Radd-i-ravafid – Istina o šiijama (Imam Rabbani Ahmed Sirhindi), I dio

Ja sam čuo da su neki jadnici među studentima pročitali ovu knjižicu te su je počeli kopirati i rasturati na sve strane pa čak i među državnim službenicima pa i samim Sultanima. Ovaj fakir, (Imam-i-Rabbani misli na sebe) je već prije iznosio logične i naučne komentare i objašnjenja o ovakvim neistinitim tvrdnjama i potvaranjima, razbijajući zbunjenost i nedoumice običnog naroda. Ipak, velićina mog zalaganja na tom predmetu mi nije zadovoljavajuća, ako uzmem u obzir trenutnu fitnu koja se pojačava iz dana u dan. Hadis kaže, Kada se fitna (smutnja) i bidat (novotarije) pojave i moje Ashabe blate, onda osoba koja zna istinu mora obavjestiti i ostale o tome. Ako to ipak ne uradi, neka je onda pod kletvom Allah, Meleka i svih ljudi! Allah Te’ala neće prihvatiti ibadet takvog učenjaka, bio to farz (obavezni) ili nafil (dobrovoljni). Nešto mi gori u prsima nukajući me da ponovo komentarišem na ovaj problem. Ne mogu da prikrijem duboku žalost zbog širenja ovakvih neistinitih i gnusnih potvara. Mislim da je najbolje da moj komentar bude zapisan jer ću inače opet zažaliti zašto nisam nešto više rekao o ovom predmetu. To je jedini razlog mog pisanja ove knjižice. Allah Te’ala je naš Vlasnik i Pomoćnik.

Famozni Arapski riječnik, (Qamus), napisan od strane Muhammed bin Jakub Firu-abadija 1413. godine, u Jemenu, kaže: Šijah ili Ši’i znači “osobni suporteri”, ljudi koji čine osobu jačom. A Rafidije ili Rafida znači onaj koji napušta ili dezertira. Rafidije kažu Zejd bin Zejnel-abidin Ali je bio Imam. Oni su rekli Zejdu da mrzi Ebu Bekra i Omera (RadiAllahu anhum). On im je rekao da on ne može mrziti one koje je njegov pradjed, Resulullah, volio. Nakon toga oni su ga napustili, te su tako dobili ime Rafidi. Rafidije kažu da vole Alija (radiallahu anh), i da ljubav prema njemu podrazumjeva mržnju prema skoro svim Ashabima. Srećom, obrazovane iranske šije, koji su većinom naučnici, ne prate ovakvo vjerovanje. Za naziv “Alevi”, preneseno je tri različita značenja:

1- Hadrat Alijevo (radiallahu anh) potomstvo u svakom stoljeću se nazivalo Alevi. U knjigama napisanim u prvim stoljećima Islama djeca hadrat Hasana i Husejna, su se spominjala kao Alevi. Kasnije, hadrat Hasanovo potomstvo se nazivalo Šerifima, a hadrat Husejnovo potomstvo se nazivalo Sejjidima ‘radiAllahu anhuma’.

2- Ljudi koji vole hadrat Alija (radiallahu anh) i nauče ispravno i prate njegov put, jer je to put Poslanika Muhammeda (sallallahu alejhi ve sellem), se trebaju nazivati Alevije. Oni koji prate njegov put će zasigurno voljeti sve Ashabe. Ovo je put koji prate sunni muslimani. To znači da sljedbenici Ehli Sunneh imaju najviše prava da se zovu Alevi.

3- Danas se neprijatelji Islama nazivaju Alevijama s namjerom da unište Islam iznutra. Oni koriste ovo ime da pokvare vjerovanje Muslimana u Turskoj.

U toj kontroverznoj šitskoj knjižici piše, Poslije Poslanikova napuštanja ovog svijeta, Imam muslimana je Ali (radiallahu anh). Nasljedstvo ove vladavine pripada samo njegovom potomstvu. Niko drugi ne može biti Halifa Muslimanima. Samo nepravedno i silom to pravo može biti oduzeto od Alijevih potomaka, što im naravno ne ostavlja nikakvu opciju. Razne grupacije šija su nastale tokom stoljeća, ali ipak mogu se svesti na 20 glavnih. Prije obrazlaganja našeg glavnog predmeta, mi ćemo pomenuti neke od najekstremnijih i objasniti njihovo vjerovanje. Tako će svako moći spoznati njihovu realnu prirodu, i time jasno razlučiti dobro od zla.

 

 

Prva osoba koja je proklela ashabe je bio Abdullah bin Seba.

U riječnicima “Mundžid” i “Qamusul-Alam” piše, Ovaj konvert, koji je porijeklom Židov, je prouzrokovao nered i zavjeru u Egiptu, stvorivši pobunjeničku grupu, čiji krajnji rezultat je bio ubistvo trećeg Halife Osmana (radiallahu anh).

Ali (radiallahu anh) je protjerao tog židova (Abdullah bin Seba’) u Medejn grad. On (Abdullah bin Seba’) je običavao govoriti, Ibni Muldžam nije ubio hadrat Alija. Satana je uzeo oblik Alija, te je Ibni Muldžam u neznanju ubio Satanu. Imam Ali je među oblacima. Grom je njegov glas a munja njegov bič. Seb’ijje, Šije koje prate ovog židovskog hipokrita Abdullah Seba’, kada čuju grmljavinu kažu, O Amirul-Muminin (lider vjernika)! Neka su blagoslovi na tebe.

U gradu Esterabad u Iranu, heretik po imenu Fadlullah je ubacio još mnogo drugih supersticija i laži u originalnu Sebijjsku sektu i nazvao je onda Hurufi sekta. On je ubijen 1393. Hurufije su se stopile sa šitima, iako oni nemaju ništa sa šijama.

Kamilijja grupa, je ozloglašena po mržnji prema ashabima. Oni nazivaju ashabe nevjernicima zato što nisu postavili Alija za prvog halifu. Oni takođe kažu da je Ali (radiallahu anh) bio nevjernik zato što nije insistirao na svom pravu da bude prvi halifa (Imam).

Benanijja grupa, su sljedbenici Benan bin Džem’an. Oni kažu, Naš Bog je u ljudskoj formi (obliku). Vremenom on je nestao. Samo je njegovo lice (vedžh) preostalo. Njegova duša je bila u Aliju. Onda je ta duša prešla u Alijevog sina, Muhammed bin Hanefijja, a od njega opet na njegovog sina Ebu Hašima. Trenutno je u Benanu.

Dženahijja grupa. Njihov lider je Abdullah bin Muavija. Oni vjeruju u transmigraciju, tj, selenje duša iz jednog tjela u drugo. Oni kažu, Božja duša je prvo ušla u tijelo Adama (alejhi selam) pa onda u Šita (alejhi selam). Tako, transmigrirajući od jednog do drugog Poslanika na kraju je ta Božja duša ušla u Alija i potom u njegove sinove. Trenutno se nalazi u Abdullahu bin Muaviji. Oni ne vjeruju u proživljenje poslije smrti. Oni kažu halal za mnoge stvari koje su ustvari haram, kao što je pijenje alkohola, jedenje mesa crknute životinje, blud itd.

Mensurijja grupa su sljedbenici Ebu Mensura Adžlima. On je bio jedan od učenika Imam-i-Muhammed Bakira (radiallahu anh). Kada ga se ovaj Imam odrekao, on je proglasio sebe liderom vjerske sekte. Mensurijja grupa kaže, Ebu Mensur je uzdignut na Nebo gdje ga je Allah nježno pomilovao po glavi i rekao mu: O moj sine! Idi i proglasi moje komande robovima mojim! Po ovim zalutalim bijednicima, riječ ‘kisfan’ u 44-om ajetu sure Tur se ustvari odnosi na Ebu Mensura. Lanac poslanstva nije još završen. Još neki poslanici trebaju doći u budućnosti. Džennet (Raj) predstavlja ustvari Imama (vjerskog lidera) kojeg mi moramo voljeti. Džehennem (Pakao) predstavlja ljude koje mi moramo mrziti, naprimjer Ebu Bekra i Omera ‘radiAllahu anhum’. Fard (obavezne Islamske komande) su ljudi koje mi moramo voljeti. A harami (Islamske zabrane) su ljudi koje mi moramo mrziti.

Hattabijja grupa su sljedbenici Hattab-i-Esedija. On je bio jedan od učenika Imam-i-Džafer Sadika ‘rahmatullahi alejh’. Kada je Imam bio uvrijeđen njegovim bezobraznim ponašanjem on ga je otjerao iz svog društva. Ipak, poslije smrti Imam Džafera, taj pokvarenjak je tvrdio da je on novi Imam. Po njegovim pristalicama, Imami su Poslanici. Ustvari, oni su Allahovi sinovi. Džafer Sadik je Bog. Pa ipak Ebul-hattab Esedi je superiorniji i od njega i od Alija. Oni kažu, Halal (dozvoljeno) je lažno svjedočiti da se zaštiti prijatelj od neprijatelja. Džennet (Raj) predstavlja dobar i luksuzan život na ovom svijetu. A Džehennem (Pakao) prestavlja ovosvjetske probleme i teškoće. Nema ni početka niti kraja ovom svijetu. Nema Smaka Svijeta niti Sudnjeg Dana. Je li iko vidio Raj i Pakao? Sa takvim tumačenjima i vjerovanjima oni rade svaki haram i ignorišu farzove.

Gurabijja grupa. Oni kažu, Muhammed (alejhi selam) je fizički puno sličio na Alija. Sličnost između njih dvojice je kao sličnost između dvije vrane ili muhe. Allah Te’ala je naredio meleku Džibrilu da objavi Kur’an Aliju ali je zbog njihove sličnosti greškom objavio Kur’an Muhammedu (sallallahu alejhi ve sellem). Radi te greške oni proklinju meleka Džibrila (alejhi selam).

Dammijja grupa, mrzi Muhammeda (sallallahu alejhi ve sellem). Oni kažu, Ali je Bog. On je postavio Muhammeda za svog Poslanika ali je on okupio ljude oko sebe umjesto oko Alija (njihovog boga). Druga njihova podgrupa kaže da je Muhammed (sallallahu alejhi ve sellem) Bog, tj, neki od njih kažu da je Muhammed (sallallahu alejhi ve sellem) viši, dok drugi vjeruju da je Ali (radiallahu anh) viši. Opet druga podgrupa ovih budala vjeruje da su Poslanik Muhammed, Ali, Fatima, Hasan i Husejn, koji su Ehli-aba (osobe ispod ćebeta), predstavljaju jedinstvo. Oni vjeruju da je jedan te isti duh ili duša istovremeno ušla u ovih pet osoba. Ovih pet osoba nema superironosti između sebe, tj, svi su na istom stepenu jer je jedna te ista duša u svima. I još vjeruju da je i Fatima muško.

Junusijja grupa, su sljedbenici Junus bin Abdur-Rahmana. Oni kažu, Allah sjedi na Aršu (Božansko prijestolje ili tron). Anđeli (Meleki) su ga postavili na Arš, ali je on ipak moćniji od Anđela.

Mufavvida grupa. Oni kažu, Allah Te’ala je stvorio svijet, te onda predao cijelo upravljanje tim svijetom Muhammedu (sallallahu alejhi ve sellem). Neki od njih opet kažu da je vlast nad upravljanjem ovim svijetom podarena Aliju. I Ali (karramAllahu vedžh) stvara šta god poželi.

 

Ismailijja grupa, kaže da Kur’an ima unutrašnje tajno značenje i vanjsko literarno značenje. Vanjsko značenje (zahir) naspram unutrašnjeg značenja (batin) je kao orahova ljuska i jezgro. Šta god osoba može da postigne teškim i mukotrpnim praktikovanjem vanjskog značenja Kur’ana vrlo lako to može postići prilagođavanjem unutrašnjem značenju. Stoga, osoba ne treba da se muči praktikujući vanjski Islam i pridržavati se haram i halal odredbi, kada može postići savršenstvo spoznajom unutrašnjeg značenja Kur’ana. Da bi uvjerili ljude u svoju doktrinu oni navode trinaesti ajet sure Hadid, koji govori o brani ili zidu između Dženneta i Džehenema. Oni kažu, Nema Harama (zabrana). Sve je Halal (dozvoljeno). Sedam Poslanika posjeduju religiju (Din) a to su: Adam, Nuh, Ibrahim, Isa, Musa, Muhammed (sallallahu alejhi ve sellem), i Muhammed Mehdi, koji se treba pojaviti u budućnosti prije Smaka Svijeta. Njihov cilj je da demoliraju Islam. Postavljajući lukava i filozofska pitanja oni pokušavaju da ubace sumnju u razum Muslimana. Naprimjer, oni postavljaju pitanja kao ova: Zašto žena treba da naposti propuštene dane Ramazana, koje nije mogla postiti radi menstruacije, a ne mora da nadoklanjava propuštene namaze svakog mjeseca radi istog razloga? Izbacivanje sjemena (sperme) ovavezuje na gusul (ritualno kupanje) a mokrenje ne zahtjeva gusul iako je mokrača (urin) prljavija od sperme, zašto? Zašto neki Namazi imaju četiri rekata, dok drugi imaju samo tri ili dva?. Oni takođe izmišljaju neosnovana i netačna značenja Allahovim odredbama. Naprimjer, oni kažu, Obaviti abdest (vudhu) znači voljeti Imama. A obavljanje Namaza znači voljeti Poslanika. Kaba predstavlja Poslanika a vrata Kabe predstavljaju Alija. Sedam kruženja (tevvaf) oko Kabe predstavlja sedam Imama. Džennet je simbol izbjegavanja ibadeta a Džehennem) je simbol odricanja od harama. Neka još gluplja i bezvjernička vjerovanja su, Allah nije niti postojeći niti nepostojeći, niti je znalac niti je neznalica, niti je moćan niti je nemoćan.

Hasan bin Muhammed Sabbah, školski kolega Nizamul-mulka i famoznog poete Omera Hajjama, je uspostavio Ismailijsku državu u Rej gradu 1081. godine, proglasio sebe Imamom tog vremena, i prisilio Sunni Muslimane da se pridruže njegovoj sekti. On i njegovi nasljednici su, sve do 1255. godine, sprovodili velika mučenja i nasilje nad onima koji nisu htjeli da prihvate njihova vjerovanja. Učenjaci Ehli Sunneh su istrunuli u tamnicama pod zemljom, gdje su pali kao šehidi ostajući dosljedni Pravom Putu. Po ovim idiotima, svako vrijeme mora imati Imama. Oni brane da neuki ljudi čitaju knjige i onima koji su obrazovani brane da čitaju starije knjige koje se naravno ne slažu sa njihovim bulažnjenjima. Oni moraju da prikriju svoja zlodjela i pokvarenost time što će onemogućiti ljudima da nauče istinu o Islamu i toj zalutaloj sekti. Oni vole Grčku filozofiju, koja je puna spekuliranja. Oni se izrugivaju vjerskom naučavanju. Drugo ime ove sekte je Karamite. Zato što je luđak po imenu Hamdan Karmut, iz sela Vasit, blizu Bagdada, osnovao Karamitsku Državu 891 godine, podvrgavajući Sunni Muslimane vrlo grubom i krvavom tretmanu, prisiljavajući ih da se pridruže Ismailijskoj sekti. Ova sekta se ugnijezdila u Nedždu (Saudi Arabija). Ebu Tahir, koji je postao njihov lider 929 godine, je izvršio invaziju na Mekku i poklao hiljade Hadždžija. Ti nevjernici su izvadili čak i crni kamen (Hadžerul esved) iz zida Kabe i odnijeli ga u svoj glavni grad Hedžr blizu Basre. Ovaj blagoslovljeni kamen je ostao u njihovom vlasništvu pune 22 godine. Njihova država je kolapsirala 328 poslije Hidžre, oslobodivši Muslimane velikog zla i terora.

Zejdijja grupa je bila privržena Zejdu bin Ali Zejnel-abidin. (Zejnel-abidin Ali bin Husejn je bio četvrti od 12 Imama. On je bio 12 godina star kada je preživio pokolj kod Kerbele. On je preselio na vječni svijet u Medini 713. godine. Njegov kabur se nalazi kraj kabura njegovog amidže, Imam Hasana ‘radiAllahu anhum’). Zejdijja grupa se podjelila u tri podgrupe: grupa po imenu Džarudijja tvrdi da Halifat je pripadao Aliji. Ashabi su postali nevjernici time što ga nisu postavili prvog za halifu. Druga grupa, Sulejmanijja, vjeruje da su Ebu Bekr i Omer (radiAllahu anhum) imali pravo na halifat. Oni pak kažu, Ashabi su napravile grešku što su postavili njih za halife umjesto Alija. Ova njihova greška pak nije grijeh ili nepravda sa njihove strane. Osman, Talha, Zubejr, i Ajša ‘radiAllahu anhum’ su postali nevjernici. Treća grupa se zove Tabirijja. Oni su identični sa Sulejmanijom. Jedina razlika je da Tabirijje ne smatraju Osmana (radiallahu anh) niti krivim niti nevjernikom. Večina Zejdija su u ovo vrijeme u jednoj od ove tri grupe; njihovo vjerovanje (akaid) je isti kao u Mutazilita, a ibadet, tj, praktikovanje Islama je isti kao u sljedbenika Hanefi mezheba.

Imamijja grupa, kaže, Jasno je naređeno da hz. Ali treba biti prvi Halifa. Ashab su postali nevjernici zato što su odbili da izvrše tu naredbu. Apsolutna je činjenica da je halifat dospjeo do Imam Džafer Sadika kroz očevu lozu. Nije sigurno koga je naslijedio u halifatu. Ipak, većina ih vjeruje da je, poslije Džafer Sadika sedmi Imam bio njegov sin, Musa Kazim, ukopan u oblasti Kazimijja u Bagdadu; poslije njega, Ali Rida 148.-203. godine, ukopan u gradu Mešhed (Tus), u istočnom Iranu; onda njegov sin Muhammed Taki 194-220 godine, u Kazimijji; onda Ebul-Hasen Ali bin Muhammed Hadi Naki 213.-254. godine u oblasti Asker u Sermen Rej gradu; onda jedanaesti Imam, Hasan bin Ali Askeri 232.-261. godine, ukpan pored svog oca u Bagdadu; i zadnji dvanaesti Imam, Muhammed bin Hasan Mehdi; on se rodio u 255-oj godini poslije Hidžre, i kada je imao deset godina starosti ili sedamnaest po drugima, on je ušao u neku pećinu i od tada ga niko nije vidio. Oni vjeruju da će taj dvanaesti Imam po imenu Mehdi izići iz te pećine pred kraj svijeta da uspostavi Islamski hilafet.

Postoji još nekih grupa koje se bitno ne razlikuju od ovih navedenih. Sve su one skrenule sa Pravog Puta; vremenom se mjenjajući, neke nagore a neke nabolje.

(Prevodilac: U današnjem Iranu, sve ove krivojerničke sekte postoje među neukim narodom. Ipak, uviđa se sa radošću i zahvalnošću, da oni koji su obrazovani postepeno mjenjaju svoja mišljenja kroz studiranje autentičnih Islamskih knjiga, te se time približavaju vjerovanju Ehli Sunneh. Naprimjer, navodi se u riječniku Doktora Muhammeda Mukremije, koji je tiskan u Teheranu 1954. godine: Hulefa Rašidin: Ebu Bekr, Omer, Osman (radiAllahu anhum) i Ali (keramullahu vedžhu).

Svaka osoba sa normalnim razumom će poslije čitanja gore navedenih informacija uvidjeti da su te razne sekte besmislene i na krivom putu. Očevidno je da su njihova vjerovanja neosnovana, sujevjerna i iluzorna. Prazna je tvrdnja ovih ljudi koji tvrde da vole Ehli Bejt, kada imaju ovakva vjerovanja, jer niti je Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) a niti dvanaest Imama ikada vjerovali ili propagirali ovakve gluposti. Nijedan od tih Imama nije zahtjevao nerazumnu ljubav i odanost samo u riječima, nego su tražili praktikovanje Islama onako kako su ga primili od Ashaba. Tvrdnja hurufija, da je njihova ljubav prema Ehli Bejtu kao ljubav kršćana prema Isau (Isusu) (alejhi selam), je dovoljan dokaz da su i zalutali kao i kršćani. Nerazumna ljubav prema Isau je odvela kršćane na stranputicu da mu pripišu Božansku prirodu i ono što mu ne dolikuje kao Allahovom robu. Isa (alejhi selam) ne želi takvu ljubav i on se odriče onih koji Allahu pripisuju druga u Božanskoj prirodi (Biću). Nerazumne i ekstremne šije isto tako od pretjerane ljubavi prema Aliju prate isti put kao i kršćani proglašavajući Alija Bogom ili dijelom Boga. Ali (radiallahu anh) je ustvari prenio hadis od Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem): O Ali! Tvoj slučaj je sličan Isau (alejhi selam). Židovi su postali neprijateljski raspoloženi prema njemu, potvarajući njega i njegovu časnu majku, sa nedoličnim stvarima. Kršćani su ga na drugoj strani od pretjerane ljubavi uzdigli na stepen Božanstva. I jedni i drugi će otići u Džehennem.