Intervju Noama Chomskog za kiparski dnevni list Politis

Izrael je po definiciji teroristička država… U slučaju Gaze, Obama se nije oglašavao, nije rekao ni riječi. Rekao je da Amerika ima predsjednika i da on ne može ništa reći. Ali to ga nije spriječilo da daje svoje mišljenje o mnogim drugim stvarima, ali o Gazi je šutio. Njegov predizborni tim ponavljao je izjavu koju je Obama dao šest mjeseci ranije kada je posjetio izraelski grad Sderot gdje su detonirale granate. Tada je rekao: ‘’Da se ovo dešava mojim kćerkama, ne bih razmišljao o legitimnosti svoje reakcije." Ali o palestinskoj djeci nije znao ništa da kaže.

Svjetsko javno mišljenje, a pogotovo stav islamskog svijeta, u uskoj je vezi sa velikim očekivanjima od Obamine historijske pobjede. Da li, po vašem mišljenju, možemo očekivati promjenu po pitanju izraelsko-palestinskog konflikta?

Noam Chomsky: Pa ne mnogo. Naprotiv, moglo bi biti gore nego prije. U slučaju Gaze, Obama se nije oglašavao, nije rekao ni riječi. Rekao je da Amerika ima predsjednika i da on ne može ništa reći. Ali to ga nije spriječilo da daje svoje mišljenje o mnogim drugim stvarima, ali o Gazi je šutio. Njegov predizborni tim ponavljao je izjavu koju je Obama dao šest mjeseci ranije kada je posjetio izraelski grad Sderot gdje su detonirale granate. Tada je rekao: "Da se ovo dešava mojim kćerkama, ne bih razmišljao o legitimnosti svoje reakcije." Ali o palestinskoj djeci nije znao ništa da kaže. Napad na Gazu prestao je tik pred preuzimanje Obamine vlasti, što je bilo i za očekivati.  Nekoliko dana kasnije, kada je imenovao Georgea Mitchella kao specijalnog izaslanika, o Gazi nije ništa rekao osim "naš najveći interes je očuvanje sigurnosti Izraela". Očigledno da Palestina nema nikakvo pravo na sigurnost. U svojim izjavama rekao je da neće pregovarati sa Hamasom – Amerika i Izrael su uz pomoć EU, nakon demokratskih izbora u Palestini krenuli kažnjavati Palestince jer su odabrali ‘’krivu političku opciju” u slobodnim i demokratskim izborima. A upravo ovo mi smatramo demokratijom. Jedini konkretni komentar koji je dao u svojoj izjavi bio je taj da arapski mirovni plan sadrži konstruktivne elemente, jer poziva na normalizaciju odnosa sa Izraelom. Obama je pametan čovjek i dobro zna da arapski mirovni plan to nije rekao. Taj plan se zalaže za rješenje dvije države koje je u skladu sa međunarodnim rješenjem koje Amerika blokira već 30 godina i u tom smislu bi trebali da normalizujemo odnose sa Izraelom. Obama je pažljivo isključio kontekst o dvije države i samo je nastavio o posljedicama za koje je rješenje dvije države samo preduvjet. Ovo sigurno nije bila nenamjerna greška. To su pažljive riječi koje šalju poruku da mi nećemo promijeniti izraelsku politiku blokade. Nastavit ćemo se protiviti međunarodnom rješenju po ovom pitanju i svemu onome što mu ide u prilog. Drugim riječima, podržavat ćemo izraelsku politiku gradnje naselja na palestinskoj zemlji – ova politika sabotira svaku mogućnost opstanka palestinske države. I nastavlja se podržavati sila na obje strane okupirane Palestine. To je jedini zaključak koji se može izvući.

Pričajmo o tajmingu napada na pojas Gaze. Da li je bio slučajnost ili je planiran za vrijeme vakuuma američke moći? Amerika je bila zauzeta globalnom finansijskom krizom. Napad na Gazu uslijedio je za vrijeme primopredaje predsjedničkog mandata. Da li je izraelski napad na Gazu uslijedio baš zbog ovog vakuuma?

Chomsky: Tajming je bio odgovarajući jer je pažnja svijeta bila negdje drugdje. Nije bilo jakog pritiska na predsjednika niti na druge visoke američke zvaničnike da kažu bilo šta o tome. Bush je bio na izlasku iz Bijele kuće, a Obama se mogao kriti iza izgovora da nije još ušao u nju. Slična stvar bila je i u Evropi, tako da su jednostavno mogli reći o tome ne možemo sada pričati, jer je isuviše težak trenutak u kome se nalazimo. U tom pogledu, agresija je dobro planirana. Ali i sa druge tačke gledišta bila je dobro izabrana: granatiranje je počelo tik nakon ponude Hamasa da se vrate na sporazum od 2005. godine, kojeg i Amerikanci podržavaju. 2005. godine Hamas još nije bio izabran na vlast. To znači da nema nasilja i da se granice otvore. Zatvaranje granica je opsada, što je ratni čin. Ne veoma bolan, ali ipak ratni čin. Izrael je počinjao ratove s ovim izgovorom. U ratovima 1956. i 1967. Izrael je ušao u rat jer je tvrdio da mu je pristup ostatku svijeta ugrožen. To nije bila kompletna opsada; samo pristup luci u Akabi bio je zatvoren. Ako je ovo bio povod za rat, onda je opsada još gora. Halid Mašal tražio je prestanak ratnog stanja i otvaranje granica. Nekoliko dana nakon toga Izrael je odgovorio napadom na Gazu. Napad je uslijedio u subotu ujutro – na dan jevrejskog šabata – oko 11:30 h. Djeca su tada napuštala škole i bilo je dosta ljudi na ulicama tog izuzetno gusto naseljenog grada. Meta su bili pitomci policijske akademije. Ta meta bi značila i mnogo civilnih žrtava. Danas znamo da su se čak i dijelovi izraelske vojske protivili ovom cilju jer bi to značilo direktan napad na civile. Naravno da bi mnogo civila bilo ubijeno ako granatirate gusto naseljen grad, pogotovo u to vrijeme. Ali ti dijelovi vojske su ušutkani tako da su i oni dali svoju saglasnost. Znači, napali su ujutro na šabat. Dvije sedmice kasnije Izrael nije dozvolio da humanitarna pomoć uđe u Gazu jer nisu htjeli da oskrnave šabat. Ali najvažnije oko tajminga je to da daljnji napor spriječi mirno rješenje dvije države i moment je odabran tako da sa Obame skine pritisak da se mora izjasniti po tom pitanju. Teško je povjerovati da je momenat slučajno odabran. Znamo da je detaljno planiran mjesecima unaprijed.

U nedavnom intervjuu za LBC, izjavili ste da Hamasova politika više pospješuje mir nego američka ili izraelska.

Chomsky: Da, nema sumnje oko toga.

Također ste izjavili da je Hamasova politika bliža međunarodnom viđenju političkog rješenja dvije države nego što je izraelska ili američka. Možete li objasniti svoje stavove?

Chomsky: Već nekoliko godina Hamas jasno i izričito ponavlja stav da je za rješenje dvije države po međunarodnim granicama. Kažu da neće priznati Izrael, ali da će priznati rješenje dvije države i sklopiti primirje, na decenije, možda na 50 godina. Sada, to nije baš tačno međunarodni konsenzus, ali mu je veoma blizak. S druge strane Amerika i Izrael ovo odbijaju. Odbijaju ga u djelima, jer u Zapadnoj obali grade cionistička naselja, kršeći ne samo međunarodne zakone, nego znaju da time rade na planu koji je osmislio Ariel Sharon, a to je preobrazba Zapadne obale u – kako ga je on nazvao – bantustan (dijelovi Južne Afrike za vrijeme apartheida gdje su vladali zakoni crnaca, op. p.). Izrael uzima šta hoće, slamajući Palestinu u dijelove koji ne mogu opstati. To je sabotaža političkog dogovora. Ali ne samo u djelima nego i u riječima Amerika ga odbija: to seže do u 1976. godinu kada je Amerika stavila veto na rezoluciju arapskih zemalja u Vijeću sigurnosti kada je traženo rješenje dvije države pa sve do danas. Prošle godine u decembru prilikom sastanka UN-a, odlučivalo se o mnogim rezolucijama. Jedna od njih bila je rezolucija o pravu Palestinaca da sami odlučuju o svojoj sudbini. Rezolucija nije govorila ni o kakvim odlukama za državu nego samo da Palestinci žele imati pravo na odlučivanje o svojoj sudbini. Rezolucija je usvojena sa 173 glasa ZA i 5 PROTIV. Ovih pet su bili SAD, Izrael i nekoliko malih ostrva u Tihom okeanu. Naravno,  o ovome se nije izvještavalo u američkim medijima. Tako da Amerikanci odbacuju mirovni proces kako u riječima tako i u djelima. S druge strane Hamas ga prihvata. Sada Obama postavlja Hamasu tri uvjeta: moraju priznati pravo Izraela da postoji, moraju odbaciti nasilje i moraju prihvatiti dogovore iz prošlosti, pogotovo Road Map. U redu, ali šta je sa Amerikom i Izraelom? Očigledno da se oni ne odriču nasilja, odbacuju Road Map – tehnički je prihvataju, ali Izraelci su odmah kritikovali 14 tačaka (o kojima u Americi nije bilo ni riječi) čime je kontekst mirovnog sporazuma uništen, a Amerika je saglasna s ovim. Znači, Amerika i Izrael u potpunosti krše dva uvjeta i naravno da krše i prvi jer ne priznaju Palestinu. Hamas možemo kritikovati zbog mnogo stvari – ali u ovim stvarima je Hamas bliži – ne samo međunarodnom mišljenju – nego i pravednom mirovnom rješenju dvije države, više nego što su to Amerika i Izrael.

S druge strane Hamas optužuju da je koristio ljude kao živi štit da bi se sakrio iza njih. Izrael insistira da je rat morao biti da bi se zaštitili. Da li je Hamas teroristička organizacija kako ih optužuju? Da li je Izrael teroristička država?

Chomsky: Hamas optužuju da je koristio ljude kao živi štit. Ali mi znamo da Izrael to radi cijelo vrijeme. Da li je Izrael teroristička država? Jeste, po zvaničnim definicijama. Jedan od glavnih razloga zbog kojih Izrael ne prihvata prekid vatre je što Hamas u zatočeništvu drži izraelskog vojnika Gilada Šalita – on je na Zapadu veoma popularan, svi znaju da je on u palestinskom zatvoru. Dan prije je Gilad Šalit zarobljen, izraelska vojska je ušla u grad Gaze i kidnapovala je dva palestinska civila, braću Muamer, i odvela ih je preko granice u Izrael kršeći time međunarodno pravo skrivajući ih negdje u ogromnim izraelskim zatvorima. Niko ne zna šta se s njima desilo od tada. Kidnapovanje civila je mnogo teži zločin od zarobljavanja vojnika agresorske vojske. I ovo je izraelska praksa već decenijama. Oni kidnapuju civile u Libanu, na otvorenom moru… Odvode ih u Izrael, bacaju u zatvore, čuvajući ih kao taoce dugi vremenski period. Ako je zarobljavanje Gilada Šalita čin terorizma, onda je izraelska praksa koju podržava Amerika neuporedivo gora. Ne podržavam Hamas bezrezervno, mnogo toga se kod njih može kritikovati. Ali ako uporedite njihove akcije sa američkim ili izraelskim, onda su oni u poređenju s njima – sitni kriminalci.

Iako ste sami jevrejskog porijekla, optužuju vas za antisemitizam. Kako na ovo odgovarate?

Chomsky: Najvažniji komentar na ovo dao je poznati državnik Abba Eban, prije nekih 35 godina, kada se obraćao američkom narodu i rekao da postoje dvije vrste kritike cionizma (time mislim na politiku države Izraela). Jedna je kritika od antisemita i druga je od neurotičnih Jevreja koji sami sebe mrze. Ovo 100% eliminira mogućnosti kritike. Pod tim "neurotičnim Jevrejima koji sami sebe mrze" mislio je na dvojicu: mene i I. F. Stone, poznatog pisca. Ovako nešto su samo još komunisti mogli izreći u svojim najcrnjim danima. Ali pošto sam Jevrej, ne mogu biti antisemit pa zbog toga moram biti neurotični Jevrej koji sam sebe mrzi. Kritika počiva na premisi da je izraelska politika savršena i da je svaka kritika nelegitimna. I ovo dolazi od Abba Ebana, jednog od najpoznatijih ličnosti u Izraelu, koji je na Zapadu smatran mirovnjakom.

Kako komentirate Erdoganov napad na Pereza za vrijeme samita u Davosu?

Chomsky: To nije bilo uljudno. Od ljudi se ne očekuje da se tako ponašaju u Davosu. Ali činjenica da su Perezu dali 25 minuta da opravda ratne zločine i agresiju, to je šokirajuće. Zbog čega se o tome mora govoriti u Davosu? Da li bi iko Saddamu Husseinu dopustio da na sličnom skupu opravdava invaziju na Kuvajt? Po mom mišljenju, Erdogan nije reagovao u duhu prijateljske atmosfere, ali pod okolnostima njegova je reakcija bila odgovarajuća.

Da li ste informirani da je brod Monchegorsk koji plovi pod kiparskom zastavom zaustavljen u Limassolu jer je nosio oružje za Hamas? Izrael i Amerika tražili su da se brod zaustavi…

Chomsky: Ne znam za taj iranski brod, ali znam da je usred napada na Gazu, brod "Dignity" blokiran u međunarodnim vodama, napadnut od strane Izraela i umalo je potopljen. To je veći zločin. To je gore od gusarstva pred somalskom obalom. Ako je iranski brod zaustavljen u međunarodnim vodama, to je potpuno nelegitimno. A da ne pričamo o slanju oružja za Gazu. Da li je iko prestao slati oružje za Izrael? Pentagon je usred agresije na Gazu najavio da će Izraelu poslati brod pun oružja. Da li je iko to zaustavio? Pentagon je izjavio da će to oružje biti u Izraelu i da će ga koristiti američka vojska. Drugim riječima, Izrael je američka vojna baza koju mogu koristiti za agresivne akcije u tom regionu.

Saff br.239., 6. 3. 2009. / 9. rebiul-evvel, 1430. H.g.