Osjećao sam da mi je dužnost da protestujem! (Chris Arnott)

Izraelski historičar Ilan Pappe govori kako ga je njegov istup za Palestince pretvorio u izopćenika, u intervjuu s Chrisom Arnottom iz Guardiana.

Kad jedan akademik za sebe kaže da se “već neko vrijeme osjeća kao državni neprijatelj broj 1”, to upućuje na ogromni ego ili neizliječiv slučaj paranoje. Profesor Ilan Pappe ne odaje znakove ijedne od navedenih stvari. On je jedna ugodna ličnost sa privlačnim osmijehom. Prema svom sopstvenom priznanju on “voli da ga vole”. Znači nije stvarni buntovnik? “Naravno da ne”, kaže.

Ipak 2005. i 2006. godine, ovaj Izraelac, sin njemačko-jevrejskog para emigranata se zadesio u nezgodnom slijedu događaja zbog kojih će morati napustiti svoju domovinu i potražiti utočište u Engleskoj. Već 18 mjeseci radi kao profesor na Univerzitetu Exeter na odsjeku za historiju. Prije nego je napustio Univerzitet Haifa, osudio ga je Kneset, izraelski parlament; ministar obrazovanja je uputio javni poziv da ga otpuste s posla, a njegove fotografije su se pojavile u centru mete u najtiražnijim izraelskim novinama. Pored svega toga, jedan popularni novinar je poručio svojim čitaocima: Ne govorim vam da ubijete ovu osobu, ali ne bih bio ni iznenađen kad bi to neko uradio.

U to vrijeme su mu već stizale i prijetnje poštom, e-mailom i telefonom koje su uslijedile nakon što su Pappea (54) na državnom radiju pitali da li će svoje žalbe o tretiranju Palestinaca uputiti i Vijeću sigurnosti UN-a. Morao sam istaći da ja nisam ni političar, niti diplomata , kaže on. Ja sam akademik. On je akademik koji je nedavno objavio knjigu sa naslovom: „Etničko čišćenje Palestine.“ Ja mu govorim kako je to pomalo provokativan naslov.

Pa jeste, i sam priznaje. Dugo i uporno sam razmišljao o tome prije nego sam se odlučio za taj naslov, a i moj izdavač (Oneworld Publications) je oklijevao. Ali ja ne mislim da je politička i vojna elita odustala od politike etničkog čišćenja. Oni misle da je opstanak, a posebno napredak jevrejske države, povezan sa naporima za umanivanjem broja Palestinaca koji žive unutar granica države, iako još nije ni odlučeno gdje će biti te granice.

U 2005. godini, Pappe je sa dva prijatelja napisao upozorenje na internetu da se vrši postepeno iseljavanje izraelskih naseljenika iz Gaze kako bi vladine snage imale odriješene ruke da bombarduju taj prenaseljeni dio zemlje. Kada je počelo bombardovanje krajem prošle godine, izraelska vlada se branila tezom da je to bila samoodbrana od Hamasovih raketnih napada. Ali, Pappe kaže: Ti raketni napadi nisu počeli sve dok Izrael nije blokirao Gazu.

Anglofil

Pappe je svoj doktorat dobio 1984. godine na Oxfordu, a prema sopstvenom priznanju, još uvijek je anglofil uprkos uzdržanosti prema engleskoj hrani i vremenu. Iznajmio je posjed blizu Exetera za sebe, partnerku i dvojicu sinova (11 i 14). Jedan od razloga što je napustio Haifu je pitanje sigurnosti. Drugi razlog je što sam osjećao da me guše kao intelektualca.

Nakon što su odustali od namjere da ga predaju disciplinskom sudu, univerzitetska uprava u Haifi mu je zabranila pohađanje seminara i konferencija. Govori nam: „Jednog mog kolegu su nazvali i rekli mu: Vidjeli su te da piješ kafu sa Pappeom. Pitali su ga je li mu to pametan potez?“
Ali kaže da je ipak i dalje nastavljao primati podršku od nekih kolega i mnogih studenata, posebno Palestinaca. Imao je i podršku izvana, uključujući tadašnju Asocijaciju univerzitetskih profesora (AUT) u Ujedinjenom Kraljevstvu. Mislim da je moj najveći zločin bio što sam podržao akademski i kulturološki bojkot Izraela u cilju prestanka okupacije Palestine, kaže. Kada su me iz AUT-a pitali da li mislim da je njihov bojkot moralan, ja sam odgovorio potvrdno. Samo jak spoljni pritisak može zaustaviti izraelsku politiku.

Od tada se AUT razvio u Uniju univerziteta i koledža (UCU) , ali, suočen sa mogućnošću pravnih tužbi, morao je odustati od prijedloga za kolektivnim bojkotom.
Mislim da je veoma važno, diplomatski kaže Pappe, da sve veći broj akademika osjeća da više ne mogu nastavljati svoju suradnju sa izraelskim kolegama, osim sa onima koji se protive trenutnoj izraelskoj politici.

Nagli preokret u Britaniji po pitanju pokolja u Gazi je vjerovatno još više zategnuo odnose. Svako Pappeovo iskušenje da kaže kako je tvrdio da će se ovo desiti je bilo nadglasano njegovim kritikovanjem pomiješanim sa tugom zbog medijskih oslikavanja civilnih žrtava. Za mene ovi ljudi nisu anonimci, kaže. Bojim se za ljude koje poznajem. On govori arapski i druži se sa arapskim, kao i jevrejskim prijateljima i kolegama. Izraelskoj vladi je teško da opravda pokolj ostatku svijeta, ali se i dalje može osloniti na podršku iznutra, kaže Pappe. Odanost državi i cionističkoj ideologiji nadomiješta sve ostalo.

Pitam ga da li može razumjeti ponašanje naroda koji se i sam boji sve veće islamske vojne snage?

Da, mogu, kaže Pappe. Postoji kolektivni strah koji ima veze sa opasnostima iz prošlosti i sadašnjosti. Ali mislim da se ovim strahovima manipuliše kroz obrazovni sistem i kroz medije da bi se dobila gora slika nego što je u stvarnosti. A izgleda da Izraelci ne shvataju da njihovo ponašanje doprinosi ovim opasnostima. Kogod usvoji agresivnu vojnu politiku prema Izraelu se može samo okoristiti onim što se dešava u Gazi.

Suočavanje sa Sirijcima

Pappe je sa 19 godina bio na Golanskoj visoravni u sukobu sa Sirijcima u Jomkipurskom ratu 1973. godine. Sjećam se kako nam je vodnik govorio da moramo ubijati Arape dok su još mladi inače će oni odrasti i ubijati nas, kaže. I to je općeprihvaćeno shvatanje. Zbog toga upravljači tenkova, piloti i zapovjednici ubijaju civile bez imalo oklijevanja. Čitav život su ih učili su da dehumaniziraju žrtve.

Pappeovi roditelji su poput mnogih drugih pobjegli iz Njemačke 1930-ih, jer su vidjeli da se Jevreji neće tretirati kao ljudi. Članovi familija oboje njegovih roditelja su ubijeni u genocidu koji je uslijedio. Moja majka je imala sedam sestara, a samo tri su preživjele, kaže Pappe. Slično je bilo i sa očevom familijom. Oni su Palestinu, a kasnije i Izrael vidjeli kao utočište. I zbog toga jedan dio mene ne može u potpunosti osuditi cionizam. Da nije bilo cionističkog pokreta, moji roditelji i mnogi poput njih ne bi nikada uspjeli pobjeći.

Nikad nisam potcjenjivao ta postignuća. Ali moji roditelji nikad nisu mogli uvidjeti da je osnivanje jevrejske države postignuto uzimanjem zemlje od Palestinaca. Odlučili su zažmiriti na isti način kao što su i Njemci zažmirili u 1930-im i 1940-im.

Danas mu roditelji nisu živi. Moj brat i sestra ne dijele moje političke stavove, ali se svejedno slažemo, dodaje. Nekim članovima moje familije je teško pričati sa mnom. Ali ja mislim da sam pripadao društvu koje radi užasne stvari Palestincima. Osjećao sam da mi je dužnost da protestujem, iako je to značilo da ću biti izopćenik.

On misli da je najbolji način da protestuje u izgnanstvu pisanje. Trenutno su u pripremi njegove tri knjige. Jedna će se zvati: "Zaboravljeni Palestinci" („oni koji žive u Izraelu“); druga: "Birokracija zla“, koja govori o načinu na koji su izraelski oficiri svakodnevno živjeli na teritorijama iza državnih originalnih granica koje su okupirane od 1967. godine. Također uređuje zbirku eseja koje su pisali učenjaci iz čitavog svijeta kojima se poredi cionistički sistem i idelogija sa aparthejdom u Južnoj Africi. Ima mnogo stvari koje se mogu porediti, kaže.

Ilan Pappe možda nije stvarni pobunjenik, ali ga niko ne može optužiti da u Engleskoj živi tihim lagodnim životom.

Autor: Chris Arnott
Izvor: guardian.co.uk
Za IslamBosna.ba prevela: E.D.

U nastavku mozete procitati i  "Etničko čišćenje u Palestini 1948" (Ilan Pappe) :
https://www.islambosna.ba/index.php/aktuelno/nakba/2014-etniko-ienje-u-palestini-1948-ilan-pappe