Intervju sa ženom muftijom

DIE ZEIT: Vi ste bili jedna od prvih studentica u hiljadugodišnjoj historiji Al-Azhara…

SUAD SALEH: …koji sam završila 1967. godine s najboljim završnim ispitom od svih studenata, kako muških tako i ženskih. Nakon toga sam doktorirala i habilitirala. Na ovoj karijeri mogu zahvaliti i svom mužu koji je postupio islamski jer je pomagao svojoj ženi.

DIE ZEIT: Od toga su mnogi muslimani daleko.

SUAD SALEH: Zato što ne poznaju svoju vjeru. Kur’an naređuje muškarcu da se lijepo ophodi prema svojoj ženi i zabranjuje mu da bude nepravedan.

DIE ZEIT: U suri  "Žene"  muškarcu se naređuje da preuzme odgovornost za svoju ženu, ali mu se istovremeno dozvoljava da "neposlušne žene" opomene…

SUAD SALEH: Pod tim islamsko pravo podrazumijeva da muž pokuša apelirati na razum svoje žene. Kao npr. kad bi bez dozvole svog muža otputovala i ostavila djecu samu.

DIE ZEIT: Dalje se mužu preporučuje da je "izbjegava u krevetu" i da je čak udari.

SUAD SALEH: To je jedina normativa u Kuranu koja muškarcu dopušta takvu mogućnost. Kad apeliranje na njen razum ne pomaže, onda se muškarcu dozvoljavaju sankcije koje apeluju na njene emocije.

DIE ZEIT: I kad ni to ne pomaže, onda muž smije udariti svoju ženu.

SUAD SALEH: Ponašanje Poslanika, a.s., prema svojim ženama nam pokazuje da je on bio protiv udaranja. Ali ako muž ima ženu koja je neposlušna i kad sa svim svojim naporima ne uspije da se popravi, onda mu se preporučuje da udari ženu misvakom po ruci.

DIE ZEIT: Misvakom? Grančicom kojom se čiste zubi…

SUAD SALEH: Da, prirodnom četkicom za zube kakva se koristila u vrijeme poslanika i njegove porodice. Znači, radi se o simboličnom aktu. Ako bi muškarac naredio svojoj ženi nešto što je loše i ona to odbije, onda se po islamskom pravu ovdje ne radi o "neurazumljivosti" žene.

DIE ZEIT: Šta podrazumijevate pod "lošom naredbom"?

SUAD SALEH: Kad bi joj naredio da napusti kuću bez hidžaba i ona to odbije, onda to nije neurazumljivost.

DIE ZEIT: Evropske feministkinje u Kur’anu nalaze dokaze da žena vrijedi kao pola muškarca. Tako se kaže u suri Bekare: "I navedite dva svjedoka, dva muškarca vaša, a ako nema dvojice muškaraca, onda jednog muškarca i dvije žene, koje prihvaćate kao svjedoke; ako jedna od njih dvije zaboravi, neka je druga podsjeti."

SUAD SALEH: Ovaj ajet se odnosi na pozajmljivanje novca. Ovo je bila domena muškaraca.

DIE ZEIT: Ali potpredsjednica kairskog univerziteta Heba Nassar je profesorica ekonomije i nju konsultuju brojna preduzeća…

SUAD SALEH: U vrijeme Objave žene nisu imale iskustva na ovom polju jer nisu bile trgovci. Moglo je doći do situacije da žene zaborave na račune.

DIE ZEIT: Samo žene su zaboravljale?

SUAD SALEH: Allah je stvorio muškarce i žene s brojnim odlikama, ali koje se razlikuju. Ova naredba u Kura’nu polazi od toga da u slučaju pozajmljivanja muškarac ima bolje pamćenje od žene. Zbog toga je u ovom specijalnom slučaju njena izjava nevažeća ili se mora poduprijeti izjavom druge žene. Uostalom, ima i područja u kojima se prima samo svjedočenje žene, a ne muškarca.

DIE ZEIT: Da li je tačno da žena samo onda smije biti zaposlena bez saglasnosti muža ako je to izričito definirano u bračnom ugovoru?

SUAD SALEH: Kad se muškarac oženi ženom koja je zaposlena ili studentica, onda on nema pravo da joj zabrani da radi ili da nastavi sa studiranjem. I naravno, žena ima pravo da sebi u bračnom ugovoru osigura mogućnost rada ili studiranja.

DIE ZEIT: Ipak ne odstupate od toga da je muškarac "nadređeni" ženi…

SUAD SALEH: Arapski izraz "kavamun" u prijevodu znači "odgovorni starješina", a to znači da je on dužan da finansijski izdržava svoju porodicu, bez obzira na to da li žena radi ili raspolaže vlastitim prihodima.

DIE ZEIT: U međuvremenu, u Egiptu, a i u drugim muslimanskim zemljama imamo žene, kao što ste i vi, koje dobro zarađuju i na taj način doprinose ekonomskom blagostanju porodice.

SUAD SALEH: Muškarac koji bez saglasnosti svoje žene prisvaja njen novac prestaje biti odgovorni starješina. To je i razlog zbog čega muškarci dvostruko više nasljeđuju od žena, jer one raspolažu nasljedstvom same, dok su muškarci dužni da ga ulože u izdržavanje svojih porodica.

DIE ZEIT: Vi ste sami izjavili: “Muškarci ne žele da su žene uspješne. Posebno ulema nam ne želi uspjeh.”

SUAD SALEH: To je, nažalost, još uvijek tako. Kad sam podnijela zahtjev za članstvo u medžlisu islamskih učenjaka, 21 član je odbio, a samo jedan je bio ZA. Izgleda da se još uvijek boje da žene donose fetve. Za vrijeme života Muhammeda, a.s., žene su davale fetve. Muhammed, a.s,. je slao svoje ashabe Aiši, r.a., da nju pitaju za odgovor. Time je ona bila muftija. Zahvaljujući njoj, do danas se prenio veliki broj hadisa.

DIE ZEIT: U kojoj mjeri je fetva obavezujuća za sunijske muslimane koji ne poznaju vrhovne duhovne autoritete?

SUAD SALEH: Postoje četiri pravne škole i nijedan musliman nije dužan da isključivo slijedi samo jednu od njih. Zbog toga naše fetve nisu obavezujuće.

DIE ZEIT: Da li je u prošlosti bilo slučajeva da ste u vašim fetvama oponirali mišljenju vrhovnog egipatskog muftije ili obrnuto?

SUAD SALEH: Naravno, jer se unutar Darul-ifte – vrhovnog muftiluka – nalaze šejhovi koji pripadaju različitim pravnim školama. Pitanje slijeđenja određene fetve je i pitanje povjerenja muslimana u osobu koja izdaje fetvu.

DIE ZEIT: U Egiptu je bilo špekulacija da i vi želite postati vrhovni muftija Egipta?

SUAD SALEH: Jedne novine su potegle diskusiju da li sam ja uopće mjerodavna da izdajem fetve. Kad sam javno odgovorila na ovo pitanje, neki su iz toga zaključili da želim postati vrhovni muftija.

DIE ZEIT: Jedna fetva, koju ste izdali u ljeto 2007. godine, u cijelom svijetu je izazvala zgražanje. U njoj ste izjavili da Muhammed Hegazi mora biti kažnjen smrću jer je sa svojom ženom javno obznanio prelazak u koptsko kršćanstvo…

SUAD SALEH: Da, izdala sam tu fetvu. Ali ne iz razloga jer je Muhammed Hegazi postao kršćanin, nego jer je javno sa svojom ženom tom prilikom vrijeđao islam.

DIE ZEIT: Kako se ova smrtna presuda može pomiriti s drugom surom, 256. ajetom, gdje se kaže da nema prisile u vjeru?

SUAD SALEH: Ako neko iz islama pređe u kršćanstvo ili obratno, a da u društvu ne stvori nered – onda je to njegovo pravo. Smrtna presuda je izrečena jer je unio nered u društvo. Muhammed Hegazi je iskoristio medije da bi javno obznanio svoj prelazak u kršćanstvo i tom prilikom je napadao islam. Time je postao misionar, a misionarstvo za kršćanstvo među muslimanima i obrnuto se ne može prihvatiti jer se time povređuje sloboda vjeroispovijesti.

DIE ZEIT: Nije ugrožavanje vjerske slobode ako neko javno obznani svoj prelazak u novu vjeru.

SUAD SALEH: Kad je Wafaa Konstantin, žena jednog koptskog svećenika, dobrovoljno prešla na islam, crkva ju je otela i zlostavljala.

DIE ZEIT: To je neprihvatljivo, kao i smrtna presuda protiv Muhammeda Hegazija.

SUAD SALEH: Gdje se on nalazi trenutno?

DIE ZEIT: Skriva se. U jednim italijanskim novinama je izjavio da se mnogi ljudi nakon fetve osjećaju pozvanim da ubiju njega i njegovu ženu.

SUAD SALEH: U islamu nema uzimanja pravde u svoje ruke. Čak ni Poslanik Muhammed, a.s., nije izvršio smrtnu kaznu ni nad jednim otpadnikom od vjere. Neki muslimani su u njegovo vrijeme izašli iz islama i uprkos tome nije izvršio smrtnu kaznu nad njima.

DIE ZEIT: U ranoj historiji islama su izrečene i izvršene smrtne presude.

SUAD SALEH: Nakon smrti Muhammeda, a.s., jedna skupina je odbila davati zekat, što je izazvalo nemire i zbog toga se borilo protiv njih.

DIE ZEIT: Ko bi onda, prema vašem mišljenju, trebao izvršiti smrtnu presudu nad Muhammedom Hegazijem?

SUAD SALEH: Sudije! Ali tek nakon razgovora s njim. Cilj ne bi bio da se vrati u islam, nego da se spriječi u daljim napadima na islam.

DIE ZEIT: Koje sudije? Egipatsko pravosuđe nije podložno šerijatu.

SUAD SALEH: U egipatskom ustavu stoji da je šerijat jedan od temelja legislative. Ali prilikom izricanja presude to se često ne uzima u obzir.

DIE ZEIT: Bojim se da vaše izjave neće doprinijeti tome da naši čitaoci počnu simpatisati vašu vjeru.

SUAD SALEH: To i nije moj cilj. U islamu sloboda ima granice, a Allahovi zakoni su nepovredivi.

Die Zeit, 5. mart 2009.