procvat, zbog čega je veći dio stanovništva prešao na islam. Do 1090. godine Malta je ostala u rukama Aglabovića. Posebno u ovom periodu se maltežanski jezik intenzivno pomješao sa arapskim; geografski, tehnički i agrokulturni pojmovi koji nisu ranije postojali u semitskom maltežanskom jeziku su od tada postali njegov sastavni dio.
Normani su preuzeli vlast nad ostrvom 1090. godine. 1194. godine Malta je prešla u ruke njemačkog plemićkog roda Staufer. Muslimani su tek 1249. godine, za vrijeme vladavine Fridriha II bili protjerani sa ostrva ili su nasilno pokršteni. Na ostrvu se danas ne nalaze nikakve građevine iz vremena islamskih vladara Aglabovića – vjerovatno je sve uništeno nakon protjerivanja i pokrštavanja muslimana.
Kada je osmanski sultan Sulejman Veličanstveni sa otoka Rodosa 1522. godine protjerao pripadnike viteškog reda Ivanovaca, koji su tamo bili već 213 godina, papa Klemens VII., koji je i sam pripadao ovom redu, im je ponudio Maltu kao novo utočište. Tadašnji španski vladar Karlo V, čijem carstvu je pripadala i Malta, prepustio ju je Ivanovcima 1530. godine nakon papinog urgiranja.
Položaj ostrva je bio od velikog vojno-strateškog značaja te su Ivanovci veoma često presretali muslimanske trgovačke brodove i porobljavali bi članove posade i putnike. Napadi su bili učestali zbog čega su Ivanovci bili trn u oku Osmanlijama. Kap koja je prelila čašu za Visoku Portu bilo je otimanje jednog broda koji je 1565. godine prevozio dragocjene predmete za sultanovu palaču.
Pored pljačke, Ivanovci su porobili putnike, koji su se vraćali sa hadža. Sulejman Veličanstveni je naredio pripreme za opsjedanje Malte. Osmanska mornarica je na obale Malte stigla 18. maja 1565. godine. Osmanski mudžahidi su se iskrcali na primorskom gradu Marsi. Zbog organizatorskih problema i zbog Španaca koji su Ivanovcima pritekli u pomoć, Osmanlije su se morale povući 8. septembra 1565. godine, nakon četveromjesečne opsade ostrva. Osmanski upravnik Tunisa, Turgut Reis (u zapadnim izvora – Dragot) je ranjen prilikom borbi i kasnije je preselio na ahiret od zadobijenih rana. I danas se ovo mjesto zove “Dragot-Point”. Od tada se na Malti, u nekim mjestima prvog vikenda u septembru slavi kraj “Velike opsade”.
Ferdinand von Hompesch, jedini njemački gvardijan Ivanovaca koji je bio i jedini koji je pričao jezikom stanovnika Malte, predao je ostrvo 1798. godine Napoleonovoj vojsci. Već dvije godine kasnije Maltu su okupirali Englezi koji su na njoj ostali do 1964. godine kao kolonijalni vladari.
U jeziku Maltežana razni vladari Malte ostavili su svoj trag. Zbog Ivanovaca je italijanski dugo vremena bio zvanični jezik i njime se služila vlastela. S Britancima je došao i engleski jezik na ostrvo. Malteški jezik se tek 1934. godine, pored engleskog uspio izboriti da bude zvanični jezik. Tada je usljedio pravopis jezika, kao i uvod posebnih znakova koji su se koristili za izvorno arapske glasove. Utjecaji ne-arapskih jezika su se ograničili samo na fond riječi. Malteški jezik je danas jedini semitski jezik koji koristi latinična slova.
Ic-cimiterju tat-torok (Tursko-osmanski mezaristan)
Na sljedeće tužno iznenađanje, posjetilac Malte nailazi u gradu Marsa. U tom gradu se nalazi mjesto kojeg ne spominje ni jedan turistički vodič: “Ic-cimiterju tat-torok“ ili “turkish cemetary“ (tursko groblje) kako su ga nazivali britanski okupatori. Tako da su Osmalnije sa ostrvom došli u dodir i putem jednog mezaristana.
Na tom groblju su sahranjivani muslimani iz svih zemalja koji su umrli na Malti u kasno-osmanskoj epohi. Neki početke ovog mezaristana stavljaju u vrijeme “Velike opsade” 1565. godine od strane Osmanlija. Muslimani koji su poginuli za vrijeme borbi sa kršćanima su vjerovatno ovdje sahranjeni. Tako da su se na ovom mjestu sahranjivali muslimanski zarobljenici. Za vrijeme vladavine Ivanovaca nalazila se čak i mala musala pored groblja za osmanske robove. Englezi su uništili mezaristan kada su u 19. vijeku htjeli proširiti korito obližnjeg potoka. Kao nadoknadu ponudili su osmanskoj vladi jedan drugio dio zemljišta u Marsi, gdje se i danas nalazi osmanski mezaristan.
Ovo zemljište je ugovorom između osmanskog konzula na Malti – Antonio Nagum Dohani Efendija – vjerovatno se radilo o nemuslimanu u osmanskoj službi – i malteškog predstavnika vlade Hon. Dr. Giovanni Battista Trapani prešlo u osmanski posjed. Od tada se u njemu sahranju muslimani. Posmrtni ostaci sa starog mezaristana su prebačeni u ovaj novi.
Arhitektura mezaristana
Pompezni mezari su građeni u stilu mogulsko-islamskog vremena iz 17. vijeka. Projektovao ih je izvjesni arhitekta po imenu E. L. Cazilia za vrijeme vladavine osmanskog sultana Abdulaziza (1861 – 1876). Arhitektura liči na turbe Ibrahima Revze u Bidjapur/Dekkan u Indiji kojeg je izgradio Ibrahim Adil Šah (1580-1627). Kao građevinski materijal koristila se smeđa sedra koja je bila tipična za Maltu.
Četverougaoni oblik mezaristana ima površinu od oko 1000 m2 i opasan je zidom. U odstojanju od 5 metara ka središtu groblja se nalazi još jedan zid koji je obogaćen raznim ornamentima i malim kulama u obliku minareta. U glavni dio mezaristana se ulazi kroz kapiju na kojoj se nalazi tugra (simbol) sultana Abdulaziza. Ulazni portal je koncipiran u formi potkovice, što je tipično za Andaluziju i Sjevernu Afriku. Na lijevoj strani dijela koji vodi ka periferiji mezaristana se nalaze mezari muslimana vojnika koji nisu bili u sastavu osmanske vojske, sa desne strane su mezari osmanskih vojnih mejjita. Oni su uglavnom bili ratni zarobljenici u Prvom Svjetskom ratu, koje su zarobili Englezi i doveli ih ovdje na ostrvo.
U sredini pozadinskog djela mezaristana se nalazi natpis na francuskom jeziku sa nekoliko ajeta iz Kur’ana koji govore o smrti i proživljenju (Tekvir 1-2 i el-Kijama 40). Onda slijede imena Abdulaziza kao graditelja, njegovog konzula na Malti, arhitekte kao i godina izgradnje. Na gornjem dijelu ovog natpisa 1335. godine po hidžri (1919. n.e.) naknadno je napisano u osmanskom rik’a pismu: „Ovaj mezaristan je podignut u vrijeme vladavine osmanskog sultana Abdulaziz-hana 1290. godine po hidžri./Obnovu musale je uradio Ešref-beg 1335. godine“ (1919 n.e.)
Prostorije koje se nalaze desno i lijevo od ulaza su korištene kao gasulhana i džamija. Na ovim dvijema prostorijama, kao i na portalu se nalaze kupole u oblike luka na kojima se nalaze male kule u oblika minareta. Vanjski zidovi su bogati ornamentima.
Gore spomenuti Ešref-beg je u desnom dijelu mezaristana dao izgraditi jedan spomenik koji je visok oko 3 metra. Na njemu stoje imena tu sahranjenih vojnika kao i natpis: “O posjetioče! Ovaj spomenik je izgradio zapovjednik mudžahida, Ešref-beg kao znak sjećanja na one koji su umrli u zatočeništvu za vrijeme Prvog Svjetskog Rata. Činite dovu za njihov oprost. El-Fatiha”
Ešref-beg i Malta
Kada je osmanska vojska u Prvm Svjetskom Ratu kapitulirala, Englezi su zauzeli Istanbul i 1919. godine su pohapsili sve uglednije ličnosti grada. Shodno njihovoj tadašnjoj politici deportovali su ih na Maltu. Neki od njih ostali su i dvije godine, do 1921. na ostrvu. Ešref-beg, odnosno “kuščubaši Ešref sendžer Beg” agilni oficir osmanske vojske nije pripadao krugu ljudi uhapšenih u Istanbulu, iako se nalazio na Malti. 
On je bio drugi čovjek osmanskog „teškilat-i mahsuza“ (organizacije za posebne zadatke), svojevrsne obavještajne službe koja je po cijelome svijetu imala preko 30.000 radnika, koji su bili zaduženi za kontraobavještajne aktivnosti unutar i van osmanskog carstva. Polje njegovog djelovanja je bila Arabija i on je organizovao otpor vjernih arapskih plemena protiv engleskih kolonizatora. Ako tako hoćemo, on je bio suprotnost “Lorensa od Arabije“. Ranjen je za vrijeme borbe prilikom pratnje jednog voza koji je prevozio oružje i novac za otpor u Arabiju. Englezi su ga zajedno sa drugim osmanskim ratnim zarobljenicima prvo odveli u Egipat a odatle na Maltu. Pod njegovim vođstvom su ratni zarobljenici uspjeli obnoviti osmanski mezaristan na Malti.
Ic-cimiterju tat-torok danas
Nakon 1919. godine, odnosno nakon sloma osmanskog carstva, mezaristan je prepušten svojoj sudbini. Tek 1996. godine je ponovo otkriven kada je predsjednik turske garanti-bank prilikom otvaranja jedne filijale boravio na ostrvu. Banka je putem fonda platila restauraciju mezaristana koja je trajala pune tri godine; od 1996. do 1999. “Ic-cimiterju tat-torok” je i danas turski teritorij i na njemu zbog očuvanja historijskog spomenika kulture se ne vrše više ukopi mrtvih.
Turska vlada snosi troškove plaće vrtlara iz porodice Casha koji već u trećoj generaciji se brinu o mezaristanu, ali to je kap na vrućem asfaltu. Iako su se u telefonskom razgovoru sa autorom ovog teksta kako šef filijale garanti-banke na Malti, tako i članovi turske ambsade u Vatikanu, koji su zaduženi za Maltu, pokazali zabranutim za budućnost „osmanskog mezaristana“, ništa nije urađeno za restauraciju i održavanje kao niti za historijsko i arhitektonsko uređenje dokumentacije kompleksa. Mogao bi jedan student arhitekture ili historije u sklopu svoga magistarskog rada ili doktorske distertacije dati odgovore na lebdeća pitanja vezana za mezaristan. Na žalost osmanski mezaristan će uzaludno čekati na sredstva muslimana pojedinaca.
Čitaoc ovih redova je na neki način postao posjetioc osmanskog groblja na Malti. Pa neka onda udovolji molbi Ešref-bega koju je on posjetiocu ostavio u amanet: „Ovaj spomenik je izgradio zapovjednik mudžahida, Ešref-beg kao znak sjećanja na one koji su umrli u zatočeništvu za vrijeme Prvog Svjetskog Rata. Činite dovu za njihov oprost. El-Fatiha”
Piše: Sami Alphan
Objavljeno u SAFF-u od 06.03.2009