Što posijemo, to ćemo i požnjeti!

IslamBosna.ba – Ako mi obični ljudi baš ništa drugo nismo u stanju uraditi, onda možemo barem nešto posijati, pa da ne budemo gladni na kraju ove godine. Izgleda da naš čovjek uvijek zapostavlja i potcjenjuje ono što mu je na dohvat ruke.

Više je nego očito da se stanje u BiH svakim danom i u svakom pogledu sve više pogoršava. Protesti invalida, demobilisanih boraca i nezadovoljnih radnika su svakodnevne pojave. Kojekakvi „upadi“ u Parlament, blokade saobraćaja i protesti raznih nezadovoljnika i paćenika postaju naša svakodnevnica. Firme propadaju, ljudi gube posao, budžeti su pred bankrotom, a i politička situacija, možda, nije nikada bila gora u posljednjih desetak godina. Dodik i drugi političari iz RS-a su sve bahatiji i bezobrazniji, a naši bošnjački političari nikad nejedinstveniji i „izgubljeniji“. Obični ljudi su zabrinuti i preplašeni. Boje se za svoju egzistenciju, a i o novom ratu u BiH se već otvoreno govori. Jer i onaj rat 1992. godine je jednim dijelom proistekao iz ekonomske krize u bivšoj Jugoslaviji.
I stanje u svijetu je daleko od idealnog. Recesija ne štedi ni one velike, panika i nepovjerenje su se već odavno ušunjali na svjetske berze.

Šta preduzeti?!
Da li se i dalje pouzdavati u dobru volju međunarodne zajednice kad je u pitanju opstanak BiH (jer opstanak BiH je uveliko povezan i sa opstankom nas Bošnjaka muslimana na ovim prostorima), ili plašiti ljude novim ratom i „ekonomskim nevremenom“ koje je sve izvjesnije?

Zato, ako mi obični ljudi baš ništa drugo nismo u stanju uraditi, onda možemo barem nešto posijati, pa da ne budemo gladni na kraju ove godine.

Proljeće samo što nije stiglo. Dakle, još nije kasno da razmislimo o tome da nešto sami posijemo. U Bosni proljećna setva obično počinje u mjesecu martu, a završava sredinom maja (u nešto hladnijim i višim brdsko-planinskim predjelima).

Većina nas sigurno ima nešto zemlje na selu („babovine“ ili maminog miraza), koja možda i nije neka prva klasa zemljišta, ali se na njoj može posaditi barem nekoliko lijeha luka i mrkve, nešto krompira, graha i kukuruza, nešto salate, kupusa, graška, itd.
Ko ima malo bolje i pristupačnije zemlje može posijati i pšenicu, pa da se barem za brašno ne mora brinuti.
Osim nabavke sjemena, setve i žetve, oko pšenice i nema nekog posebnog posla. Dovoljno je i pola dunuma, ili nekoliko dunuma zemlje, pa da posijemo barem nešto ljetine za svoje potrebe.

Naravno, istinu govoreći, naš narod se poprilično „pogospodio“ i ulijenio, pa danas svako hoće „hljeba bez motike“, i zaboravlja kako je za vrijeme posljednjeg rata sijao i po parkovima, dvorištima solitera i po kojekakvim „krčevinama“. Mnogima je danas poniženje da rade, prije svega, „seoske poslove“. Naravno, naša zemlje i nije svugdje najplodnija i ona traži ulaganja, troškova, truda i znoja, ali ipak se uloženo koliko-toliko isplati. Ako ništa drugo, imat ćemo hrane za potrebe svoje porodice, i to hrane daleko zdravije od one koju kupujemo po prodavnicama. A uštedit će se i koja „markica“. Ako i ne posijemo dovoljno za svoje potrebe, nije zgoreg da ono što nam nedostaje kupimo od nekog našeg seljaka koji bude imao viška, i da se i na taj način malo „pogura“ naša poljoprivreda.

Koliko samo neuzoranih njiva i ledina „leži“ neiskorišćeno i zarasta u šikaru?! Koliko livada i pašnjaka svake godine ostane nepokošeno? Na hiljade i hiljade dunuma! Koliko hiljada stabala voća nije nađubreno, okopano i okresano i po više decenija?! A može se lahko desiti da iduće godine u ovo doba bude i gladnih u BiH. Možda ih već i ima.

U redu, imamo zemlju relativno slabog kvaliteta, izdijeljenu na mnoge sitne parcele s neriješenim imovinsko-pravnim odnosima, tako da se neka ozbiljnija poljoprivredna proizvodnja za tržište, bez neke eventualne značajnije pomoći države, trenutno mnogo i ne isplati.
Austrija, npr. ima mnogo „slabiju“ zemlju i klimu od naše za razvoj poljoprivrede, pa im se opet isplati, i još svoje poljoprivredne proizvode izvoze i u BiH! Ono što se sigurno isplati, to je setva za svoje vlastite potrebe. Ako čovjek, kada odbije sve troškove, u najgorem slučaju bude na pozitivnoj nuli, onda barem jede zdravu prirodnu hranu, koja pozitivno utiče na zdravlje i njega i njegove porodice (što se sigurno ničim ne može platiti), za razliku od onoga „plastičnog hamelja“ iz uvoza, koji je pun pesticida, insekticida i kojekakvih drugih hemijskih preparata i otrova.

U selima sa 100-tinjak kuća, gdje je nekada bilo i po stotinu krava, danas imamo pet-šest! A i njihova je budućnost neizvjesna.
Imamo djece koja žive na selu, a da nikada nisu pojela jaje od domaće kokoši!
Sve je manje i ovaca (između ostalog i zbog bruceloze), a konji, koze i domaće kokoši doslovno izumiru. Našoj autohtonoj domaćoj sorti krave, Buši, ne piše se dobro. O patkama, guskama, pitomim zečevima ili ćurkama nema potrebe ni govoriti. Većina djece (pa i seoske) može ih vidjeti samo na TV-u. Za vrijeme rata, kao donacija, u naša sela je došlo na hiljade grla steonih junica i krava. Od toga je sigurno 90% poklano! „Ne isplati se!“ – time se tješimo.

Mi Bošnjaci smo komunizam shvatili kao društvo u kojem je čovjek oslobođen od rada, a demokratiju kao javašluk i anarhiju. Od svega uzmemo ono najgore.
Imamo na hiljade besposličara u BiH (od kojih svaki sigurno ima para i za kahvu i mobitel) koji sate i sate, svakog Božijeg dana, protrače u „ozbiljnim i studioznim diskusijama“ o tome koji će sportski klub pobijediti i na koga treba „igrati“, tj. kladiti se u sportskim kladionicama, a ne pada im na pamet da se prihvate motike. To se zna pretvoriti u prave „stručne ekspertize“ o tome, koji fudbaler je trenutno „u formi“, koji je povrijeđen, koji prelazi u drugi klub, itd. Kad bi i pola toga vremena i energije uložili u nešto korisno, mogli bi uspješno završiti kakav fakultet ili pokrenuti kakav „biznis“.

I tako se životari i „devera“, od danas do sutra, jadikuje se na političare „i druge lopove“, uzdiše za nekadašnjim „Titinim vremenima“ kad je bilo i para i doplataka koliko god hoćeš, danima se „raspravlja o politici“, itd.

Izgleda da naš čovjek uvijek zapostavlja i potcjenjuje ono što mu je na dohvat ruke (i što još realno i može uraditi i promijeniti), a mašta i idealizuje ono što mu je daleko i neostvarivo ili što je u nepovrat prošlo.
Nije naš stari narod džaba rekao: „Prije će slagati sijeda brada, nego nađubrena i zasijana brazda.“

Ako neko u BiH, gdje živi jedva nekih 1.7 miliona Bošnjaka (a na istoj teritoriji ih može živjeti i pet-šest puta više), dovede sebe u situaciju da bude gladan i žedan (a zdrav je i sposoban za rad), u situaciji kad, ako već ne može naći drugog posla, na sve strane ima dovoljno neobrađene zemlje i zdrave čiste vode, u hiljadama potoka i rijeka, onda je stvarno i zaslužio svoje siromaštvo. Apsurdno je da naš čovjek živi na selu, a kupuje, npr. (strano!) mlijeko, krompir ili jabuke! Međutim, ovo nisu izuzeci, već pravilo. Većeg „filozofa“ i „političara“ od Bošnje teško da ćeš igdje naći. Svi mi volimo pametovati, a kad treba nešto konkretno uraditi onda, ili „ne isplati se“, ili „nema smisla“, ili „probat ćemo na godinu“, itd.
Puni smo ideja, a na djelu „tanki“.Međutim, kad bi naši ljudi radili i upola onako energično, kako to rade kad odu u inostranstvo, Bosna bi procvjetala u svakom pogledu i svi bi živjeli „k’o grofovi“.
 
Zato, najbolji prijedlog za sve one „obične“ Bošnjake, koji nemaju „pametnijeg posla“, koji imaju mogućnosti (nešto zemlje na raspolaganju i vremena), a takvih ima sigurno puno puno, prihvatite se „motike“ i radite barem ono što možete, što znate i što vam je na dohvat ruke, a ne gubite uzalud vrijeme,  i ne „sanjarite“ o nečemu dalekom, nerealnom i neostvarivom, i ne sekirajte se previše oko stvari koje ne možete promijeniti.

A.Č.