Plejboj koji je donio rakete (Gregor Schmitz)

Čovjek s dugom bradom i turbanom se zaprepastio, kada je u mjesecu januaru, 1984. godine, ušao u luksuznu sobu u Pearl Intercontinental Hotelu, koji se nalazi u pakistanskom gradu Peshawar. U sobi je na njega s osmjehom čekala „Pahuljica“, čije je pravo ime Cynthia Gale Watson, jedna bivša „missica“. Ona je specijalno obukla roza haljinu, skromno, kako ona tvrdi – ali za veoma pobožnog Gulbuddina Hekmatyara, kako se i zove onaj čovjeka s turbanom, ona je bila skoro pa gola.

Ali sada se pojavio osmijeh na njegovom licu. Jer, pored Pahuljice je sjedio njen pratilac na ovom putovanju: kongresmen Charlie Wilson iz Texasa. Ovaj američki političar je htio da obavezno razgovara s Hekmatyarom, jer je on, kao učesnik ustanka protiv Rusa, koji su u decembru 1979. ušli u Afganistan, uživao ugled kao posebno djelotvoran protivnik Rusije. I Hekmatyar je želio popričati s Wilsonom, jer je njegovim mudžahidima bilo potrebno oružje u borbi protiv Rusa koji su izvršili invaziju.

Amerikanac je odmah prešao na stvar: Da li bi Hekmatyar mogao da zamisli da preuzme oružje, koje je Washington otkupio od Izraelaca? Hekmatyar je pomislio na oružje, i, udubljen u tim mislima, zaboravio je i na Wilsonov viski, i na uveliko otvoreni rajferšlus Pahuljicine haljine. Rekao je: Allah se na mnogobrojne, misteriozne načine, brine o Svojim vjernicima.

Bijeli prah i crveni nokti

Scena kao da je iz scenarija. Ali, original se može pročitati u izvanrednoj biografiji „Charlie Wilson’s War“ autora Georgea Crilea. Ova spektakularna priča, kako kongresmen Wilson skoro bez tuđe pomoći potpomaže afganistanske buntovnike milijardama dolara u oružju i novcu, te daje svoj doprinos u velikim mjerama. Toliko da se 15. februara 1989. Rusi ponizno povlače iz Afganistana, ne može da se mjeri ni s jednim dosadašnjim filmskim scenarijom. Kada 2007. godine Wilsonova samostalna borba dospijeva i u bioskope, s Tom Hanksom i Juliom Roberts, mnogi pomisliše da je film pretjerivanje Hollywooda. Wilson je to gledao drugačijim očima: Morali su da izostave tolike dobre priče!

Jer ako slijedimo presudu mnogih historičara, da je debakl Rusa u Afganistanu doveo do rušenja i kraja Sovjetskog saveza, a da za to prije svega nosi odgovornost naoružanje koje su mudžahidi dobijali od CIA-e osamdesetih godina – onda sjena historije prekriva i običnog parlamentarca iz Texasa, Wilsona. Jednog političara, koji je u Washingtonu nosio nadimak „Good Times Charlie“ i koji je na izletima na teritoriji borbe u Hindukušu najradije vodio sa sobom živahne i vesele ljepotice poput „Pahuljice“, koji je bio optužen za konzumiranje kokaina dok je boravio s plesačicama u vrtložnoj kadi jedne „Fantasy Suite“ u Las Vegasu, koji je, nakon što je žalba bila poništena zbog manjkavosti dokaza, najprije organizovao veliku žurku. Kasnije je govorio svima: Nalazili su se crveni nokti ispod mog nosa, a da li sam inhalirao tu bijelu stvar ili ne, to neću da kažem.

Ali, upravo ovaj (raskalašni) čovjek, koji je živio u raskošu i luksuzu, je u ljetu 1980. godine čitao jednu vijest u novinama o afganistanskim buntovnicima, koji se bore oružjem iz kamenog doba protiv silnih sovjetskih okupatora – ali koji se ipak nikada ne predadoše. Wilson, politički ljevica u socijalnim pitanjima, ali ubjeđeni Hladni ratnik, je upravo bio postao clan moćnog Komiteta za budžet odbrane u washingtonskom kongresu. Taj je upravljao i parama za tajne CIA-akcije. Demokrata je zvao nadležnog saradnika, kako stoji u Wilsonovoj biografiji. Koliko li stiže hrabrim buntovnicima od Amerikanaca godišnje? 5 miliona dolara, glasio je odgovor. Udvostručite, zahtijevao je Wilson, bez ikakvog ovlašćenja.

Stinger-rakete za ljude s turbanima

To izdanje novina on je svojim kolegama iz Komiteta neprimjetno podmetnuo, kao uskoro i mnoge druge, s argumentom – Afganistan je jedino mjesto na kojem bi Amerikanci mogli da ubijaju Ruse.
Brzo je porasla pomoć Amerike na 50 miliona, pa na 200 miliona, pa na čak i 500 miliona dolara. Wilson je ubijedio Saudijce, da na svakom dolaru koji će on pridobiti, stave još jedan. Od 1986., afganistanski borci su mogli sebi čak da priušte Stinger-rakete, kojima su sovjetske helikoptere brali s neba. Wilsonove riječi bile su: Kada sam njih ugledao, znao sam da se bliži kraj Rusima.

Mi nismo imali pojma o tome šta on radi, kaze Steve Gunderson, koji je do 1996. predstavljao državu Wisconsin u Kongresu. Jedino smo znali da je u sebi nosio taj neki neobični interes za Afganistan. Šta je Wilson tamo radio, i nisu trebali mnogi da znaju. Pomoć, koja je stizala od CIA-e, bila je vješto skrivena u beskrajnim redovima brojki u američkom budžetu: tu par miliona, tamo jedno par. Obično službeno lice ne čita tako nešto, kaže Gunderson.

Eventualno nepovjerenje je svakako bivalo pokriveno Wilsonovim dvosmislenim privatnim životom. On je bio jedna jedinstvena ličnost, govori Gunderson. Nakon što je na vojnoj akademiji skupljao uputnice, Wilson je 1972. godine, u strogo konzervativnom Texasu, kao liberalni demokrata, osvojio jedno izborno mjesto. Njega je 24 godine branio, i uživao je u svakom tom trenutku. U njegovom birou je kao koleginice imao „Čarlijeve anđele“ oko sebe, gracije dugih nogu, koje je birao po jasnim kriterijama: Možeš ih podučiti tipkanju, ali ne možeš ih podučiti da imaju velike grudi. U njegovoj modernoj kuci sobi s ogledalima i jednim đakuzijem usred spavaće sobe, Wilson je imao lude žurke. Moji glasači znaju da ne glasaju za kaluđera sa začepljenjem, rekao je. I glasali su za njega uvijek i nanovo.

„Ruse smo pošteno naprašili“

O Afganistanu je svojim glasačima naravno rijetko pričao, i da li bi danas bili srećni kad bi znali šta je sve njihov Čarli tamo radio, stoji pod znakom pitanja. Pobili smo Ruse pošteno u Afganistanu, tvrdi Hladni ratnik Wilson u intervjuima zadovoljno: To je bio jedan od razloga za kraj ove države zla. Ko bi rekao da će to uspjeti, a da se ne prolije krv ijednog američkog vojnika?

Ali se već duže vremena vodi rasprava o tome da li je cijena bila isuviše visoka. Nekoliko godina nakon povlačenja Sovjetskog saveza iz Afganistana, došlo je do raspada ove zemlje – i američki prijatelji su se ubrzo pretvorili u smrtne neprijatelje. Kao što Gulbuddin Hekmatyar, kojeg je tada Wilson s Pahuljicom pronašao, današ važi kao najtraženiji terorista širom svijeta koji organizuje sastanke s ljudima El-Kaide.

Doduše, oružje koje je tada stiglo od strane Wilsona i CIA-e u Afganistan je odavno ostarjelo. Ali, mnogi eksperti misle da je naoružanje jedne cijele generacije pružilo prostora za radikalizaciju u zemlji i uspon islamskih ekstremista. Wilson je, kao što to stoji u njegovoj biografiji, nakon 11. septembra, kada je već bio lobista u Washingtonu, između ostalog i za pakistansko predstavništvo, uplašeno uzviknuo da atentatori dolaze iz njegovih brda.

Mamurluk za Ameriku

Ova spoznaja nije navela Wilsona da posumnja u samog sebe, mada se mora primjetiti da se pri spašavanju svoje časti konstantno zalagao za veću pomoć SAD-a pri obnovi Afganistana nakon povlačenja Rusa.
Da li je njegova misija bila promašaj?
Dođavola, ko je tada čuo za talibane?, izjavio je Wilson sažeto.

Tužni razvoj u Afganistanu bi dabome mogao da mu sruši dugotrajnu slavu. Naime, na 20. godišnjicu povlačenja Rusa, u glavnom gradu Amerike se ne može čuti otvaranje flaša šampanjca. Ova svjetska sila je već odavno duboko zaglibila u probleme s Afganistanom i sluti sličan debakl, kakvog je i Moskva nekada doživjela. Wilson, sada već 75-godišnjak, povučeno živi u dalekom Texasu s drugim srcem i drugom ženom. Prijatelji pričaju da mu zdravlje i nije baš najbolje. Nekadašnji okorjeli neprijatelj komunista sada sa zadovoljstvom hrani ptice. Ali ko zna, možda ovaj penzionisani kralj žurki dozvoli sebi par pića na 20. godišnjici povlačenja SSSR-a. Uprkos slabom srcu – i iako već odavno nije vise jasno da li su i SAD zakačile jedan teški mamurluk zbog Wilsonovog divljeg rata na Hindukušu.

Napisao: Gregor Schmitz
Izvor: spiegel.de
Prijevod i obrada: H.M.