Ružnofobija: Šta se dešava kad umišljamo da smo rugobe?

Nepošteno je izbjegavati ili ismijavati osobu jer nema simetrične crte lice ili joj tjelesna građa odudara od atletske. Mnoge žrtve takvog odnosa okoline, zbog hroničnog stresa, vremenom obole od depresije i povlače se iz društva. Neke, da bi se izdigle iz statusa odbačenika, traže pomoć od estetskih hirurga, s neizvjesnim i promjenjivim rezultatima.

No, u svijetu postoji vojska žena i muškaraca koji se osjećaju jednako kao i oni oni koje okolina izbjegava. S jednom razlikom: nisu neprivlačni, nego su umislili da imaju ozbiljnih nedostataka.

Radi se o osobama čiji izgled u drugima ne izaziva gađenje, već koje svoju fizionomiju i tijelo vide izobličene, kao u iskrivljenom ogledalu. Stručan naziv za ovaj emocionalni poremećaj je dismorfofobija, odnosno fobija od vlastite izobličenosti. Mi bismo rekli – ružnofobija.

Prema američkim istraživanjima, fobija od vlastite ružnoće pogađa 1% stanovnika, a podjednako žene i muškarce. Najzastupljeniji su tinejdžeri i mlađe odrasle osobe, od kojih 2% pati od ove bolesti.

Ružnofobija se može ticati bilo kojeg dijela tijela. Ovaj oblik samoobmane kod nekih je povezan s oblikom lica, kod drugih s gustoćom ili kvalitetom kose, kod trećih s grudima, zatim trbuhom, bedrima, kožom…zapravo, čime god.

Njegovanje od jutra do sutra

Posljedice ružnofobije uključuju izbjegavanje društva, izgladnjivanje, drogiranje, samosakaćenje, a u krajnjem slučaju i suicidalnost. Anoreksija i bulimija najčešće su uzrokovane upravo iskrivljenim doživljajem vlastite vanjštine.

Kolika im god bila težina, kakve god im bile tjelesne proporcije, anoreksične osobe uvijek su uvjerene da su predebele, tvrdi danski psiholog Carsten Nielsen iz klinike za mlade u Kopenhagenu.

Ružnofobija izaziva brojne smetnje u svakodnevnom životu. Žrtve umišljene ružnoće stalno se uspoređuju s drugima i, dakako, izvode zaključke na vlastitu štetu.

Neke žrtve opsesivno izbjegavaju ogledala, da se ne suoče sa svojim “nedostacima”. Druge ulaze u suprotnu krajnost pa provode sate promatrajući se iz svih uglova. Potom pristupaju iscrpljujućem šminkanju, mijenjanju frizure i izboru odjeće radi “kamufliranja” svojih najslabijih tačaka.

Poziranje za fotografiju također može biti problem. Neki ružnofobi ne putuju jer nemaju snage slikati se za pasoš. Drugi se daju slikati desetine puta da bi iz gomile odabrali jednu fotografiju na kojoj su sami sebi podnošljivi.

Jedini lijek kojeg se ružnofob može dosjetiti jest kompletan makeover, za koji možda neće pronaći hirurga koji bi pristao na opsežne, a suvišne zahvate. Budući da je posrijedi emocionalni, a ne estetski poremećaj, osobu je potrebno tretirati psihijatrijski.

Drugima zgodna, sebi gadna

Dismorfofobija je bolest srodna opsesivno-kompulsivnom poremećaju i socijalnoj fobiji. Osoba u temelju trpi od tjeskobe, koju projicira na dio tijela koji joj se najmanje sviđa, poručuje portugalski psihijatar Rui Aguas Lopes.

Ova bolest vjerojatno ima genetsku komponentu, jer je njena učestalost četiri puta veća kod osoba čiji bliski rođaci imaju ovaj poremećaj, nego kod ljudi bez te bolesti u obitelji. Snimanja mozga otkrila su dijelove mozga u kojima je aktivnost drukčija kod osoba s poremećenom slikom o sebi, nego kod osoba bez ovog poremećaja.

Budući da je izvorni ružnofobov problem tjeskoba, a gađenje prema vlastitom tijelu samo projekcija, ispravno je liječiti tjeskobu, jer će s njenim ublažavanjem izblijediti i iluzija o vlastitoj ružnoći.

Terapeut ne bi smio ograničiti liječenje na puko uvjeravanje pacijenta da je njegova vanjština normalna, jer takvi su napori uobičajeno uzaludni. Potrebno je sprovesti sistemsku kognitivnu psihoterapiju, koja pogrešne predodžbe o ružnoći i izobličenosti zahvaća u korijenu.

Psihijatar može odrediti i terapiju antidepresivima, koji relativno brzo, za 7 do 14 dana, ublažavaju patnju i pomažu osobi da se vidi u boljem svjetlu. Zavisno o težini slučaja, antidepresive može biti potrebno uzimati i na dugi rok, dok se ne stabiliziraju fiziološki procesi u mozgu koji osobu čine tjeskobnom i depresivnom, a samim time opsjednutom svojom vanjštinom.

Izvor:Nacional.hr