3. POGLAVLJE: Montirani proces ‘Pogorelica’ (F.Alispahić)

Montirani proces „Pogorelica”

Od momenta kada sam saznao da se ‘Pogorelica’ pokušava inkriminirati kao kamp za obuku terorista, preko ulaska u temu, pa do stotinjak tekstova koje sam napisao i više akcija koje sam predvodio u cilju osude ovog montiranog procesa, „Pogorelica” je za mene bila višestruko i višeznačno centrište, nadasve u kolektivnom kontekstu, ali i u mome osobnom doživljaju.

“Pogorelica” je (bila) centrište srpsko-hrvatske operacije za preimenovanje genocidne agresije u građanski rat, i za izjednačavanje, a ako ne i zamjenu identiteta, između agresora i žrtve. Sa ličnog aspekta, bavljenje ovom temu je centrište moga novinarskog anagažmana, jer nikada, kao tu, nisam bio usamljeniji pred grdnijom grdosijom, sastavljenom od političkih i medijskih zločinaca, plaćenih ubica, s-h agenata, zaštićenih mehanizmima okupirane bh. države. Temi sam prišao u gluho doba, kad su svi prali ruke od “Pogorelice”, i uspio slučaj podići na nacionalnu razinu, organizirati više manifestacija, mobilizirati desetine uglednih pojedinaca i uvezati potpisivanje peticije u zemlji i inostranstvu, što je sveukupno predstavljalo moćan glas javnosti protiv reinkarnacije policije države. Pobjeda pravde u ovoj pravosudnoj montaži i sramoti posebno je profesionalno i građansko zadovoljstvo.

Možda se nekada dosegne razumijevanje bitnosti ovog slučaja, pa o samom montiranom procesu, kao i o javnim i građanskim aspektima otpora obnovi policijske države, bude sačinjena posebna knjiga. U mojoj arhivi nalazi se stotinjak tekstova koje sam napisao, materijali za pripremu i organizaciju okruglog stola o “Pogorelici” (Sarajevo, 14. IV 2003.), originalna otvorena pisma sa potpisima koja su objavljivali članovi Društva pisaca BiH, umjetnici sevdaha, univerzitetski profesori, studentske organizacije, potom, ugledni pojedinci, tu su i imena preko 10.000 potpisnika peticije za obustavu montiranog procesa, u organizaciji Bošnjačkog fronta, te štošta još.

Od tog obimnog materijala kojim bi se mogla predstaviti priča o montiranom procesu, izdvojio sam jedan uvodni tekst iz “Waltera” i feljton u 12. nastavaka iz “Ljiljana”, koji najsažetije može predstaviti monstruoznost i apsurd ovog zločina nad pravosuđem, pravdom, moralom i demokratijom.

No, prije nego što uđemo u tih 13 tesktova o “Pogorelici”, predstavit ćemo vijest od 20. januara 2008. kojom se objavljuje oslobađajuća presuda u slučaju “Pogorelica”, koja je na sljedeći način komentirana na webu Federalne televizije: Direktore evo i na vrhovnom sudu je pao slučaj o navodnom islamskom terorističkom iranskom kampu Pogorelica kojeg su javnosti podmetnuli vaš današnji urednik Bakir Hadžiomerović i njegov novinar Damir Kaletovic (koji je plasirao ubjedljivo najvise fabrikacija na FTV). Pitanje glasi, posto ce sada vjerovatno oklevetani ljudi tražit odstedu, šta ćete vi uradit povodom ove činjenice. Javnost ste vise mjeseci terorisali izmišljotinama o islamskom terorizmu, atentatu na Babu, i sl. Sada je evo i vrhovni sud federacije potvrdio da se radilo o fabrikacijama (iako ste nakon prve presude krenuli da diskreditujete sud – dobra stara komunistička taktika, argumentum ad hominem – evo i vrhovni sud je potvrdio da se radi o izmišljotini), dakle da li ce biti sankcija protiv Kaletovića i Hadžiomerovića, da ne govorim o izvinjenju, to bi trebalo da bude udarna vijest u Dnevniku?

A, evo i vijesti…

Na Vrhovnom sudu pao i “slučaj Pogorelica” Alispahić, Mujezinović, Ljevaković, Veladžić i Ikić oslobođeni i za navodni pokušaj atentata na Fikreta Abdića…

20.01.2008. 09:59
Jedan od najčuvenijih sudskih procesa u BiH, vođen u slučaju “Pogorelica”, a potom preinačen  u  “pokušaj  atentata  na  Fikreta  Abdića”,  nakon  višegodišnjeg  povlačenja  po sudskim klupama, ali i pritvaranja optuženih, okončan je pravosnažnom oslobađajućom presudom, saznaje “Dnevni avaz”.

Neuobičajena žalba

Vrhovni sud Federacije BiH oslobodio je trojicu bivših visokih funkcionera AID-a Bakira Alispahića, Irfana Ljevakovića, Envera Mujezinovića te dvojicu bivših policijskih zvaničnika USK Edhama Veladžića i Ejuba Ikića.
– Na ovu odluku kojom je potvrđena prvostepena oslobađajuća presuda, više ne postoji pravo žalbe, niti ikakav redovni ili pravni lijek – saopćio nam je advokat Asim Crnalić, branilac Mujezinovića i Veladžića. Nakon što je protiv njih prvobitno otpala optužba za obučavanje terorista u kampu “Pogorelica”, Alispahić, Ljevaković, Mujezinović, Veladžić i Ikić oslobođeni su 2006. godine pred Kantonalnim sudom Sarajevo i tačke optužnice koja ih je teretila za poticanje
na ubistvo Fikreta Abdića. Neuobičajeno za bilo koji sudski proces, žalbu na presudu Kantonalnog suda uložilo je Federalno tužilaštvo, tačnije tužilac Vlado Mišković.

Optuženi će tražiti odštetu

Procesom je nanesena velika materijalna šteta državi, zbog visokih sudskih troškova, koji su proizašli čak i iz plaćanja svjedoka. Tako je, kako su mediji izvještavali, čak 150.000 dolara iz budžeta plaćeno za izvještaj o “Pogorelici” koji je sačinio navodni međunarodni stručnjak za terorizam Rohan Gunaratna. Već je izvjesno da to državi neće biti jedini trošak, jer, kazao nam je advokat Crnalić, optuženi će tražiti odštetu za vrijeme provedeno u pritvoru, kao i zbog povrede časti i ugleda, odnosno duševnih boli koje su pretrpjeli zbog ovog sudskog postupka. (Dnevni Avaz)

(http://www.rtvfbih.ba/forum/viewpost.wbsp?ForumID=16&ThemeID=119)

Odbranom okrivljenih u montiranom procesu Pogorelica, mi branimo moralni dignitet 200.000 žrtava genocidne agresije, i pečatamo optužnicu  protiv istinskih zločinaca i terorista. Ako popustimo i dozvolimo da se naše pravo na odbranu svih bh. građana okrivi za terorizam i špijunažu, tada smo završili priču o Bosni. Otud valja razumjeti da je ovaj proces montiran protiv svih naših žrtava, unesrećenih, raseljenih porodica, pobijenih i silovanih, protiv naših ubijenih godina, protiv svega što smo izdeverali samo zato što smo željeli živjeti u ozračju multietničke tolerancije i čovjekoljublja.

Žrtva na optuženičkoj klupi

Nemoguće je smisliti opasniji napad na kredibilitet bosanske žrtve od onog koji su montirajući slučaj Pogorelica izveli pravosudni organi, tereteći državne funkcionere RBiH za krivična djela terorizma, špijunaže, organiziranog kriminala. U bošnjačkoj povijesti se nije dogodila tako okrutna agresija na pravdu i istinu. Čak je i montirani proces iz 1983.
mala beba u odnosu na montažersku morbidnost slučaja Pogorelica, samim tim što se ’83. dešavala u ambijentu totalitarne države, u kojoj su se ideološka opredjeljenja Izetbegovića i drugova smatrala verbalnim deliktom. Pogorelica je višeznačno morbidnija! Prvo, jer se događa u političkom ambijentu koji ima sve unutarnje atribute pravne i demokratske države. Drugo, jer se sudi državnim službenicima za obavljanje zakonom utvrđenih dužnosti, a time i državi BiH, za nevjerovatnu krivicu odbrane suvereniteta i golih života, u situaciji kad su embargom na oružje bh. država i njeni ljudi bili osuđeni na propast. Treće, sudski postupak je proceduralno šupalj i nedoslijedan,  a u proizvoljnosti seže čak do mahalskog dobacivanja sudskog osoblja okrivljenima, što je u literaturi, ne računajući na stvarnost, izmaštao Franc Kafka u romanu Proces.

Slučaj Pogorelica je stoga ključna tačka za razumijevanje ambicija da se satanizacijom bošnjačke žrtve aboliraju genocidni projekti, omogući izjednačavanje krivice za bh. rat, kako bi se sa pozicija fabricirane istine o građanskom ratu zaštitila s&h teritorijalna osvajanja. Pogorelica je višeznačna, i paradigmatska, jer ovaj slučaj svjedoči o slojevitosti svekolikih opasnosti koje u budućnosti prijete bh. državi i bošnjačkom narodu. To je iskustvo koje se ne smije zaboraviti u pravovremenom čitanju neutihlih ambicija naših susjeda i njihovih međunarodnih lobija – da nestane bh. države. Najmanje su tu bitni ljudi kojima je suđeno. Bitan je princip – da se ne može suditi funkcionerima bh. države zato što su, u skladu sa zakonima bh. države, obavljali zadatke od značaja za odbranu bh. države i njenih građana.

Žrtve kao teroristi

Federalno tužilaštvo je podnijelo Vrhovnom sudu FBiH zahtjev za sporovođenje istrage (br. KT-1/02 od 15. IV 2002.) protiv osumnjičenih Bakira Alispahića, Irfana Ljevakovića i Envera Mujezinovića zbog sumnje da su u toku 1995. i početkom 1996. počinili krivična djela špijunaže, terorizma i organiziranog kriminala. Time se tvrdi da je kamp za
obuku Pogorelica bio špijunsko i terorističko leglo, što po logici znači da je Pogorelica bila strano, ilegalno tijelo u odnosu na legalne institucije bh. države; Pogorelica time dobija status terorističkog štaba kakav je bio onaj, nepoznati, u kome je kovan plan za napad na SAD 11. septembra; odnosno, ni u jednoj suverenoj državi ne može postojati nešto što je špijunsko, i terorističko, a da to bude dio državne, odbrambene infrastukture; ne može, valjda, država špijunirati sama sebe, ili terorizirati sama sebe!; svaki oblik ovakve obuke, iza kojeg stoji država, po prirodi je antiterorističkog karaktera, s ciljem da obavještajnom i preventivnom djelatnošću zaštititi državne interese; stoga je suludo, logički neodrživo, nadasve pogano, kriviti bh. državu što je u stanju rata i ratne opasnosti obučavala svoje ljude za antiterorističke i obavještajne poslove; jedine instance za koje bi Pogorelica mogla biti tzv. teroristički kamp, jesu vojne hunte Radovana Karadžića i Mate Bobana, čiji se genocidni programi za uništenje bh. države, evo, realiziraju i danas, drugim sredstvima, ali s istim ciljevima.

Marionetsko pravosuđe, dakle, smatra da je Pogorelica bila kamp odakle je bh. država nekog špijunirala i teroristički ugnjetavala, a na svojoj teritoriji. Makar da je pronađeno da su se u Pogorelici kovali planovi za terorističke akcije po Beogradu i Zagrebu, nekako bi se i moglo povjerovati u taj teroristički epitet; eto, George Bush Jr. je neki dan cijelom svijetu obznanio spisak osoba koje će po raznim zemljama likvidirati CIA, ali to niko ne smatra terorizmom, jer će se valjda ti javni osuđenici na smrt likvidirati antiterorističkim mecima; teroristička krivica se  u Pogorelici, pak, odnosi na bh. teritoriju, i ratnu stvarnost, što je budalaština samo po sebi.

Pošto bh. država nije mogla špijunirati samu sebe, biće da joj je smrtni grijeh što je kanila špijunirati svoje lične agresore; to je isto kao kad bi za pokušaj samoubistva optužili nekog čovjeka, oboljelog od gripe, zato što je popio antibiotik; suvereno pravo svake države je da svoje ljude osposobljava za odbranu, što je bh. država činila u kampu Pogorelica; nije valjda trebalo kapitulirati pred genocidnom agresijom Srbije i Hrvatske, kako bismo dva metra ispod zemlje dokazivali svoju privrženost pacifističkim idejama?!!; onaj ko ne bježi od istine očas će razumjeti da je oslobodilačka borba Oružanih snaga RBiH primjer antifašizma, antiterorizma, humanizma, tolerancije, pacifizma, a što je produkt političke volje državnih, ratnih organa RBiH!

Naše pravosuđe, sklepano i od ratnih konobara Mate Bobana, eto, ne misli tako. Prvo o tom, njihovom, tzv. terorizmu. Cjelokupna borba za naš goli opstanak je antiteroristička, a o čemu svjedoči količina pobijenih civila od strane četnika i ustaša, odnosno, prirodna ravnopravnost koju su uprkos svim iskušenjima u toku agresije uživali i Srbi i Hrvati u svim mjestima pod kontrolom ARBiH; temelj ideološkog programa patriotskog fronta od početka je činila zaštita svih građana bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost; za razliku od sistema odbrane pod kontrolom Predsjedništva RBiH, horde HVO i VRS su kao ideološku okosnicu svoga bitka imale – genocid; bh. patriotske snage nisu rušile crkve, ravnale groblja, ubijale civile, a ako je i bilo nekoliko zločinačkih incidenata, to nikako ne ugrožava pravilo zaštite svih bh. građana; tačno je, dogodila se jedna Grabovica, dogodili su se jedni Kazani, ali ti zločini nisu pravilo, već incident, za razliku od zločina HVO i VRS koji su bili, i do danas ostali, genocidno pravilo osvajačkog rata; naši armijski i policijski funkcioneri, među kojima su i oni koji su osumnjičeni za terorizam i špijunažu u Pogorelici, najzaslužniji su što se bol žrtve nije pretočila u revanšizam nad nedužnim civilima srpske ili hrvatske nacionalnosti, nad njihovim vjerskim ili kulturnim objektima, jednako kao što su srpski i hrvatski ratni funkcioneri jedini odgovorni za planiranje, raspirivanje i realiziranje genocidne, kulturocidne i sakralocidne pomame u fašističkim hordama HVO-a i VRS. Otud je neviđen paradoks optuživati za terorizam predstavnike bh. vlasti, koji su u godinama rata konkretnim djelima branili ideju tolerancije i suživota, kao nacionalni interes, kičmenog, bošnjačkog naroda.Mrtav proces na aparatima policijske države

Federalnom tužilaštvu sve ove činjenicu nisu značile ništa. Oni su, jednostavno, imali partijski zadatak, za razliku od istražne sudije Vrhovnog suda Jasminke Putice koja je podnijela ostavku, jasno je, iz moralnih razloga, odbivši da bude egzekutor u montiranom procesu. Prije nego je uočila neizlječivu bolest policijske države Zlatka Lagumdžije, prije nego je razumjela da su moral, pravo i pravda strane kategorije za nakaznost vladajućeg siledžijstva, sudija Jasminka Putica je pokušala urazumiti Federalno tužilaštvo, kao izvršnog montažera slučaja Pogorelica. Sudija Putica je upozorila Federalno tužilaštvo na kvalifikaciju “krivičnog djela terorizam”, te u službenom dopisu naznačila da je za takvu kvalifikaciju – “potrebno da (okrivljeni) u namjeri rušenja Federacije, njenog ustavnog poretka ili njenih najviših organa izvrše otmicu neke osobe ili neko drugo nasilje, prouzroče eksploziju, itd., a ni jedna od navedenih radnji nije u činjeničnom opisu u zahtjevu za sprovođenje istrage”.

No, Federalno tužilaštvo je sa neskrivenom drskošću nastavilo montažu procesa, valjda u ubjeđenju da Lagumdžijina vlast nema alternativu, da će vladati vječno, kao Komunistička partija Kine, kako su to javno preporučili naučnici iz Kruga 99. U toku dvoipomjesečne istrage ispuhali su dokazni prijedlozi Federalnog tužilaštva, okrivljeni su podnijeli prijedloge za ukidanje mjere pritvora, ali im je Federalno tužilaštvo produžilo pritvor za još dva mjeseca, ustanovivši da su okrivljeni – opasni po sigurnost građana. Bivši funkcioneri bh. države su, eto, manijaci koji zaskaču građane po cesti, gologuzi otvaraju mantile, ženama otimaju tašne, kradu djecu, mlate pošten svijet, a možebit i da kolju po kućama, što su, biće, već negdje dokazali, čim Tužilaštvo pouzdano zna da su – opasni po sigurnost građana. Pa da su toliko opasni, valjda bi Sarajevo, Tuzla, Zenica, Bihać, itd. još 1992. bili etnički očišćeni, i to temeljito kako su očišćena i najmanja sela pod okupacionom kontrolom HVO-a i VRS! Niti bi, recimo, Ljubiša Marković ikada postao srpski načelnik sarajevske općine sa bošnjačkom većinom!

Nakon  sedmomjesečnog  istražnog  postupka  okrivljenima  je,  u  finišu  predizborne kampanje, 30. IX 2002., ukinut petomjesečni pritvor. Saslušano je oko 70 svjedoka, oborene su i obesmišljene sve fantastične montaže, montirani proces je doveden do kraja, do apsurda, ali je uprkos svemu – nastavljen. Okrivljeni nisu oslobođeni optužbi koje se ničim nisu mogle dokazati, što dokazuje da u pravosuđu i dalje sjede ideološki poslušnici Zlatka Lagumdžije, koji sa sumanutom upornošću kreiraju nove izmišljotine, konstrukcije, krivine, s ciljem držanja mrtvog procesa u životu, na aparatima. Javnost je ukidanje pritvora okrivljenima, i dopuštanje da se brane sa slobode, pogrešno razumjela kao oslobađajuću presudu. Kao nekad golootočani, ili zatočenici iz ’83., tako ni okrviljeni u slučaju Pogorelica nemaju građanskih prava, oduzeti su im pasoši, ograničeno kretanje, oni žive zatvorski život u svojim kućama, što svjedoči da slučaj Pogorelica – nije završen. U kredibilitet bosanske žrtve i bh. borbe za opstanak i dalje je uperena kleveta, kao ogavna mogućnost da se zločinci i zločinački projekti nagrade za genocidni terorizam počinjen nad građanima ove zemlje.

Kritična tačka sudbine

Civilizacija 20. stoljeća zgražavala se nad montiranim procesima u komunističkim zemljama, odslikanim, ili predviđenim, u Orwellovoj i Kafkinoj literaturi, gdje je dovoljna kleveta pa da ljudsko biće bude gonjeno, tlačeno, ubijeno. Kafka je opisao jedan nevjerovatan svijet čijoj je totalitarnoj okrutnosti obrnuto srazmjerna komotnost, nonšalancija, bedastoća sa kojom se uništavaju ljudski životi. Slučaj Pogorelica upravo nalikuje na tu kretensku, zadriglu sliku države, u kojoj pravosudni službenici, ‘nako, odoka, režu sudbine, k’o drvosječe drva, tumačeći zakone kao što kokoš tumači mravlja jaja. Nema tu straha od odgovornosti, od mogućnosti da ih neko sutra upita šta su činili, kao da u ovoj zemlji ne postoji sutrašnje vrijeme, koje je, doduše, možda rezervirano za neke druge ljude, s onu stranu Drine i Une.

Ko će, recimo, odgovarati zbog toga što niko ničim nije mogao dokazati da se na Pogorelici nije radilo o – «tajnom špijunsko-terorističkom kampu» – već o legalnom specijalističkom, antiterorističkom kursu pod kontrolom legalnih organa bh. države? Valjda je neko kriv što su neki ljudi odležali 150 dana zatvora, što su im maltretirane i šikanirane familije, što su pretrpjeli strašnu bol, i što je trpe i danas, trpeći upornost policijske države da dokaže neto što je suludo dokazivati?! Jer, ako je Pogorelica bila teroristički i špijunski kamp, onda je logikomodgovornosti bh. država bila ista takva, za razliku od osvajačkih s&h hunti koje time dobijaju atribute suvereniteta i legaliteta. Napose, čak ni američki dokumenti NE tvrde da je riječ o špijunskom i terorističkom kampu, već Pogorelicu nazivaju – obavještajnim trening centrom u Fojnici. Ova ilustracija ukazuje da je i Pogorelica, mnogo više nego slučaj tzv. Alžirske grupe, bila namijenjena dodvoravanju antiislamskoj histeriji, u kojoj domaći (š)pijuni nisu mogli biti sudionici bez izmišljanja tzv. bošnjačkog terorizma.

Ko zna koliko će još trajati sramni proces Pogorelica, kao jedinstvena s&h šansa da se cjelokupna odbrana bosanskih života metne iza rešetaka, kao špijunska i teroristička, a da mjesto bosanske čistote zauzmu genocidni projekti Srbije i Hrvatske, kojima se preko Pogorelice obezbjeđuje viza za budućnost?! Naša žrtva je izgubljena sve dok se kriminalne optužbe ne oslobode državni funkcioneri RBiH, i dok se slučaj Pogorelica u našim svijestima ne nađe kao sveprisutna paradigma o spoznaji ambicije naših neprijatelja. Pogorelica je kritična tačka naše sudbine, jer se kroz njenu prizmu prelama naše pravo na život. Odbranom okrivljenih u ovom montiranom procesu, mi branimo moralni dignitet 200.000 žrtava genocidne agresije, i pečatamo optužnicu  protiv istinskih zločinaca i terorista. Ako popustimo, ako dozvolimo da se naše pravo na odbranu svih bh. građana okrivi za terorizam i špijunažu, tada smo završili priču o Bosni. Otud valja razumjeti da je ovaj proces montiran protiv svih naših žrtava, unesrećenih, raseljenih porodica, djece čiji su roditelji pobijeni, majki čiji su sinovi pobijeni, protiv naših ubijenih godina, protiv svega što smo izdeverali samo zato što smo željeli živjeti u ozračju multietničke tolerancije i čovjekoljublja. Ovo je kritično mjesto bošnjačke sudbine.

“Walter”, 25. XII 2002 .

Egzekutori bošnjačke žrtve

U odrastanju svake nacije postoji mjesto na kome se stiče punoljetstvo. Za Bošnjake, Pogorelica je pitanje sudbine. Izgubiti bitku za Pogorelicu, značilo bi izgubiti pravo na budućnost!

Slučaj Pogorelica je sudbonosno mjesto bošnjačke povijesti! Nikada prije, pa ni u toku genocidne agresije, bošnjački narod se nije našao pred takvom kušnjom. Glasanje za neovisnost BiH je bila stvar prkosa, odbrana golih života je bila stvar nagona, a ovo je već pitanje pronicljivosti, sabranosti, sagledavanja stvarnosti dublje od fasade, od onoga što se vidi vazda ćoravim okom. Kao što se zreo čovjek razlikuje od djeteta po tome što stvarnost ne prihvata zdravo za gotovo, već je razaznaje u slojevitostima, tako se i zrele nacije odlikuju shvaćanjem da se realnost tvori od mnoštva nevidljivih sila koje se jedino mogu pretpostaviti. Očitu montažu slučaja Pogorelica tvore globalni interesi podjele BiH na srpsku i hrvatsku provinciju. To je veza koju treba prepoznati kao otvoreni front za uni- štenje bošnjačkog naroda.

Nadmoć montaže nad istinom

Od raspleta Pogorelice ovisi opstanak Bošnjaka i Bosne, jer će ishod ovog montiranog procesa odrediti karakter agresije na RBiH. Ako se putem policijskog pravosuđa i montiranog procesa “dokaže” da su državni službenici RBiH bili «teroristi», tada će se cjelokupna borba za opstanak bh. države i bošnjačkog naroda podvesti pod terorizam, što će legitimizirati osvajačke ratove Srbije i Hrvatske protiv RBiH. Ako se, pak, dokaže da je riječ o monstruozno montiranom procesu, s ciljem satanizacije bošnjačke žrtve, bošnjački će narod zadržati superiornu moralnu poziciju, bez koje je nemoguće spriječiti sve dominantnije procese srpsko-hrvatske destrukcije bh. države. Uprkos tragičnom iskustvu, bošnjački narod svijet gleda i tumači svojim očima. Misli se, ako smo mi ovako dobri, ako smo spremni na praštanje, na povlačenje, zašto bi nam neko želio i činio zlo; uporno se ne razumijeva prirodna zakonitost, po kojoj je slabost inspirativna za strasti agresije. Jedno je bošnjačka plemenita volja da se, uprkos svemu, život u BiH gradi na univerzalnim vrijednostima dobrote, praštanja, bliskosti, razdvajanja naroda od zločina koji su u njihovo ime počinjeni; drugo je, pak, realitet koji nema veze sa bošnjačkom civilizacijskom ambicijom. Dramaturška matrica začeta u ratu, svoj istovjetan nastavak ima u miru: Bošnjaci pokušavaju da se brane i budućnost da grade na vrijednostima tolerancije, dok srpski i hrvatski separatisti koriste bošnjačku naivnost i korak po korak ostvaruju svoje ciljeve; u tom mirnodopskom nastavku rata nema masovnih grobnica i prisilnih deportacija, ali grobnica postaje svaka kuća u koju se nije vratio njen vlasnik, a deportacija postaje svaki odlazak u preseljeništvo koji je iznuđen organiziranim terorizmom pod srpskom i hrvatskom apartheidskom vlašću u BiH. Većina Bošnjaka, pak, nije spremna i sposobna pogledati stvarnosti u lice, jer bi to suočenje nosilo otvaranje rana koje jedva što su zašminkane u ambijentu glupave iluzije koja se zove: Bosne će biti, samim tim što je Bosne i dosad bilo. Na žalost, Bosne će u stvarnosti bivati sve manje, budući da zločin nad bošnjačkim narodom nije smješten na pijedestal obaveze da se ukinu rezultati genocida, koji danas imaju ustavni karakter na 76 odsto bh. teritorije.

E da se ne bi dogodilo to ispostavljanje računa za počinjene zločine nad bošnjačkim narodom, što bi podrazumijevalo superiornost bosanske političke volje, kao i demontiranje osvajačkih projekata Beograda i Zagreba – smišljena je Pogorelica, kao ključna transmisija znakova i značenja agresije na Bosnu i Bošnjake. Bez Pogorelice, kao mogućnosti da se bošnjačka žrtva opogani terorizmom, srpski i hrvatski genocidni projekti bi nosili značenje zločina; ovako, s montažom Pogorelice, na talasima svjetske antiislamske pomame, bošnjačka žrtva postaje agresor, a četnički i ustaški teroristi vizionarski saveznici Georgea Busha Jr.

Genocid nad Bošnjacima ne bi bio sporan da se njegova pravna kategorizacija tiče samo desetak likova koje će procesuirati Haški tribunal; sporne su obaveze koje proizilaze iz odgovornosti za genocid, a to je u najmanju ruku poništavanje pozakonjenih rezultata zločina, što bi Srbiju i Hrvatsku vratilo s onu stranu bh. granica. Budući da i Srbija i Hrvatska imaju moćnije lobističke mreže u svjetskoj diplomaciji, pa i po liniji kršćanske transverzale, a pošto Bošnjaci politiku razumijevaju k’o sijelo-veselo, logična je nadmoć montaže nad istinom. Bošnjaci bi s malo pronicljivosti, na ime krebiliteta svoje žrtve, mogli odbraniti budućnost Bosne, jednako kao što su Jevreji na ime holokausta dobili Izrael. No, bez bošnjačkog strateškog promišljanja realiteta, ne postoji mogućnost nadigravanja srpsko-hrvatske spletke, koja svoje ključno mjesto ima u slučaju Pogorelica.

Staljingrad u našoj avliji

Protekle dvije godine vladavine SDP-Alijanse, produžene ruke srpsko-hrvatskog dogovora iz Karađorđeva, i egzekutora bošnjačke žrtve, trebale su bošnjačkoj javnosti pojasniti sve moguće dileme. Odlazak s vlasti ne znači i odlazak iz projekta. Napose, činjenica da je montirani proces osumnjičenim u slučaju Pogorelica i danas u punom jeku, kazuje da se u BiH nije promijenilo ništa. Isti luciferi drže iste konce u rukama, svjesni da svoju krivičnu odgovornost za zloupotrebu funkcija mogu preduprijediti samo ako monstruozni projekat Pogorelica dotjeraju do kraja. Istovremeno, Bošnjaci u ovoj kušnji također nemaju izbora; dopustiti da se Pogorelicom dovrši montažni projekat sataniziranja antiterorističke borbe ARBiH, značilo bi dati antiteroristički pasoš četničkim i ustaškim zločincima. Nema nikakve dileme oko ishoda slučaja Pogorelica: neko mora biti žrtva! Ili oni koji su zlotvorili taj proces, zloupotrijebivši državne institucije u najrigidnijem staljinističkom maniru, ili oni koji su kao državni službenici RBiH osumnjičeni za terorizam, čime se pred sudom našla referendumska volja bh. građana.

Kad bi u našoj zemlji bilo neovisnog pravosuđa, odavno bi se već vodio proces protiv funkcionera FOSS-a i Federalnog tužilaštva, za koje postoji pregršt dokaza da su montažom Pogorelice pokušali diskreditirati pravni sistem ove zemlje, te na velika vrata vratiti totalitarnu, komunističku ulogu policije i sudstva. A pošto je naša zemlja skrpljena lutka na klatnu međunarodne zlovolje, Pogorelica još uvijek traje po zlomisli, i po instrukcijama smijenjenog direktora FOSS-a Munira Alibabića Munje. Kao što se zalud ganja Radovan Karadžić dok njegov zločin, imenom Republika Srpska, ima ustavni karakter, tako je zalud bila i Ešdaunova smjena Munira Alibabića, budući da zlodjela Hermana Geringa i danas žive u punom mraku i kreiraju budućnost bh. države. Bošnjačka javnost podhitno mora razumjeti stravičnu opasnost koja se krije iza posljedica slučaja Pogorelica. To razumijevanje mora biti odlučno, masovno, aktivno, beskompromisno. Prvo što valja razumjeti jeste da osumnjičeni za Pogorelicu nisu oslobođeni montiranih optužbi time što im je nakon sedmomjesečnog zatočeništva dopušteno da se brane sa slobode; proces traje, sa novim, još monstruoznijim montažama i izumima, tipa dovođenja nekakve ublehe za vještaka da procjeni da li je ili nije Pogorelica bila teroristički kamp. To znači da je operacija za satanizaciju bošnjačke žrtve i ovog časa u punom jeku, što od bosanske javnosti zahtijeva aktivan, otvoreni gard prema staljingradu u našoj avliji.

Bošnjačka javnost, u najširim slojevima, mora biti informirana o činjenicama koje dokazuju montažu procesa Pogorelica, te o kršenju postulata pravne države od strane šefova FOSS-a i Tužilaštva; dalje, bošnjačka javnost mora zauzeti aktivan stav u pogledu tumačenja pogubnosti ovakve zloupotrebe državnih institucija, te u startu zahtijevati prekidanje ovog sramnog procesa i procesuiranje svih onih koji su počinili zlodjelo gonjena, hapšenja, uništavanja nevinih ljudi i maltretiranja njihovih porodica. U odrastanju svake nacije postoji mjesto na kome se stiče punoljetstvo, time što kolektivna svijest odbija mogućnost ma kakvog kompromisa oko pitanja koje zadiru u samu nacionalnu opstojnost. Za Bošnjake, Pogorelica je to mjesto. Izgubiti bitku za Pogorelicu, značilo bi izgubiti pravo na budućnost!

Naredni mjeseci, sve do neminovnog oslobađanja osumnjičenih u ovom montiranom procesu, moraju biti označeni kontinuiranim, i svakovrsnim, podastiranjem dokaza o nevinosti osumnjičenih, i o kriminogenosti onih koji su montažom Pogorelice promovirali policijsku državu i kafkijanski terorizam. Što bude duže trajalo insistiranje SDP -ovskih piona da se ni za šta osude bivši funkcioneri bh. države, to će bivati deblji, moćniji i upotrebljiviji dossier o terorističkoj i zločinačkoj ulozi kvislinške politike i antibošnjačkog, karadžićevsko-bobanovskog pravosuđa.

Pitanja u svojstvu omči

U međuvremenu, bosanska će javnost istrajavati na pitanjima: Kako je moguće da državni funkcioneri sprovode «terorističke aktivnosti», a da niko od tog tzv. terorizma nije stradao ni prije ni poslije?; Ako je državni funkcioner terorista, da li je teroristička i država čiji je funkcioner?; Kako su osumnjičeni mogli «iskoristiti svoje funkcije» za terorizam, ako su «planiranje, odabir i upućivanje polaznika na obuku na Pogorelicu odvijali striktno unutar državnih institucija MUP-a RBiH i SDB-a, a nikako izvan institucija sistema», o čemu postoji dokumentacija?; Ako se bh.državu toku rata bavila terorizmom, čime su se bavile četničke i ustaške okupacione snage?; Ako smo baš toliki teroristi, pa zašto se pod kontrolom ARBiH nisu dešavale masovne egzekucije, deportacije, rušenja bo- gomolja i sravnavanja grobalja, što je bila ideološka osnova i specijalnost HVO-a i VRS?; Kako se osumnjičeni u slučaju Pogorelica mogu sumnjičiti za terorizam kad nema dokaza da su kao državni funkcioneri djelovali «u namjeri rušenja Federacije, njenog ustavnog poretka, niti da su izvršili otmicu neke osobe, ili neko drugo nasilje, prouzročili eksploziju, i sl.», kako je već opisano krivično djelo terorizma?; Kako državni funkcioner može odgovarati za terorizam, ako je za to krivično djelo potrebno da djeluje u namjeri rušenja organa vlasti, tj. samog sebe?; Zašto osumnjičeni nisu oslobođeni optužbi nakon što ni jedan od 70 svjedoka nije potvrdio izmišljotine FOSS-a i Tužilaštva da se na Pogorelici radilo o «tajnom špijunsko-terorističkom kampu»?; Šta bio radila obavještajna služba ako neće špijunirati neprijatelje države? Po toj logici trebalo bi pohapsiti i za terorizam osuditi sve agente CIA-e i raznih cija?; Kakav je to «teroristički kamp» ako je i IFOR, tj. Američka armija, nakon upada u kamp, u svom dokumentu (LM-00004-02) ustanovila da se radilo o običnom centru za obuku, koji nije imao «ni jedan sigurnosni uređaj, niti pokazatelj elektronskog upravljanja i kontrole komunikacija, niti jednog stražara na putu ili unutar objekta, niti minskih polja na terenu, niti i jedan paket koji ukazuje da moguće akcije, te da oko kampa nije bilo nikakve ograde, zida, žice, a da su na svim vratima bile obične brave…» Da je u Pogorelici bilo ičeg tajnog, pa valjda bi se ta tajnost čuvala zaštitnim sistemima!; Zašto je sporan jedan ratni centar za obuku bh. policajaca, a nisu sporni centri za obuku terorista u RS koji i dan danas djeluju?; O kavim se to radi «velikim količinama raznog naoružanja, municije i eksplozivnih sredstava», kad ni IFOR nije našao ništa izuzev naophodnih uzoraka za nastavne svrhe?; Ako su u Pogorelici već obučavani islamski džihad-ratnici, tj. teroristi, kako je moguće da ti momci sve ove godine budu na visokih pozicijama u AID-u, tj. FOSS-u, kao značajni saradnici Haškog tribunala?

 

Valjda bi se bavili terorizmom da su za to obučavani?; Zašto je nakon svjedočenja, i odbijanja da potvrde montirane laži, iz FOSS-a otpušteno 20 uposlenih koji su pozvani kao svjedoci?; Kakav je to tzv. terorizam, ako je utvrđeno da se na Pogorelici obuka vršila kroz izmišljene igrajuće situacije, kroz fiktivne pismene i seminarske vježbe, što radi policija svake države koja je država?; S kojim pravo su tužitelji provocirali, vrijeđali svjedoke i prijetili im, tipa: «Ovaj svjedok laže»?; Ko je Rohan Gunaratna koga Vrhovni sud upravo imenuje za vještaka, da kao totalni duduk, tj. Sejdo Bajramović, izvještači kako je Pogorelica bila teroristički kamp?; Kako da vjerujemo u nepristrasnost zamjenika Federanog tužioca Vlade Miškovića, jednog od ostrašćenih reditelja ovog procesa, koji je kao sluga ratnog zločinca Mate Bobana obavljao tužilačku funkciju u Herceg-Bosni u vrijeme kad se dogodio ustaški zločin u bošnjačkom selu Ahmići?; Zna li Visoki predstavnik dokle se u ovom montiranom procesu zaglibilo u kršenju tužilačkih ingerencija, da ta hajdučija ugrožava cjelokupan pravosudni sistem u Federaciji?: Napose, shvataju li montažeri i sponzori slučaja Pogorelica da jednostavno ne postoji način da dobiju rat za satanizaciju bošnjačke žrtve. Što se prije povuku, bolje je za njih. Oni su gubitnici, prije ili poslije. Jer, ovo je borba za bošnjački opstanak. Borba za život!

„Ljiljan”, br. 519-520, 30. XII 2002.

 

U bosanskoj kući ne mogu opstati pravednik i zločinac
Pogorelica je bila škola u kojoj se učila zaštita bosanskohercegovačkog građanina, pred genocidnom, zlodjelima osvjedočenom najezdom velikosrpske i velikohrvatske agresije

Kao što su Kuba i Kina jedine preživjele komunističke zemlje u Svijetu, tako je i proces Pogorelica jedini živi montirani sudski proces u Evropi koji se vodi po obrascima komunističkih diktatura, u kojima se ideologizirano, partijsko pravosuđe razračunava sa stvarnim ili izmišljenim narodnim neprijateljima. Proces Pogorelica otud ima evropski politički značaj, tim prije što se događa pod nezvaničnim protektoratom OHR-a, kao advokata zapadnog modela demokratije. Za evropsko političko mnijenje bi moglo biti skandalozno da predstavnici njihovih vlada u BiH, koji su krojači tzv. reforme pravosuđa, ne reagiraju, ili čak podržavaju, postojanje jednog ovakvog procesa, u čiju se monstruoznu montažu svako s lakoćom može uvjeriti.

Komunizam uživo

Posljednjih godina Kina i Kuba postaju veoma zanimljive turističke destinacije. Stotine hiljada turista, pogotovo iz bivših komunističkih zemalja, odlaze da vide posljednje godine života jednog zauvijek izumrlog, komunističkog svijeta. Budući da je Pogorelica jedini preživjeli ostatak nekadašnjih Staljinovih gulaga, Rankovićevih golih otoka, općenito, tog komunističkog progoniteljskog identiteta – nedvojbeno je da bi ovaj montirani proces trebao imati širi medijski i politički, ali i kulturološki i turistički tretman. Sputani palanačkim, socrealističkim naslijeđem, nemaštovitošću i poslovičnom zagubljenošću, a o patriotizmu da i ne govorimo, mi ovog časa ne možemo pretpostaviti da bi mnogi evropski studenti prava, političkih nauka, historije, književnosti (teme: Kafka, Orwell, Havel, Solženjicin, i dr.) sa interesovanjem došli u BiH da prate jedini montirani politički proces u Evropi. Ono što uče iz udžbenika o strahotama komunističkih obračuna sa neistomišljenicima, ovdje bi mogli vidjeti uživo, i u drastičnijem obliku, samim tim što se proces Pogorelica događa u zemlji u kojoj su formalno na snazi demokratski, a ne totalitarni zakoni.

Proces Pogorelica je višeznačan, inspirativan, izazovan, kako za evropsku političku i sociokulturnu javnost, tako i za izumiruću patriotsku svijest u BiH. O ovoj se pravosudnoj montaži može pisati i govoriti sa aspekta praktičnog izučavanja modaliteta funkcioniranja ideologiziranog pravosuđa, tog bratskog jedinstva tužilaštva i suda, gdje je svejedno ko je sudija a ko tužilac; može se izučavati dvojni moral međunarodne politike u BiH, koja na sva zvona govori o deideologizaciji pravosuđa, i imperativima neovisnog sudstva, a zapravo mirno zvjerla u jedan proces koji je od glave do pete montiran u režiji policijske države i koji se uporno nastavlja, bez obzira što se okrivljenima već mjesecima ne može dokazati ta montažna krivica; o Pogorelici je, zatim, moguće govoriti s aspekta zapadnog fabriciranja straha od tzv. islamskog terorizma, zarad mobiliziranja i pridobijanja javnosti za agresiju na Irak, tj. za pljačkaški rat za iračku naftu; i ono najbitnije, Pogorelica je, kao ništa dosad, staklenik za buđenje i odgajanje bosanskog patriotizma, u uvjetima elementarnih nepogoda, budući da se Pogorelicom zadire u jedinu preostalu svetost bosanskog čovjeka: pravo na odbranu pred genocidnom agresijom.

Šta će se sve ostvariti od ovih mogućnosti koje su zlobni, maloumni i kratkovidi montažeri Pogorelice nesvjesno ponudili svojim nasiljem nad pravnom i demokratskom državom, ponajviše zavisi od marketinga Pogorelice. E, tu dolazimo do vječnog, tragičnog pitanja bosanske, a pogotovo bošnjačke stvarnosti, a to je – nepostojanje nacionalnih institucija koje bi se bavile aktivnom, djelatnom zaštitom nacionalnih interesa. Vidite, sjajno je što Islamska zajednica slavi 120 godina, i što će BZK Preporod sa tamburama i harmonikama proslaviti 100 godina, pa i to što u Adilbegovom Institutu ima nekakav Bošnjački klub gdje se ispijaju kahve i jedu sevdidžani, ali, u konkretnim situacijama, ove institucije ne mogu pružiti konkretnu podršku. Pogorelica je i više od konkretnog! Ona je sam bosanski život! Da, baš to, jer ako se bosanska borba za opstanak proglasi terorizmom, tada će se bosanski život naći na udaru tzv. borbe protiv terorizma, a u korist neutihlih, sve stvarnijih, osvajačkih projekata Beograda i Zagreba.

Strategija sevdidžana

Govorimo, dakle, o egzistencijalno bitnoj potrebi da se o uzrocima, motivima, i izvjesnim posljedicama procesa Pogorelica – vodi otvorena rasprava, da se iznose stavovi, od sijela, od džemata, od svakodnevnih razgovora, do akademskih kružoka, do samoinicijativnih autorskih oglašavanja; da se odgoneta i pretpostavlja krajnji motiv za montiranje Pogorelice, da se Pogorelica posmatra kao centrište, kao glavna operacija, u lancu odveć
organizirane satanizacije bosanske žrtve.Jedan politički narod, kome su već nanesene ogromne štete u strateškom sataniziranju njegove odbrane prava na život, morao bi osjećati više od ništa.Ako postoji! Nacija se od čerge razlikuje po političkoj organiziranosti, po shvaćanju da budućnost postoji da bi se promišljala, a ne da bi se očekivala kao milostinja; nacija ima organiziranu pamet, nadstranačku, pluralnu, ali jedinstvenu u prirodnom nagonu da se odbrani i unaprijedi život zajednice; Bošnjaci, na žalost, uprkos tragičnom iskustvu, koje se i danas gomila, nisu izgradili instituciju koja bi štitila bošnjački život. Postoje u Bošnjaka, tu i tamo, neke solističke institucije koje mogu zadovoljiti parcijalne potrebe (npr. Islamska zajednica, vjerske, Preporod, kulturne, i sl.); no, život nacije je pluralan, i održiv tek kao jedinstvo razlika, simfonija različitih zvukova, tim u kome svako ima svoju ulogu, a gdje niko nije toliko blentav da na sebe preuzme ulogu tima. U Bošnjaka ima i ateista, i primitivaca, i džigaraša, i gidaroša, a svi oni čine jednu ogromnu snagu koju vrijedi odnjegovati i na ma kakav način angažirati. Logikom razvoja, ateista treba da je predmet interesovanja Islamske zajednice, džigaraš Preporoda, i sl., jer od isključivog obraćanja istomišljenicima kolektivitet ne može ojačati; niti može opstati na solistima koji na sebe preuzimaju ulogu cjeline, olimpskog autoriteta, računajući na prava, ali ne i na obaveze prema narodu; niti može dugoročno opstati ovako, SLUČAJNO, kako su opstali Bošnjaci, postajući iz dana u dan sve tanji, i sve manji. Ovo je mogući odgovor na pitanje zašto se u Bošnjaka na Pogorelicu, kao omču za vješanje budućnosti, gleda kao na seosku fudbalsku utakmicu u Bikodžama u kojoj je svejedno ko će pobijediti.

Apsolutna izbezumljenost, zagubljenost, sitnosopstvenička prestrašenost naše javnosti pred procesima zakopavanja bosanskog bola dokazuju da je bošnjačka borba za opstanak bila stvar nagona, a ne političke volje. Bošnjaci nisu opstali zbog Bosne, već zbog glava na ramenima, kojim je danas svejedno šta će s Bosne biti. Jer da je drukčije, da je bošnjačka odbrana bila nacionalna, a ne nagonska, danas bi nesuđena bošnjačka zajednica imala aktivan odnos spram nastavka agresije za uništenje Bosne i Bošnjaka.

Analizirala bi se globalna strategija za smirivanje strateški uznemirene BiH, pod okriljem srpske i hrvatske hegemonije; krajnji cilj je neizvodljiv bez minorizacije bošnjačkog političkog i ekonomskog suvlasništva nad BiH, a što je opet neizvodljivo bez remontiranja istine o agresiji na BiH; nužno je obrnuti značenje bosanske žrtve, na račun legalizacije zločinačkih i genocidnih projekata Srbije i Hrvatske koji treba da u budućnosti čine stvarnost bosanskih livada i planina.

Plotuni u čast genocida

Za sedam operativnih dejtonskih godina nama se naslikalo sve što je potrebno da razumijemo kako se ratne pozicije i aspiracije nisu nikud pomakle; … izuzev u unutrašnjost odbranjene teritorije. Sada slijedi finiš projekta. Američka zavjera protiv svjetskog poretka, zvana rat protiv (tzv. islamskog) terorizma, poslušila je kao katalizator, turbo-punjenje, za ubrzanje procesa uništenja BiH. Već dvije godine se na diplomatskoj sceni, iza naših leđa, vode pregovori o davanju suvereniteta Kosovu u zamjenu za pripajanje Republike Srpske Srbiji. Ibretimo se zbog izjave Lagumdžijinog prijatelja Zorana Đinđića da bi suverenitet Kosova otvorio novu raspravu o balkanskim granicama; pa Srbija upravo priželjkuje suverenitet i onako izgubljenog Kosova, kako bi sa RS zaokružila svesrpske teritorije. Ono što mi ne želimo da vidimo kao velikosrpski plan za definitivnu podjelu BiH, u Srbiji već živi kao otvorena ambicija; recimo, Predrag Marković, istoričar, poručuje: Veliki cilj Srbije je integracija sa prekodrinskim Srbima koji su privremeno odeljeni od matice. Naš veliki istorijski zadatak je integracija sa Republikom Srpskom.

Nakon postdejtonskog, velikosrpskog očitovanja političke i naučne svesrpske javnosti, samo bi mrtav Bošnjak mogao sumnjati u vjerodostojnost globalnog plana za uništenje BiH. Istodobno, traje unutarnja agresija na istinu, pa dok Bošnjaci šute o svojim stradanjima,  Živko  Radišić  u  Jerusalemu  tvrdi  da  je  pod  kontrolom  ARBiH  bilo  400 konc-logora za Srbe, a Nikola Špirić traži isti tretman za Radovana Karadžića i Aliju Izetbegovića. Ne treba sumnjati ni da je eskalacija organiziranih terorističkih napada na bošnjačke povratnike stvar jasne strategije, koja treba da međunarodne mentore uvjeri kako je dejtonska BiH uzrok napetosti i nesigurnosti, i kako treba tražiti konačno rješenje za Balkan, u kome bi Kosovo postalo suvereno, a pola Bosne postalo dio Srbije. Dok je BiH obeščašćena, odjekuju plotuni u čast godišnjice RS! Hrvatski separatisti, kojima je odveć domovina Hrvatska, a ne BiH, kao što i Hrvatska odveć tzv. Herceg-Bosnu tretira kao dio svoje teritorije (npr. univerzitetska saradnja sa Sveučilištem u Mostaru, finansijska pomoć bojovnicima HVO, i sl.) – svoju šansu vide u novom prekrajanju balkanskih granica, na štetu BiH.

Tvrđava bosanske žrtve

E, sad, kakve veze sve ovo ima sa Pogorelicom? Proces Pogorelica je glavni koridor za preoblikovanje pozicija agresora i žrtve. Jedina validna odbrana bh. države, pred aktuelnim nasrtajima na njen integritet i suverenitet, jeste istina o genocidnoj agresiji na BiH, i s druge strane, istina o poštivanju ljudskih prava svih bh. građana od strane legalnih organa bh. vlasti u toku agresije. Vašingtonski i Dejtonski sporazumu su u bh. stvarnost uveli strašnu moralnu neprincipijelnost, jer su nagrađeni genocidni projekti Srbije i Hrvatske. Po moralnim i humanističkim parametrima, ovi bi projekti morali odumrijeti u korist moralno superiornije bosanske ideje, koja je konkretnim djelima, poštivanjem ljudskih prava pripadnika svih bh. naroda – odbranjenja u vremenima velikih iskušenja.

U bosanskoj kući, jednostavno, ne mogu opstati pravednik i zločinac!!! Budući da je zločinac fizički jači, i da ima jače lobističke pozicije u svjetskoj diplomatiji, koja je odveć pijačarska, pokrenut je proces oljagavanja bosanske pravednosti, s ciljem uništenja te mo- ralne superiornosti. Kreatori ove operacije udarili su u srce bosanske moralne superiornosti, nasrnuli su na funkcionere bh. države koji imaju nesumnjive zasluge za zaštitu svih bh. građana u toku agresije. Nasrnuli su na najgori mogući način, optuživši osvjedočene i djelima dokazane antiteroriste za – terorizam. Riječ je o morbidnoj drskosti kakva je svojstvena zločincima poput Ratka Mladića, koji je uoči pokolja u Srebrenici, žrtvama, bošnjačkim dječacima, koji će ostati bez očeva, dijelio čokolade.

Bilo bi dobro da bosansko društvo konačno razumije dokaze o nastavku agresije za uništenje BiH. I da se probudi iz bijele smrti, iz sna i iluzije čija dubina podsjeća na drugi svijet. Bilo bi dobro da u pamet i u snagu prizovemo svoje moralne obaveze prema uspo- meni na preko 200.000 naših, pobijenih ljudi. Nevine bosanske žrtve su, upamtimo, naše najveće oružje u odbrani bosanske budućnosti! Te žrtve su jedina tvrđava koju neprijatelji Bosne ne mogu osvojiti. …Ako im mi svojim zaboravom to ne omogućimo. Vrijeme je da počnemo pamtiti i na sav glas govoriti o onome što zaboraviti nećemo!

Za početak bi federalne tužioce i sudije Vrhovnog suda trebalo odvesti na jedan turistički obilazak hiljade sarajevskih mezarova, desetine hiljada i danas uplakanih majki, sestara, jetima, a onda im pokazati sve sačuvane pravoslavne i katoličke bogomolje, sve vra- ćene srpske stanove, i ono najvažnije – sve sačuvane srpske i hrvatske živote. Pogorelica je bila škola u kojoj se učila zaštita bosanskohercegovačkog građanina, pred genocidnom, zlodjelima osvjedočenom najezdom velikosrpske i velikohrvatske ideje. Pogorelica je srčika naše moralne superiornosti! I zato je ne smijemo izgubiti!

“Ljiljan”, br. 521, 13. I 2003.

 

Amerika je dozvolila Pogorelicu

«Enklave bez odbrane, uključujući Sarajevo, pale bi u ruke Srbima. Moglo je biti na stotine hiljada mrtvih. Dozvolite da ponovim kako vjerujem u to da smo donijeli ispravnu odluku” – rekao je američki ambasador Peter Galbraith u povodu američkog odobravanja iranske vojne pomoći bosanskoj vladi.

Prošle sedmice je 11 univerzitetskih profesora iz Sarajeva obznalilo oštar stav da je slučaj Pogorelica samo dno totalitarne države i policijskog pravosuđa. Ovi su naučnici založili svoj akademski ugled kao garanciju da je Pogorelica montiran proces. Normalno bi se društvo tim povodom moralo zabrinuti za stanje svog demokratskog zdravlja. Političke stranke su se Pogorelicom bavile tek u predizbornoj kampanji, kao monetom za zgrtanje glasova. Ni Visoki predstavnik ne reagira na nedvosmislenu poruku da montirani proces Pogorelica ugrožava stabilnost pravne države. Uistinu, ko još nakon monstruozne montaže Pogorelice vjeruje u građansku sigurnost!? Ovom zlu se vrijedi suprotstaviti istinom o bosanskom stradalništvu i činjenicama koje svjedoče da je ratna vlast, konkretnim djelima, štitila multietničko biće BiH.

Opasni instruktor za pravljenje ključeva

Montaža procesa Pogorelica siledžijski opstaje na klimavim, totalitarnim štulama, jer je svaku konstrukciju moguće oboriti istinom i pravnom logikom. Jedna od takvih spletki jeste zanemarivanje, a time i ponižavanje i vrijeđanje stava američke administracije od strane Federalnog tužilaštva i Vrhovnog suda. U prošlim smo tekstovima naveli dio izvještaja IFOR-a, tj. Američke armije, o upadu u kamp Pogorelica, na osnovu kojeg je bjelodano da Amerikanci u Pogorelici nisu pronašli ama baš ništa što bi upućivalo na tzv. teroristički kamp. Amerikanci nisu uočili ni stražare, ni ograde, ni minska polja, što samo po sebi kazuje da je Pogorelica bila otvorena, i bezazlena, kao i svaka legalna škola.

U Rješenju o sprovođenju istrage Vrhovni sud na sljedeći način, između ostalog, obrazlaže tzv. osnovanu sumnju: ¼(da su osumnjičeni) iskoristili svoje funkcije i uspostavili saradnju sa obavještajnom službom Islamske Republike Iran – MOIS čija im je teroristička djelatnost bila dobro poznata, te da su angažovali za ovu obuku u svojstvu
instruktora određen broj pripadnika MOIS-a, među kojima Alishhahi Alisghara, instruktora za izradu ključeva (¼). Ovaj kurs za izradu ključeva je ilustracija raznih gluposti koje je posijao Vrhovni sud.

Ono drastičnije jeste drskost Vrhovnog suda da Iran proglasi terorističkom državom, samim tim što za legalnu iransku obavještajnu službu tvrdi da sprovodi terorističke aktivnosti. Vrhovni sud je ‘nako, odoka, odrezao Iranu kvalifikaciju za teorizam, iako je Iran prvi priznao RBiH i u BiH učinio mnoge hairove. Neko bi se morao zapitati nad kabadahijskom komotnoću Vrhovnog suda, koji sebi daje za pravo da vrijeđa prijateljske države, i time ugrožava diplomatske veze BiH. To ni u kojem slučaju ne može biti pravo Vrhovnog suda!!!

Bosanci su preživjeli zahvaljujući naoružanju

Kad govorimo o navodnoj iranskoj umiješanosti u obuku na Pogorelici, valja reći istinu – da je vojno prisustvo Islamske Republike Iran u BiH volja Sjedinjenih Američkih Država! Šta ćemo sad!!! Na osnovu izlaganja Petera Galbraitha, američkog ambasadora u Hrvatskoj, pred Domom komiteta za međunarodne odnose SAD, u maju 1996., jasno je da je Amerika podržavala vojnu pomoć bosanskim snagama koja je, preko Hrvatske, stizala (i) iz Irana. Galbraith je, između ostalog, rekao: “Bosanska vlada zatražila je dozvolu za tranzit oružja kroz Hrvatsku za svoju armiju pod opsadom. Glavni snabdjevač bio bi Iran. Naša administracija je odlučila da ne reaguje, što je značilo da nemamo prigovor. Vjerovao sam tada, a sada još i više, da je naša administracija donijela ispravnu odluku. Bosanci su preživjeli zahvaljujući naoružanju” – rekao je ambasador Galbraith, te naveo čitav niz statističkih podataka kojima dokazuje da kršenje embarga na oružje bio jedini način da preživi bosanski narod. – “Enklave bez odbrane,
uključujući Sarajevo, pale bi u ruke Srbima. Moglo je biti na stotine hiljada mrtvih. To je bio kontekst naše odluke. Dozvolite da ponovim kako vjerujem u to da smo donijeli ispravnu odluku” – rekao je Galbraith misleći na dozvolu da bosanska vlada primi iransku vojnu, a time i stručnu pomoć.

Ova je pomoć po američkom mišljenju omogućila opstanak Bosne i bosanskog naroda. Po mišljenju Federalnog tužilaštva, Vrhovnog suda i njihovih ideoloških sponzo- ra u likovima Munira Alibabića i Zlatka Lagumdžije – krivi smo jer smo se izborili da preživimo. Po njima, treba naći krivce za naš opstanak u životu. No, prije toga, monteri Pogorelice se moraju sudariti sa Amerikom. Dokumenti svjedoče da je pomoć opstanku Bosne i Bosanaca – američka volja. Prema tome, neka prvo Amerikance optuže za tzv. terorizam, jer je Amerika dozvolila iransku vojnu pomoć, a time, navodno, i Pogorelicu.

„Ljiljan”, br. 522, 20. I 2003.

Amerika je dozvolila Pogorelicu (II)

Budući da se kompletna montaža procesa Pogorelica zasniva na tvrdnjama Federalnog tužilaštva i Vrhovnog suda da je državna Iranska obavještajna služba teroristička organizacija, što znači da je i Iran teroristička država, te da je slijedom te logike iranska pomoć ratnoj bh. vladi imala za cilj tzv. terorističke aktivnosti – čini se iznimno značajnim podastiranje činjenica da su iransku vojnu pomoći Bosni i Hercegovini dozvolile Sjedinjene Američke Države

Federalno tužilaštvo, dakle, za terorizam optužuje i Ameriku, samim tim što je ova zemlja podržavala, pa i nezvaničnio organizirala, iransku vojnu pomoć odbrambenim snagama ratne bh. vlade. U cilju rasvjetljavanja ovog ključnog momenta u razotkrivanju montiranog procesa Pogorelica, u ovom ćemo tekstu navesti, u skraćenoj verziji, izlaganje tadašnjeg ambasadora SAD u Hrvatskoj Petera Galbraitha, koje je 30. maja 1996. imao pred Domom Komiteta za međunarodne odnose SAD. Galbraith je, između ostalog, rekao: Bilo bi na stotine hiljada mrtvih!

«Prije dvije godine, bosanska vlada zatražila je od hrvatske vlade dozvolu za tranzit oružja kroz Hrvatsku za svoju armiju pod opsadom. Glavni snabdijevač oružja bio bi Iran. Hrvatska vlada je zatražila naše mišljenje. Naša administracija je odlučila da ne reagira, a ja sam rekao Hrvatima da nisam dobio direktive. Hrvati su shvatili ovu reakciju i kasniji razgovor kao da ne bismo imali prigovor na njihovu ulogu kad je u pitanju pomoć Bosni. Vjerovao sam tada, a sada i još više, da je naša administracija donijela ispravnu odluku. Bosanci su preživjeli zahvaljujući naoružanju. Naposlijetku, oružje koje je stiglo iz drugih zemalja pored Irana, omogućilo je Bosancima da kompenziraju vojnu neravnotežu spram Srba, povrate dio teritorije i tako pomognu da se poploča put ka Daytonu. Bosanska vlada i bosanski narod bili su u očajnom stanju u vrijeme kad su Hrvati postavili pitanje. Srbi, naoružani oružjem stare Jugoslovenske armije, zauzeli su 70%  bosanske teritorije. Srbi su brutalno očistili teritoriju od bošnjačkog i hrvatskog naroda. Već tada je više od 100.000 Bosanaca, uglavnom civila, bilo ubijeno. Goražde, sa oko 40.000 stanovnika, trpjelo je brutalan napad i bilo je suštinski bez odbrane. Jednako pod prijetnjom bile su i druge enklave, Srebrenica sa 30.000 stanovnika, Žepa sa 16.000, Bihać sa 160.000 stanovnika i Sarajevo sa 320.000 stanivnika. Da sve bude gore, ako je uopće i moglo biti gore od ovoga, Bošnjaci i Hrvati su upravo vodili opaki jednogodišnji rat zbog 30% bosanske teritorije koju Srbi nisu zauzeli. U prvom diplomatskom uspjehu bilo koje vrste od početka rata na Balkanu, američka diplomatija je proizvela novi politički dogovor između Bošnjaka i Hrvata – Federaciju BiH.

Bosanski narod koji je nenaoružan stajao spram srpskog agresora, jedva je preživio zimu 1993-94. Bez pomoći, sumnjali smo da bi preživjeli još jednu godinu. To je tada bio kontekst naše odluke. Dozvolite da na trenutak analiziram posljedice koje bi nastupile da smo dali negativan odgovor. U takvim okolnostima, vrlo krhka federacija Bošnjaka i Hrvata bi doživjela kolaps, budući da bi Bosanci posumnjali u iskrenost svojih hrvatskih saveznika. Enklave, bez odbrane, uključujući Sarajevo, pale bi u ruke Srbima, gladi i hladnoći. Bilo bi na sto-
tine hiljada mrtvih!

Shvatio sam da su mnogi članovi Kongresa preferirali treću alternativu, unilateralno ukidanje embarga na oružje. Vjerujem da bi jednostrano ukidanje ambarga isprovociralo Srbe da krenu na enklave koje nisu bile u stanju da se brane. Ne vjerujem da se bilo kakav program za obuku i opremanje bosanske armije mogao započeti i postaviti tako brzo da se spasu enklave. Znači, jednostrano ukidanje embarga na oružje natjeralo bi nas da odaberemo između slanja američkih borbenih trupa da sačuvaju enklave i izbave naše saveznike u UN-ovim snagama za zaštitu, ili ostanemo po strani dok enklave padaju i naši saveznici iz UNPROFOR-a bivaju napadani. Po mom mišljenju, niti jedna od ovih opcija nije bila održiva. Dozvolite da ponovim kako vjerujem u to da smo donijeli ispravnu odluku. To ne znači da je bilo lako odlučiti.»

Rusi su šutnjom odobravali iransku pomoć

Nakon  Galbraithovog  uvodnog  izlaganja  uslijedila  su  pitanja  i  diskusije  članova Komiteta za međunarodne odnose SAD. Predsjedavajući Gilman je upitao ambasadora Galbraitha – «zbog čega nije bila izviještena američka javnost o američkoj dozvoli Iranu da pošalje naoružanje u Bosnu?». Galbraith je odgovorio da je riječ o «informacijama povjerljive prirode», te dodao: «Ali, zvaničan stav je bio poznat svima koji su pratili situaciju, a to je da se nismo protivili ovom prilivu naoružanja u Bosnu kroz Hrvatsku. O ovome se naširoko izvještavalo u sredstvima informisanja. Bilo je očigledno da se nismo protivili! Iz mojih razgovora sa evropskim ambasadorima u Zagrebu, mogu reći i to da su i Rusi znali za ovaj uvoz oružja za Bosance preko Hrvatske. Ni jedna od ovih zemalja se nije žalila hrvatskoj vladi» – rekao je Galbraith, te dodao: «Namjera je bila da im damo do znanja da se ne protivimo».

Na osnovu Galbraithovog izlaganja je očigledno da je Amerika i zvanično, a još više nezvanično, držala sve konce u rukama u pogledu iranske tehničke i stručne pomoći bosanskim braniteljima u toku agresije i trajanja embarga na oružje, koji je jedino poga- đao legalnu bh. vlast. Legalni, antiteroristički centar za obuku Pogorelica, u kome je pre- davanja držalo i nekoliko iranskih oficira, bio je time plod američke volje. Ambasador Galbraith je naveo podatak da u BiH nije bilo više od 500 američkih Iranaca. Uistinu, šta znači tih par stotina iranskih nastavnika, koji nisu počinili ni jedan zločin, u odnosu na desetine hiljada srbijanskih i hrvatskih vojnika, koji su pod komandom Beograda i Zagreba sprovodili genocid na teritoriji susjedne države?!!

„Ljiljan”, br. 523, 27. I 2003.

 

Lažov kome se ne smije vjerovati

Vrhovni sud je za vještaka u procesu Pogorelica imenovao Rohana Gunaratnu, samozvanog eksperta za Al-Kaidu, koji će, kako se tvrdi, za 200.000 dolara honorara  Pogorelicu proglasiti terorističkim kampom. Iako Vrhovni sud tvrdi da je Gunaratna “vještak međunarodne reputacije”, činjenice ukazuju da je riječ o običnom manipulatoru koji zgrče novac na širenju islamofobije, i koji ni na jednom sudu u Svijetu nije vještak. U ovom tekstu objavljujemo ogorčene reakcije australijske i malezijske javnosti na Gunaratnin pokušaj da u ovim zemljama izmisli tzv. islamski terorizam.

Na prijedlog Tužilaštva, Vrhovni sud je izdao Naredbu kojom se za vještaka za terorizam i antiterorizam u procesu Pogorelica imenuje Rohan Gunaratna, za koga Vrhovni sud tvrdi da je «vještak međunarodne reputacije», ali ne zna, jer ne navodi, iz koje je zemlje taj Rohan. Po mišljenju pravnih eskperata, Vrhovni sud NIJE SMIO imenovati vještaka za terorizam, jer time negira osnovne principe materijalnog i procesnog krivičnog zakonodavstva. Vrhovni sud, odnosno istražna sutkinja Mirjana Perišić, u Naredbi kaže: “Obzirom da na listi sudskih vještaka na području BiH nije evidentiran vještak stručnjak za ovaj vid vještačenja a ne postoji ni dovoljno opremljena ustanova ili državni organ u mjeri u kojoj bi to zadovoljilo potrebe suda to se za vještaka angažuje vještak međunarodne reputacije u predmetnoj oblasti a isti nije sa ovdašnjeg govornog područja”. Vrhovni sud time ponižava desetine domaćih stručnjaka, koji imaju i međunarodnu reputaciju iz ove oblasti, kao i institucije kao što su Fakultet kriminalističkih nauka i Fakultet odbrane i sigurnosti.  Na prijedlog da se imenuje neovisni tim domaćih eksperata, sutkinja Perišić je u odbijenici navela: Da bi se izbjegla svaka vrsta pristrasnosti, angažovala sam vještaka stranog državljanina koji ima visoke međunarodne referense iz oblasti vještačenja. Dakle, sutkinja smatra da su domaći stručnjaci a priori pristrasni, čime ponižava njihov naučni dignitet, a kao manu im navodi i to što su – sa ovdašnjeg govornog područja. U jednoj izjavi sutkinja Perišić je kazala: “Ujedinjene nacije su predložile Gunaratnu. Sud je to uzeo u razmatranje i prihvatio. Mi izuzetno cijenimo mišljenje Kofi Anana”. Teško je povjerovati da je Gunaratnu predložio lično Kofi Anan, samim tim što Gunaratna ni na jednom sudu u svijetu nije, osim kod nas, imenovan za sudskog vještaka.

U bh. javnosti su se već čula mišljenja da Gunaratna dolazi da za honorar od 200.000 dolara Pogorelicu proglasi terorističkim kampom. Postoje informacije da je Gunaratna nabavljen preko Britanske obavještajne službe i četničkog lobija u Londonu, jer se tražio ekspert za Al-Kaidu koji će potvrditi unaprijed serviranu montažu. Baška je pitanje: kakve veze ekspert za Al-Kaidu ima sa Pogorelicom?

Vrhovni sud ima sve argumente da proces okonča, jer ni jedan od 70 svjedoka nije potvrdio ništa od konstrukcija iz optužnice. No, Vrhovnom sudu, očito je, ne treba istina, već neko ko će potvrditi laž. U australijskoj i malezijskoj javnosti, ali i drugdje, pročitana je i ismijana Gunaratnina navodna stručnost za Al-Kaidu. Da bismo potkrijepili teze da je riječ o svjetskom trgovačkom putniku, koji dobro zarađuje na širenju islamofobije i izmišljanju tzv. islamskih terorista, pronašli smo i preveli znakovite stavove koji su se o Gunaratni pojavili u Maleziji i u Australiji, gdje je ovaj samozvani ekspert za Al-Kaidu pokušao da izmisli tzv. islamski terorizam, kako bi unovčio svoju cirkuzantsku spasiteljsku misiju.

Saopćenje Australijskog muslimanskog komiteta

Rohan je apsolutno smiješan izvorpodataka o terorizmu

* Postoji cijela armija tzv. specijalista za terorizam koji putuju svijetom sijući senzacionalne tvrdnje o muslimanskim zajednicama na Zapadu, podstičući strah i nepovjerenje, te započinjući kampanje za građanske slobode u ime borbe protiv terora. Mnogi su se potrudili da keširaju 11. septembar, ali samo je nekolicina otišla tako daleko kao Rohan Gunaratna. On je na svojoj internet stranici sam sebepredstavio kao priznatog eksperta za terorizam. Nedavno je posjetio Australiju gdje je istupio sa brojnim tvrdnjama o navodnom postojanju nekoliko teroristič-
kih grupa ubica-djece koje operišu u Australiji, a koje se navodno skrivaju iza hu-
manitarnih organizacija.

* Prvi javni istupi R.G. datiraju iz 1997. godine kada je istupio sa smiješnim tvrdnjama da su Tamilski tigrovi kreirali odijelo u skladu sa visokom tehnologijom, a u svrhu samoubilačkih napada. Naime, ovo odijelo omogućuje da prilikom eksplozije glava samoubice nije uništena već se transformiše u smrtonosni projektil koji nekada putuje i po 200 jardi. Nevjerovatno?!

 

* U Hronici San Franciska 18. septembra 2001. R.G. ukazuje na period izdržljivosti koji samoubica-terorista provede u sekularnom društvu: On živi u vašoj zemlji. On nosi odjeću poput vaše. Dobro se provodi. I iako dolazi iz siromašne zemlje u bogatu Ameriku. Baš niko nije rekao R.G. da su kidnaperi bili izSaudijske Arabije, dakle ne iz siromašnih zemalja.

 

*Associated Press izvještava 20/11/01 da R.G. tvrdi, opet bez dokaza, kako islamski teroristi planiraju napad na jahte jer se iste smatraju prestižnima budućida su pune bogatih Amerikanaca.

Iz otvorenog pisma australskog univerzitetskog profesora Dr. Victora
Rajakulendrana Rohanu Gunaratni

 

Vi širite kolektivnu mržnju u ovoj multikulturalnoj zemlji!
Vaše ponašanje tokom nedavne posjete Australiji ostavilo je mnoge sa dilemom o vašoj ulozi, te vašem kredibilitetu tzv. stručnjaka za međunarodni terorizam. Vaši sponzori, baš kao i vi, za australsku javnost misle da je sačinjena od gomile neznalica kojoj se može nametnuti bilo što. (¼) U povodu nesretnih zbivanja u vezi sa 11/9 u New Yorku, Vi odlučujete da dođete u Australiju kako bi izvukli dobit iz situacije. To ste uradili znajući vrlo dobro da Vas sredstva javnog
informisanja u Velikoj Britaniji, SAD ili u Kanadi neće tražiti kako bi raspravljali o „međunardnom terorizmu”.  Lično sam potegnuo pitanje Vaših optužbi, te dokazao da su netačne. Zbog ovoga biste mogli biti naći i na sudu.

Zbog Vašeg stava moglo bi se postaviti pitanje da li ste uistinu pravi stručnjak za „međunarodni terorizam” ili tek ubačeni agent.Rohan, nepristrasni vještak Vrhovnog suda već je presudio: Al-Kaida obučava bosanske muslimane!!!

Rohan Gunaratna, stručnjak za Al-Kaidu, odnosno bazu, kako se zove organizacija Osame bin Ladena, o prisustvu ove organizacije na Balkanu kaže: Sve ćelije Al-Kaide osposobljene su za napade na diplomatske, pa i vojne ciljeve zapadnih zemalja, kojih na Balkanu ima veliki broj. Al-Kaida je najaktivnija u BiH. Al-Kaidaobučava bosanske muslimane i pomaže im bar od devedesete godine. Ne radi se samo o mudžahedinima koji su došli iz drugih zemalja, radi se prvenstveno o domicilnom stanovništvu, obučavanom u Avganistanu i u samoj Bosni. Bin Laden
ima značajno prisustvo u Bosni. Sve demantije koji tim povodom stižu iz Sarajeva treba dočekati sa skepsom.

“Ljiljan”, br. 525-526, 10. II 2003.

VI.

Prema pisanju Slobodne Bosne, američki pukovnik David Hunt, zapovjednik komandosa koji su 15. februara 1996. upali na Pogorelicu, u svjedočenju pred Vrhovnim sudom je, navodno, kazao da je na Pogorelici planiran napad na Američku ambasadu, a da su glavno oružje tzv. terorista trebale biti: Bombe punjene grahom i balegom

Istinski motiv upada IFOR-a na Pogorelicu 15. februara 1996. bilo je slabljenje pozicije bh. delegacije na Konferenciji u Rimu, kojase događala isti dan kad je izveden spektakularni medijski desant.Time je IFOR prekršio Memorandum potpisan sa Armijom RBiH i MUP-om RBiH po kome su se strani instruktori iz BiH trebali povuči 16. februara. Pogorelica bi ostala zaboravljena da se nije dogodio 11. septembar 2001. i da hronični plaćenici nisu vidjelišansu da se satanizacijom Bošnjaka i izmišljanjem tzv. islamskogterorizma promoviraju u partnere svjetske antiterorističke koalicije.

Sa pojačavanjem i širenjem pritiska javnog mnijenja da se okonča monstruozni proces Pogorelica, raste panika među policijskim, sudskim i medijskim montažerima, koji postaju svjesni da bosansko društvo neće dopustiti povratak komunističkog karavakta.

Umjesto da razumiju da su izgubili rat za satanizaciju bosanske žrtve, da se povuku, oni srljaju dalje, i dublje. Prošle sedmice je Vrhovni sud uzeo izjavu od hrvatskog građanina i zatvorenika Fikreta Abdića, kao relevantnog izvora informacija o Pogorelici. Drugo, velikosrpski magazin Slobodna Bosna napravio je vjerovatno najmorbidniju konstrukciju o Pogorelici, podastirući svjedočenje jednog američkog oficira koji je navodno ustvrdio da je Pogorelica bila teroristički kamp. Naspram ovog novog juriša za satanizaciju odbrambeno-oslobodilačke borbe, gotovo neprimjetno je prošla izjava Alije Izetbegovića, data Vrhovnom sudu, u kojoj se nedvosmisleno argumentira da je Pogorelica montiran proces.
Krenimo redom.

Novopečene terorističke klevete

Uhapšeno Oslobođenje je donijelo tekst koji se po uredničkoj opremi doima kao konačna presuda o Pogorelici, jer se u naslovu poručuje: Idejni tvorci Cerić, Izetbegović i Čengići, a u podnaslovu Realizatori Bakir Izetbegović, Mujezinović, Ljevaković. U nadnaslovu saznajemo da je riječ o svjedočenju Fikreta Abdića o Pogorelici, a zapravo se radi tek o običnom stranačkom saopćenju za javnost Abdićevog DNZ-a. Stavove jedne minorne, hronično destruktivne i velikosrpske stranke, Oslobođenje bezrezervno pro- movira kao opće, definitivne, institucionalne. Tek na kraju teksta saznajemo da je riječ o saopćenju DNZ-a, a prethodno je stvoren utisak da se radi o informaciji iz Vrhovnog suda. Pa da informacija i nije iz DNZ-a, već iz Vrhovnog suda, opet bi bilo nenormalno da se Abdićevom svjedočenju daje urednička intonacija presude, konačne istine, tim prije što je samo pozivanje Abdića za svjedoka u slučaju Pogorelica potpuno izlišno. Jedina Abdićeva veza sa Pogorelicom jeste prokazana konstrukcija iz optužnice o navodnim pripremama atentata na Abdića, koja je svojedobno nastala u kuhinji Franje Tuđmana s ciljem da se diskreditira bošnjačko rukovodstvo, kao navodno spremno i sposobno da likvidira svoje protivnike. Šta bi Abdić, kao živa žrtva izmišljenog atentata, mogao rele- vantnog reći o Pogorelici? Jakako, ono što je potrebno montažerima.

Abdić tvrdi da su – “idejni tvorci formiranja kampa za obuku teroristista Pogorelica bili Alija Izetbegović, Mustafa Cerić”, dakle, politički i vjerski vođa bošnjačkog naroda, te da je – “pitanje dana kada će novopečeni teroristi biti aktivirani za potrebe njihovih ideologa”.

Svako pametan će u ovome prepoznati opasnu klevetu čiji cilj je da se bošnjački narod nađe u fokusu svjetske borbe protiv tzv. islamskog terorizma. Tvrditi da “zabrinjavajuće veliki broj ljudi” može svakog dana biti aktiviran u terorističkim akcijama je ništa drugo nego opako zazivanje antiterorističke intervencije protiv bošnjačkog naroda. Autori DNZ-ovog saopćenja, kao i urednici Oslobođenja, jako dobro znaju da nema ni jednog jedinog dokaza koji bi ukazivao da su Izetbegović i reis Cerić i jednim gestom zazivali ili činili kršenja ljudskih prava, a kamo li bili “idejni tvorci kampa za obuku terorista”.

Ključno pitanje koje treba postaviti naspram ovih, ali i svih drugih klevetničkih tvrdnji da su državna struktura RBiH, ali i Islamska zajednica, podržavali obuku terorista glasi: Postoji li i jedan jedini dokaz o ma kakvom organiziranom terorističkom činu koji je u toku agresije, ali i poslije, podržavan ili izveden u organizaciji bošnjačkih struktu-
ra? Tvrdnja da “zabrinjavajuće veliki broj novopečenih terorista svaki dan može biti aktivirano” – vrhunski je idiotizam! Logičku stupidnost konstruktora ove tvrdnje najbolje dokazuje sintagma “novopečeni teroristi”. Terorista je, valjda, neko ko je izvršio teroristički čin, a pošto nije, jer bejagi tek treba da bude aktiviran – ne može biti novopečeni. Budući da je Pogorelica rasformirana u februaru 1996., zastrašujuće veliki broj bi mogao biti samo staropečenih terorista, ali i ta varijanta propada jer se za ovih sedam godina nije zbilo nikakvo aktiviranje. Doduše, jedino je nakon 11. septembra 2001. aktivirana ambicija Beograda i Zagreba da, uz pomoć svojih abdićevaca, a la Lagumdžija i Alibabić, optuživanjem Bošnjaka za tzv. islamski terorizam, preoblikuju karakter bosanske žrtve.

Eksplozivni faktor graha

Slobodna Bosna je navodno “iz visokih diplomatskih izvora” dobila tekst svjedočenja pred Vrhovnim sudom FBiH američkog pukovnika Davida Hunta, zapovjednika komandosa koji su 15. februara 1996. upali na Pogorelicu. Šta rade povjerljivi dokumenti Vrhovnog suda u visokim diplomatskim izvorima?!! Ne znači li to da je Vrhovni sud marioneta u rukama stranih službi, čim strane službe raspolažu povjerljivim sudskim materijalima?!! Povjerljivost Huntovog svjedočenja implicirana je u činjenici da je SB morala taj dokument dobiti iz vana, budući da ga, podrazumijeva se, nije mogla dobiti od Vrhovnog suda. Da je Vrhovni sud smio dati Huntovo svjedočenje u javnost, SB bi ga dobila javnim putem, a ne tajno, iz visokih diplomatskih izvora. Ova činjenica negira neovisnost Vrhovnog suda, ali i odriče vjerodostojnost navodnom Huntovom svjedočenju.

Huntovo svjedočenje je generalno u suprotnosti sa izvještajem IFOR-a, tj. Američke armije (oznaka: TAJNA, MEMO, LM00004-02), pod naslovom “Izvještaj o raciji IFOR-a na Bosansko-Iranski obavještajni trening centar u Fojnici”. U ovom dokumentu se ni na jednom mjestu Pogorelica ne tretira kao špijunski ili teroristički, već isključivo kao obavještajni centar za obuku. U tački 4. ovog Izvještaja se kaže: «Niti jedan sigurnosni uređaj nije otkriven u bilo kojem od objekata ili bilo gdje drugo. Nema pokazatelja elektronskog upravljanja i kontrole komunikacija kao što su dvosmjerne radio stanice. Na vratima ovih objekata su bile ugrađene jednostavne brave. Tokom upada nije pronađen ni jedan stražar na putu ili unutar objekata. Oko kampa nije postavljena ograda/zid/žica. Nisu pronađena minska polja na terenu» – piše, između ostalog, u Izvještaju.

Naspram ovog zvaničnog dokumenta, SB podastire sumnjivo svjedočenje Davida Hunta, koji navodno tvrdi: “Pronašli smo makete Američke ambasade u Sarajevu i uputstva o napadu na nekoliko međunarodnih institucija u BiH”. Ovoj suludoj tvrdnji vrijedi suprotstaviti tačku 11 IFOR-ovog Izvještaja: “Nije pronađen niti jedan paket čiji sadržaj ukazuje na moguće akcije protiv IFOR-a”, što znači da nije pronađen ni jedan sadržaj koji bi ukazivao na ma kakva teroristička dejstva, jer bi svaki takav sadržaj bio tumačen kao opasnost za IFOR, tj. Američku armiju. Kako je onda Hunt mogao tvrditi da su se – “polaznici obučavali za ofanzivno-teroristička dejstva”, te sa planirali napad na Američku ambasadu, itd, itd.?!

Dalje, valja se zapitati: A zašto bi to bosanska vlada po završetku rata planirala napade na Američku ambasadu i međunarodne institucije, kad je od vojnog i političkog prisustva međunarodnog faktora ovisio, i danas ovisi, mir i opstanak Bosne i Bošnjaka? Dakle, riječ je o savršenoj gluposti!

Grah iz poznate kuhinje

Navodno, po svoj prilici izmišljeno Huntovo svjedočenje, krcato je budalaštinama koje u cijelosti negira izvještaj IFOR-a (LM00004-02). U svjedočenju ima čak takvih budalaština koje graniče sa filmskom, 007 fantastikom. Primjerice, Hunt je navodno kao dokaz za pripremu terorističkih aktivnosti naveo da je na Pogorelici, zajedno sa detona-torima, uskladišteno i sto kilograma amonijum-nitrata, što može zazvučati kao hemijski spoj za atomsku bombu. Zapravo, amonijum-nitrat je obično gnojivo, tj. đubrivo, tj. hemijska zamjena za balegu. Čini se da bi i pronalazak sto kila prave balege bilo sumnjivo, pogotovo u kombinaciji sa detonatorima. Nije valjda da Hunt zamišlja da bi bombe od balege bosanskih krava mogle biti opasne po život! A to, otkud se sintetička balega našla na Pogorelici, baška je opasno pitanje. Biće da bi za terorizam trebalo optužiti i seljaka koji je đubrivo nekad sklonio u objekat na Pogorelici.

Druga Huntova nebuloza, kako piše SB, jesu – «bombe sakrivene u posudama za grah». Hunt je, navodno, rekao: – «Radi se o prilično jednostavnoj napravi. Eksploziv se, naime, nalazi na površini sadržaja onoga što je u posudi. Prilikom širenja zrna graha ona potiskuju eksploziv, detoniraju ga i dolazi do eksplozije. To je vrlo vješta bomba za koju nije potreban uređaj za tempiranje, ni točno određeno vrijeme». E, sad, kad bi ta grahologija bila i moguća, postavlja se pitanje njene realizacije. Da bi se uz pomoć eksplozivnog, nadimajućeg graha izvršio napad na Američku ambasadu, prvo bi trebalo nekako odobrovoljiti američkog ambasadora i njegove saradnike da baš pojedu grah koji je spremljen na Pogorelici. Trebalo bi, valjda, da Alija, reis Cerić, Bakir, Irfan i drugi donesu kazan graha pred Američku ambasadu, a da Amerikanci bržebolje navale da jedu grah i da svi poeksplodiraju. Možda bi se toliko naduli gasovima da bi kao odvezani baloni poletjeli iznad Sarajeva, dok bi Hari Varešanović pjevao: Poletjela golubica sa Baščaršije.

Ono što je čudno u eksluzivnom objavljivanju navodnog Huntovog svjedočenja u SB, jeste količina plitkoumnosti sa kojom su medijski montažeri Pogorelice objavili ove neviđene gluposti. Taj pukovnik David Hunt je vjerovatno pametniji čovjek u odnosu na ovog Monty Phytona iz SB.

IFOR je prekršio Memorandum

U javnosti su ostali nepoznati motivi upada IFOR-a na Pogorelicu 15. feburara 1996. godine. FOSS-ovi mediji uporno ponavljaju budalaštinu da su se time navodno preduprijedili teroristički napadi na Američku ambasadu i sjedišta međunarodnih organizacija. Citirani Izvještaj IFOR-a govori drukčije, kao i činjenica da se na teritoriji pod kontrolom bh. vlade ni dotad, a ni do danas, nije dogodio ni jedan, ni najbezazleniji napad na sjedišta međunarodnih organizacija. Riječ je o kleveti kojom se sedam godina poslije Pogorelice Munir Alibabić i njegova mreža pokušavaju dodvoriti Amerikancima i postati partneri u svjetskom ratu protiv terorizma. A kako bi to mogli, ako ne izmisle tzv. islamski terorizam!? Munjolozi su odveć svjesni da četnički i ustaški živi terorizmi nikoga ne zanimaju, osim žrtve koje niko ni za šta ne pita.

Istinski motivi upada IFOR-a na Pogorelicu stvar su diplomatske kuhinje, jer je tom halabukom trebalo oslabiti pozicije bh. delegacije na Konferenciji u Rimu, koja se događala isti dan kad je izveden upad na Pogorelicu. To je u svojoj izjavi Vrhovnom sudu naveo i Alija Izetbegović, koji je rekao da je za upad čuo – «za vrijeme Konferencije u Rimu 15.2.1996. kada su mediji javili da su voj- nici IFOR-a otkrili kamp u kojem su se još uvijek nalazili iranski instruktori». Nekoliko dana prije upada IFOR-a na Pogorelicu, general (rahmetli) Talijan, Pogorelica na čekanju Ključna misao u Izetbegovićevom pismenom svjedočenju pred Vrhovnim sudom glasi: «Da su Pogorelicu shvatili kao terorističku obuku, što se sada nakon sedam godina čini, sigurno bi zahtijevali oštrije mjere, pa i krivično gonjenje odgovornih». Uistinu, do unazad godinu dana, Pogorelica je bila mrtvo slovo na papiru, sve dok vlast SDP-Alijanse, Lagumdžije i Munje, nije skopčala da bi izmišljanjem jednog terorističkog kampa mogla postati vječiti partner u borbi protiv terorizma. U protivnom, neko bi morao objasniti šta je Pogorelica radila svih ovih godina.

u ime Armije RBiH, i Bakir Alispahić, u ime MUP-a RBiH, potpisali su sa generalom Wesleyem Clarkom Memorandum po kome je 16. februar datum do kada strani instruktori trebaju okončati svoju misiju. Upad na Pogorelicu se dogodio baš kada su čelnici republičkog MUP-a, 15. februara 1996., otišli da obiđu realizaciju obaveza preuzetih potpisanim Memorandumom, kada su i uhapšeni od IFOR-a. Dakle, IFOR je prekršio potpisani Memorandum, jer nije imao šta tražiti na Pogorelici sve do 17. februara. Bosanskoj vladi nije dopušteno da realizira dogovor o odlasku stranaca, zašta je rok bio 16., a ne 15. februar kada je IFOR izvršio upad. Međutim, 15. feburara se održavala Konferencija u Rimu, na kojoj je trebalo sputati superiornu poziciju bh. delegacije. Neko je smislio da bi upad na Pogorelicu, i optuživanje bosanske vlade za kršenje dogovora o odlasku stranih instruktora, mogao biti kvalitetno vruć krompir za ušutkavanje bh. delegacije. Bosanska delegacija je ušutkana, ali su ostale posljedice koje su nakon 11. septembra 2001. pretvorene u najjače oružje Tuđmanovih i Miloševićevih pristaša ideje o podjeli BiH. Ta ideja je neostvariva bez satanizacije bosanske žrtve, i bošnjačkog naroda, koji bi tek u defanzivi mogao biti suicidno spreman da otćuti realizaciju dogovora iz Karađorđeva.

Na svu sreću, bošnjački narod je duboko svjestan da na defanzivu nema pravo, jer nema ni najmanjeg razloga da se stidi svoje civilizacijske misije u vremenima teških iskušenja, kada su Ujedinenje nacije podržavale genocid za uništenje Bošnjaka, naroda koji je uprkos svemu na mržnju uzvraćao ljubavlju, na ubistvo životom, na divljaštvo kulturom, na kršenja Povelje UN – poštivanjem Povelje UN¼ Bošnjaci su, konačno, potpuno svjesni svoje moralne superiornosti u odnosu na cijeli svijet, koji je tri i po godine podržavao njihovo istrebljenje. Upravo zbog toga ne postoji nikakva šansa da se Bošnjaci prepuste projektu preoblikovanja u tzv. islamske teroriste. Oni će se do kraja braniti svim legalnim demokratskim sredstvima. To je probuđena patriotska energija dostojanstva i dobrote koja se više ničim ne može zaustaviti, i ušutkati.

Danas, kad Bošnjacima spomenete Pogorelicu, oni će vam s ponosom pokazati sačuvane pravoslavne i katoličke crkve, jevrejske sinagoge, srpske, hrvatske i jevrejske živote, kao konkretno djelo momaka koji su se u svim našim Srebrenicama i Pogorelicama obučavali da brane bosanskohercegovačku Bosnu i Hercegovinu.

„Ljiljan”, br. 527, 24. II 2003.

Wolfgangov gang

Koliko god Paddy Ashdown želio poštivati neovisnost i dostojanstvo sudija, i ostati po strani, pitanje Pogorelice, i po montažerskim uzrocima i po nesagledivim posljedicama, odveć prevazilazi pravosudne okvire, kao prvorazredno političko pitanje koje ugrožava stabilnost društveno-političkog sistema.

Vrhovni sud FBiH danas je glavni faktor destabilizacije ustavnog i pravnog poretka. Vrhovni sud već mjesecima ima sve potrebne dokaze da kao neosnovan odbaci optužni zahtjev Federalnog tužiteljstva, da okonča montirani proces Pogorelica, i optužene proglasi nevinim. Ipak, Vrhovni sud istrajava na montaži FOSS-a i Federalnog tužiteljstva, te prihvata nove konstrukcije kako bi se po svaku cijenu antiteroristički kamp za obuku Pogorelica proglasio – terorističkim. Saslušano je oko 70 predloženih svjedoka, od kojih ni jedan nije potvrdio navode iz optužnice, što bi Vrhovnom sudu moralo biti dovoljno da donese oslobađajuću presudu, kojom bi se okočao najveći postratni potres građanske sigurnosti i dostojanstva.

Multietnički islamski teroristi

Ni u posljednjim godinama komunizma, ni u vrijeme agresije na RBiH, naše društvo nije palo na samo dno pravne nesigurnosti građanina. Zbog upetljanosti sudske vlasti u staljinističku montažu, u ideološku zloupotrebu institucije suda – ni jedan se naš građanin više ne može osjećati sigurnim. Zbog montaže Pogorelice, svaki je građanin svjestan da može postati bespomoćna žrtva hajdučke samovolje policijsko-pravosudnog aparata. Dovoljno je da triput u jednom danu prođe pored Američke ambasade, pa da završi na Kubi.

Sa oglašavanjima univerzitetskih profesora, umjetnika sevdaha, 21 člana Društva pisaca BiH, studenata i drugih intelektualaca, istina o pozadini montaže Pogorelice je dosegla tačku opće spoznaje. Nakon što je kritična masa intelektualaca i javnih ličnosti osudila ideologizirano pravosuđe, nedvojbeno slijede i drugi vidovi protesta. Ukoliko Vrhovni sud podhitno ne okonča ovaj montirani proces, niko ne može predvidjeti gdje će i kako završiti talas protesta. Bosanski patrioti, dobri ljudi, i onako su do srži povrijeđeni dejtonskim nastavkom genocida, da bi uopće više imali strpljenja da trpe i takva poniženja, kakav je ovaj sramni pokušaj poistovjećivanja bošnjačke borbe za goli opstanak sa tzv. islamskim terorizmom.

U startu treba biti svjestan zamke koju kriju protesti protiv Pogorelice. Alibabić i Lagumdžija bi mogli biti na dobitku u obje varijante: i sa trajanjem procesa, bez puno buke, i sa trajanjem protesta, sa puno buke. U prvoj varijanti oni bivaju sve bliže naručenom cilju, optuživanju bošnjačkih državnih službenika za tzv. islamski terorizam, čime se državna vlast RBiH, kao i cjelokupni odbrambeni rat, proglašavaju terorističkim, dok se aboliraju istinski, i danas aktivni s&h teroristi. U drugoj varijanti, sa nastavkom talasa protesta, njihova će policijska i medijska kuhinja pokušati inscenirati da se radi o opasnim islamskim ekstremistima. Dokaz za ovo je dizanje specijalne policije, pod punom ratnom spremom, sa snajperima, bojevom municijom, bojnim otrovima i sl., i zauzimanje borbenih položaja oko FTV, zbog običnog studentskog saopćenja za javnost u kome se kritikuje policijska emisija 60 minuta. Alibabićeva kuhinja je nastojala inscenirati oružanu, terorističku opasnost, stvoriti u javnosti uvjerenje da postoje neki opasni i do zuba naoružani studenti koji bi mogli, kao Čečeni u Moskvi, zauzeti zgradu FTV. U tom cilju su u policijskim biltenima Slobodna Bosna i Oslobođenje plasirane gluposti da iza studentskog vođe Amera Bahtijara stoje Mladi Muslimani, pa vehabije, pa da je rođak Omera Behmena, kao da je Behmen dokazani terorista, a ne slobodni građanin. Ispostavilo se da je sastav Studentskog pokreta za normalnu BiH – multietnički, da se na pressicama pojavljuju i Hrvati i Srbi, ali, koliko to vrijedi naspram poplave laži i obmane.

Nastojanja da se svi protesti protiv Pogorelice prikažu kao islamski ekstremizam na svu sreću su u stratu demantirana činjenicom da su otvorena pisma univerzitetskih profesora, umjetnika sevdaha, kao i književnika, potpisivali i nebošnjaci. Među bošnjačkim potpisnicima ima tako krupnih imena, odveć historijskih, da bi samo manijaci mogli te velike ličnosti dovesti u kontekst tzv. islamskog terorizma.

Svejedno, ne treba smetnuti s uma da izborni gubitnici, Lagumdžija, Munja & comp.,imaju strateški cilj da proizvode haos, destrukciju, nesigurnost i strah, jer im je to jedini način da nekome dokažu kako je njihova frtaljska vlast bila stabilnija od ove. Oni su priželjkivali da studenti dođu pred zgradu FTV, jer su imali pripremljen scenario da provjerenim metodama izazovu konflikt za koji bi optužili studente. Zbog toga su studenti u zadnji čas odustali od protesta pred zgradom FTV.

Crveni kmeri su opstali

Već mjesecima traje medijska haranga na Paddyja Ashdowna, visokog predstavnika u BiH. Njegov je grijeh što je 21. X 2002. s funkcije direktora FOSS-a smijenio Munira Alibabića, čime je samo formalno obezglavljen server Lagumdžijine policijske države. Alibabić je otpustio 200 iskusnih i stručnih službenika FOSS-a, kako bi na njihova mjesta instalirao komunističke kadrove. Usput je instalirao i malo svoje familije, valjda u uvjerenju da će u toj fotelji dočekati penziju. Usput je razvijao i privatni biznis, u uvjerenju da kao samozvani antiterorista ne može odgovarati za kriminal. Ashdownova smjena Alibabića imala je samo formalno značenje, jer je smijenjeni direktor i dalje nastavio komandovati svojim kadrovima. No, crveni kmeri su postali svjesni da će kad-tad doći kraj Alibabićevoj uzurpaciji FOSS-a, i da sa Paddyjem Ashdownom neće imati tal oko svakovrsnog uništenja Bošnjaka, kakav su imali sa Wolfgangom Petritschem. Otud je Ashdown postao glavna meta policijskih biltena 60 minuta, Slobodne Bosne, Oslobođenja i srbofilskih nintelektualaca iz Kruga 99. Putem ovih medija na talambase je hvaljena Alibabićeva glupava izjava – da ga je Ashdown smijenio baš u momentu kad je on lično trebao uhapsiti Radovana Karadžića. Zadrigli primitivizam Bakira Hadžiomerovića u glavnom političkom magazinu FTV najbolja je ilustracija ove harange na Ashdowna; tu nema objektivnosti, zadrške, pristojnosti, argumenata, postoji samo i jedino pijačarsko arlaukanje protiv Ashdowna, koje više ima veze sa divljanjem na fudbalskoj utakmici, nego sa i najgorim, komunističkim novinarstvom. Serija napada na Ashdowna također svjedoči da je cilj Alibabićeve medijsko-policijske mafije destabilizacija BiH, jer je rušenje autoriteta OHR-a upravo ono što je potrebno srpskim i hrvatskim separatistima, kako bi dokazali da BiH ne može funkcionirati, te da je treba definitivno podijeliti.

Wolfgang Petritsch je pripremio sve elemente za konačnu dekonstrukciju BiH. Uz pomoć SDP-Alijanse rastruio je historijsku šansu koju je pružala Odluka o konstitutivnosti; izrežirao je lažne tzv. ustavne promjene i Izborni zakon, kojima se učvrstila Republika Srpska; na štetu multietničnosti prekrajao je općinske granice, pa je Žepče postalo hrvat-ski grad, itd, itd. Samo je falila još jedna karika u lancu pa da se Karadžićevim i Bobanovim projektima odvežu krila: trebalo je Bošnjake optužiti za tzv. islamski terorizam. Lagumdžijin i Alibabićev šef Wolfgang Petritsch svim se srcem uključio u režiju montiranog procesa Pogorelica. Za razliku od Ashdowna, koji principijelno tvrdi da ne želi vršiti pritiske na rad pravosuđa ni u kojem slučaju, vrli se demokrata Petritsch i te kako uključio u režiranje procesa Pogorelica. Čak je angažovao svog specijalnog izaslanika za ovaj slučaj, Matijasa Zona, koji je pokazao toliko drskosti i nepoštivanja pravosuđa, da je predmetom Pogorelica mahao i prije nego što je proces počeo. Dakako, sudije nisu smjele reagirati u zaštitu svoje časti, jer im je Petritschev OHR bio hljebodavac, što je pravosuđe dovelo u poziciju ideološke marionete.

Krivosudni komunisti

No, koliko god Ashdown želio poštivati neovisnost i dostojanstvo sudija, i ostati po strani, pitanje Pogorelice, i po montažerskim uzrocima i po općedruštvenim posljedicama, odveć prevazilazi pravosudne okvire, i tiče se i te kako OHR-a. Pogorelica je prvorazredno političko pitanje, sa opakim posljedicama po stabilnost sistema, tim prije što je tzv. neovisno pravosuđe do grla upetljano u živo blato ideologizacije pravosuđa. Budući da je OHR vodio kampanju za reformu pravosuđa, te da je insistirao na zapadnoevropskoj standardizaciji i neovisnosti sudske vlasti, OHR bi morao razumjeti svoju nadležnost u slučaju destrukcije svoga projekta.

Više je nego jasno da su Vrhovni sud, Tužiteljstvo i policijsko-obavještajni organi zatečeni promjenom političkog ambijenta, te da nisu očekivali da bi za očigledne zloupotrebe položaja, u svrhu političkih obračuna, nekada mogli odgovarati. Oni su svjesni da bi okončanje procesa Pogorelica vodilo traženju krivične odgovornosti za sve koji su montirali ovaj proces. Riječ je o tek nekoliko Lagumdžijinih i Alibabićevih namještenika, poglavito iz Tužiteljstva, koji svakodnevno opsjedaju i ucjenjuju istražnu sutkinju Mirjanu Perišić, ali i druge. Ta nekolicina krivosudnih komunista, pod komandom Munira Alibabića, osnovni je uzročnik nesagledivih šteta koje trajanje montiranog procesa Pogorelica nanosi pravnoj državi, demokratskom poretku i građanskoj sigurnosti.

„Ljiljan”, br. 528, 3. III 2003.

Pisci u talibanima

Potpisnici peticija protiv montiranog procesa Pogorelica ne vrše pritisak na neovisno pravosuđe, samim tim što neovisno pravosuđe – ne postoji. Vrši se pritisak na ideologizirano, policijsko pravosuđe, kao preživjeli ostatak komunističkog režima. Traži se deideologizacija pravosuđa, traži se borba protiv nacionalizma, što je vrhunski domet borbe za demokratiju i građanske slobode.

U našoj povijesti nije zabilježena erupcija spontanog demokratskog otpora, kakva se posljednjih mjesec-dva javlja po pitanju montiranog procesa Pogorelica. Doduše, u postkomunističkom periodu Pogorelica je prvi, a nadajmo se i posljednji sudski proces koji je montiran po komunističkom obrascu. Procese muslimanskim intelektualcima iz 1948, 1975. ili 1983, razumljivo, nije ni mogao pratiti nikakav oblik demokratskog otpora, samim tim što je količina unutarnjeg straha u totalitarnom društvu bila toliko žestoka, da se niko nije ni usuđivao pomisliti na javni otpor.

Debilski debalans

Aktuelni otpor za dlaku je izbjegao rastućoj poplavi straha i neisigurnosti. Ogromna većina Bošnjaka razumijeva suštinu, ali se ne kani uključiti u kampanje koje se vode. Bošnjaci, dominantno, razumiju da je cilj montiranog procesa Pogorelica da se optuživanjem žrtve za tzv. islamski terorizam aboliraju i u legalitetu učvrste srpski i hrvatski genocidni projekti u BiH; Bošnjaci razumiju da je Pogorelica omča oko njihovog vrata, ali i dalje istrajavaju na svojoj genetskoj falinki, gledajući pridase, u svoja posla i u svoju avliju, u kukavičluku i u jadu, u samoobmani da subina Bosne nije i njihova individualna sudbina.

Ipak, činjenica je, talas protesta u vezi sa montiranim procesom Pogorelica, kao nikad do sad, bitno je smanjio ovaj debilski debalans, jer je veliki broj bošnjačkih prvaka i smrtnika ipak odlučio da lične slabosti podredi općem cilju. Kao što je poznato, dosad su kolektivna otvorena pisma, sa zahjtevima da se obustavi montirani proces Pogorelica, i da se krivično gone oni koji su napakovali policijsko-pravosudnu montažu – potpisali sarajevski univerzitetski profesori, umjetnici sevdaha, studenti, te članovi Društva pisaca BiH. Koliko god se plaćenićki mediji trudili da ignoriraju i izvrgnu podsmijehu ova pisma i izvrijeđaju njihove potpisnike, niko ne može poreći da se, sa izuzetkom studenata, radi o poznatim i priznatim imenima nauke, muzike, književnosti. Tezu da u pozadini stoji nekakav islamski ekstremizam, najbolje opovrgava multietnički sastav potpisnika, a nadasve, moralni i profesionalni kredibilitet ovih javnih ličnosti. Niti bi neki pravoslavni ili katolički potpisnik ustao u zaštitu Pogorelice da je riječ o kampu tzv. islamskih terorista, niti bi ma ko od njih založio svoje cijenjeno i decenijama građeno ime za nešto beščasno, opasno, zlo, s čim nema blage veze; potpisnike, kao bh. građane BiH, vrijeđa, i užasava, činjenica da se u društvu u kome žive događaju montirani procesi i reinkarnacije boljševičke, policijske države.

 

Bijes gubitnika

Svako bi normalan razumio ozbiljnost upućenih poruka. Ne bi 21 književnik tek tako izišao iz svog književnog okvira i uputio alarmantnu političku poruku. No, Oslobođenje je otvoreno pismo pisaca izvrgnulo ruglu, i naslovilo ga u nadnaslovu kao: Otvorena pripovijetka. S jedne strane je neprofesionalizam i neviđena drskost da se prekraja značenje teksta koji je potpisalo 21 književno ime; s druge strane je manifestacija navijačke strasti u tzv. neovisnoj novini, koja sebi daje za pravo da ponižava 21 književnika, među kojima ima i starijih od našeg najstarijeg, moralno posrnulog, dnevnog lista. Tog dana je urednik u Oslobođenju bio Ramo Kolar, koji ni u 21. stoljeću, uprkos filozofskom imidžu i bajatim godinama, nije uspio postati član Društva pisaca.

Federalna televizija je u centralnom Dnevniku prenijela agencijsku vijest da su oglasili pisci, i zašto su se oglasili, ali nije pomenuto ni jedno ime. Urednici FTV znaju da je opasno zaobići ovu vijest, ali i da je još opasnije pomenuti imena pisaca. U našem narodu ime Abdulaha Sidrana odjekuje k’o stećak. Narod nekakvim neimenovanim piscima i ne mora vjerovati, ali se Sidranu vjeruje. Sidranova je riječ nadvremena. Svaka, pa i ova o Pogorelici.

No, policijski magazin Slobodna Bosna, u čijem je osnivanju s časnim namjerama sudjelovao i Abdulah Sidran, našeg je najznačajnijeg živog pisca nazvala – patuljkom. Sidran ne bi bio ovako ogavno vrijeđan da se sa još 20 svojih kolega nije javno suprotstavio policijsko-pravosudnom zlu čiji je medijski server Slobodna Bosna. Za jednog drugog pisca, koji po godinama može biti otac svima u redakciji SB, ovaj je magazin napisao da – nosi mastan šešir na još masnijoj glavi. Svi drugi potpisnici ironično su nazvani – klasicima. Iako je oglašavanje pisaca bilo nesporni politički događaj sedmice, SB se nije bavila ni pismom, ni motivima pisaca, već je smisao pronašla u vrijeđanju pisaca. Mora se biti moralni i mentalni garib, kažnjen i od Boga i od naroda, pa da se s toliko strasti uživa u morbidnom vrijeđanju uglednih ljudi. Mora se biti talentiran za zlo, za poganluk, za poraz. Ovaj policijski magazin je i sa oglašavanjem pisaca raspoznao da će ostati na tamnoj strani historije. Bio je to bijes gubitnika.

Ovo (ni)je naša smrt

Na talasu protesta oko Pogorelice u BiH su se po prvi put dogodile neke pojave. Prvo, nikada dosad ni univerzitetski profesori, ni umjetnici sevdaha, ni članovi Društva pisaca, nisu organizirano ustali po pitanju nekog političkog problema, u zaštitu građanskih prava i sloboda koje ugrožava sama država. Drugo, po prvi put se jedna kampanja oko bh. pitanja vodi i preko interneta, u organizaciji bh. dijaspore. Na sajtovima Bosanskog kongresa, Bošnjačkog fronta i na sajtu Bosnjaci.net, već sedmicama traje potpisivanje peticije za prekid ovog montiranog procesa. Dosad su hiljade bh. građana potpisali internet peticiju, te poslali pisma podrške.

Naspram ovog historijskog nastojanja za prevazilaženje genetske paranoje u Bošnjaka, ipak, još uvijek žive trendovi straha i gledanja pridase. O tome svjedoči nekoliko internet poruka koje su upućene pomenutim sajtovima, a koje govore same sa sebe. One svjedoče razliku između građanske hrabrosti i patriotizma svih onih koji su ustali protiv montiranog procesa Pogorelica, i svih ovih koji iskreno vjeruju da se bosanska tragedija ne tiče njihovih bosanskih života. Mnogi su 1992. vjerovali i govorili da – ovo nije njihov rat – pa ih više nema među živima.

Briljantni bezobrazluk

Oslobođenje je nenadmašno! Zija Dizdarević je objavio tekst Zamah bošnjačke desnice u kome proteste protiv montiranog procesa Pogorelica naziva – mladomuslimanstvom, talibanizmom, fašizmom. Eh, eto, nek’ i prof. dr Jagoš Dujović, umjetnica sevdaha Ljubica Berak ili književnik Željko Grahovac, koji su javno protestirali protiv Pogorelice – saznaju da su talibani i mladomuslimani. Talibani su, haman, i Avdo Sidran, i Beba Selimović, i prof. dr. Ibrahim Bušatlija, i svih oni 50-tak potpisnika ove tri peticije. Svi oni, piše Zija – stimulišu radikalizaciju društvenog ambijenta do koketiranja s fašizacijom. Šta reći na ovaj briljantni bezobrazluk?!! Otćutati?
– opasno je. Zija i drugi Munjini medijski agenti pokušavaju upornim ponavljanjem laži i kleveta proizvesti snagu istine. Objašnjavati kako protesti protiv Pogorelice nemaju veze sa ekstremizmom, već su tipična, antikomunistička, antinacionalistička, građanska borba za pravnu državu i neovisno, neideologizirano pravosuđe? – pa to je već rečeno u svim otvorenim pismima.

Pisci su posebno naglasili egzistencijalnu bitnost borbe protiv svakog nacionalizma, ali Zija to ne vidi, jer neće da vidi, jer hoće da vidi ono čega nema. Stoga ga podsjećamo na ključni pasus iz otvorenog pisma 21 pisca: „Manifestacije policijske države nisu usmjerene ka proganjanju nacionalizma i ekstremizma, kao zla koje i danas razara Bosnu i Hercegovinu, već su usmjerene ka izmišljanju tzv. islamskog terorizma, kako bi razni karijeristi stekli naklonost međunarodnih faktora.” Šta ćemo sad? Da vjerujemo Ziji koji tvrdi da su pisci talibani, ili da vjerujemo u ono što piše, a piše da su pisci antinacionalisti?!

Prije će biti da je Zija Dizdarević štiti retrogradne, pa i nacionalističke pojave, jer proganja i nacionalizmom označava kristalno čisto zalaganje za antinacionalističko i deideologizirano društvo. Trpanjem bošnjačkih antinacionalista i legalista u odoru talibana i mladomuslimana, Zija, zapravo, osokoljuje srpski i hrvatski kleronacionalizam i separatizam. On svjedoči da ovdje žive – Bošnjaci na liniji vehabizma i talibanizma – koji su kao takvi nužno u mreži Osame Bin Ladena, pa prema tome četnički i ustaški projekti BiH ne bivaju nikakva smetnja demokratiji. Otud je Zija Dizdarević – nacionalista.

Na kraju treba ukazati na jednu jeftinu zamjenu teza. Ne vrši niko pritisak na neovisno pravosuđe, samim tim što neovisno pravosuđe – ne postoji. Vrši se pritisak na ideologizirano, policijsko pravosuđe, kao preživjeli ostatak komunističkog režima. Traži se deideologizacija pravosuđa, što je vrhunski domet borbe za demokratiju i građanske slobode. Oni koji štite ovakvo, orvelovsko, kafkijansko, pravosuđe, poput Zije Dizdarevića i komunističkih intelektualaca iz Kruga 99 – upravo su oni čuvari retrogradnih, antidemokratskih obrazaca u našem društvu.

„Ljiljan”, br. 529, 10. III 2003.

SDA proglašena terorističkom organizacijom

U povjerljivoj Informaciji FOSS-a, od 25. II 2003., SDA se dovodi u vezu sa tzv. islamskim terorizmom, te se nude proizvoljni, ničim utemeljeni dokazi o uvezanosti Alije Izetbegovića i još nekih članova SDA sa Al-Kaidom i Osamom Bin Ladenom. Dakako, ni u ovom dokumentu, kao ni kroz montirani proces Pogorelica, niti općenito u bilo kojoj varijanti povezivanja Bošnjaka sa tzv. islamskim terorizmom – niko ne navodi ni jedan konkretan teroristički čin.

Američki rat protiv tzv. islamskog terorizma na silu će biti uguran u našu zemlju. Kad svjetske tv mreže počnu izvještavati o obračunu sa Bosanskim Muslimanima, članovima Al Kaide, tada će bošnjačka kičma Bosne biti slomljena, pa će se kao jedini ishod iz izrežirane krize nametnuti podjela BiH na srpsku i hrvatsku provinciju. Trenutno traje intenzivna montaža izmišljenih dokaza u uvezanosti SDA, Alije Izetbegovića i bosanskih patriota sa Osamom Bin Ladenom. Povjerljiva Informacija Federalne obavještajno-sigurnosne službe (FOSS), od 25. februara 2003. godine, upućena IPTF-u i nekim ambasadama zapadnih zemalja, dokazuje da se privodi kraju velika operacija za propagandno sataniziranje bošnjačkog naroda. Činjenica da je ova Informacija namijenjena i proslijeđena nekim zapadnim ambasadama kazuje da se FOSS oteo kontroli državnih organa, i da svojim šefovima smatra osobe poput američkog ambasadora Cliforda Bonda.

Perfidna laž

FOSS već više od mjesec dana ignorira zahtjev nadležne komisije Federalnog parlamenta da dostavi podatke o slučaju smijenjenih službenika, a istovremeno ovakvu povjerljivu informaciju šalje stranim vladama, umjesto Vladi i organima Parlamenta pod čijom kontrolom, navodno, djeluje. Države čija tajna služba polaže račune stranim vladama, a ne svojoj vladi, nemaju ni suverenitet, ni državnost. Ponašanje FOSS-a, kojim i danas rukovodi smijenjeni Munir Alibabić, svjedoči da državna obavještajna služba uopće ne misli priznati promjenu vlasti, što je drskost koja kazuje da otuđeni FOSS ima debelu zaleđinu u ambasadama nekih zapadnih zemalja, koje na ovaj način ne priznaju izbornu volju, ali i legalno izabranu vlast. O tome svjedoči i negiranje volje zvanične vlasti da se za direktora FOSS-a imenuje Sead Kikić. Ako legalna vlast ne može iskoristiti svoje legitimno pravo da za direktora najbitnije državne službe, koja odslikava suverenitet, imenuje koga ona hoće, onda to više nije vlast, već privid vlasti. Vlast ima onaj ko drži obavještajnu službu! Trenutno, do daljnjeg, na vlasti su Zlatko Lagumdžija i Munir Alibabić, jer FOSS nesmetano nastavlja kriminalne operacije s ciljem destabilizacije BiH, sataniziranja Bošnjaka i stvaranja haosa koji bi bio pogodan za svrgavanje SDA s vlasti, putem zabrane SDA, prijevremenih izbora, ili na neki treći način. FOSS koji danas djeluje bez kontrole legalnih organa vlasti, samim tim što tu vlast na različite načine negira, ima dimenziju vojne pučističke hunte, kriminalne organizacije, mafijaškog ganga, koji u ime države može počiniti svako zlo, a da toj državi ni za šta ne odgovara. Definitivno, nekim je moćnim zapadnim silama potreban i takav FOSS i ovakva razvlaštena vlast.

Otud je logično što se FOSS u svome Izvještaju zapadnim vladama potrudio da SDA dovede u vezu sa islamskim ekstremizmom i terorizmom. Isto su, prisjetimo se, u pripremama i u toku genocidne agresije činili Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Franjo Tuđman, Mate Boban i dr. tvrdeći da se obračunavaju sa islamski fundamentalistima. Njihova perfidna laž bila je ključna brana svjetskoj zajednici da zaustavi troipogodišnji pokolj Bosanskih Muslimana pred tv kamerama. Današnja propagandna priprema je ojačana 11. septembrom i američkim ratom protiv tzv. islamskog terorizma, što znači da su bošnjačke pozicije stravično nepovoljnije, u odnosu na pozicije četničkih i ustaških tero- rista, koji nestrpljivo čekaju da dovrše nedoklani krvavi pir.

Pritisak za redefiniciju Dejtona

Namjera uništenja Bosne i Bošnjaka može se odvijati po dva scenarija: prvi je pokušaj da se bošnjačka kičma Bosne, optuživanjem za veze sa Al Kaidom, stavi u potpunu defan- zivu, u panično stanje mirovanja, kako niko ne bi odreagirao na već skrojeni plan pripaanja Republike Srpske Srbiji; druga je mogućnost da se, u slučaju bošnjačkog protivljenja uništenju Bosne započne, odnosno nastavi agresija obustavljena 1995. godine, čiji bi ciljevi ostali isti: ubijanjem i iznurivanjem prisiliti Bošnjake da predaju bosansku držav- nost. Ovaj put, na talasu svjetske antiislamske histerije, u okruženju koje vapi da dobije vizu za svoju krvoločnost – Bošnjaci ne bi imali nikakve šanse. Ne bi mogli očekivati više ni političku, finansijsku i vojnu pomoć islamskog svijeta, jer su mnogi prijatelji umjesto zahvalnosti i poštovanja dobili izgon. Ne bi mogli očekivati ni pomoć od sebe samih, jer se dogodilo toliko što stvarnih što izrežiranih izdaja patriotizma da bi planina naroda gledala kako da pobjegne iz Bosne, i od Bosne. Napose, ljudi bježe u iseljeništvo i bez rata, uz pomoć organizacija, potpomognutih zapadnim vladama, koje postdejtonskim raseljavanjem Bošnjaka realiziraju prećutni nastavak genocida. U srbijanskoj javnosti je ustupanje suvereniteta Kosovu, u zamjenu za pripajanje RS Srbiji već uobličena ambicija, više puta ponavljana i od najviših državnih funkcionera, što znači da moćna svesrpska diplomatska mreža odveć lobira za takav rasplet svana podgrijavane tzv. dejtonske krize. Erupcija terorističkih napada na bošnjačke povratnike i obnovljene džamije u RS, kao i friška eskalacija misterioznih eksplozija u Mostaru, govori o punoj koordiniranosti s&h hegemonističkog faktora, s namjerom dokazivanja da je nužna redefinicija Dejtonskog sporazuma. Ta redefinicija, dakako, ne bi išla ka poništavanju rezultata genocida u ustavnom biću BiH, što je godinama jedina kočnica normalizaciji bh. prilika, već bi išla ka konačnoj legalizaciji sveg zla koje je počinjeno s&h genocidnim osvajačkim ratovima.

Dejtonski sporazum je, po svojoj prirodi, privremeno rješenje, jer ne garantira samoodrživost bh. države; postoje samo dva smijera dejtonskog klatna: ili će Bosna krenuti ka Bosni, ili ka Srbiji i Hrvatskoj. Budući da bh. patriotske snage dosad nisu prižile značajniji otpor dejtonskoj nedorečenosti, tražeći povratak BiH u svoje prirodno stanje, za koje je 1992. glasalo 64 odsto bh. građana, a da su za to vrijeme Beograd i Zagreb nastavili raditi na ciljevima zacrtanim u Karađorđevu, logično je što danas imamo situaciju da se pod redefinicijom Dejtona podrazumijeva – kraj Bosne. U montaži ovog uvjerenja apsolutno je nebitno što je to pogoršanje bezbjednosne situacije stvar organiziranog državnog terorizma Srbije i Hrvatske; niko se ne bavi uzrocima, motivima, krajnjim ciljevima, već samo posljedicama, finalnim proizvodom, koji treba da posvjedoči da je bosanska državnost uzrok stalnih napetosti, te da je treba i poslije dejtonske redefinicije konačno redefinirati. Sa eskalacijom terorizma u BiH nemaju ništa ni bh. Srbi i hb. Hrvati, jer u njihovo ime, kao i dosad, odlučuju Beograd i Zagreb; oni se tome, dakako, ne protive, jer je deset nacističkih godina u njima stvorilo uvjerenje da im je toplije uz susjedne metropole, nego uz Sarajevo. Bošnjaci pogotovo nemaju blage veze sa zaoštravanjem bezbjednosne situacije, oni su tek puke žrtve koje očekuju da konačno njihovi politički predstavnici kažu koju riječ.

Smrtonosna letargija

Tek nedavno, u intervjuu beogradskom NIN-u, predsjednik SDA i bošnjački član Predsjedništva BiH Sulejman Tihić konačno je odrezao ispravnu misao u vezi s pitanjem o mogućnosti pripajanja RS Srbiji. Tihić je rekao da bi to – izazvalo rat. S Tihićem se možemo ili ne moramo slagati u pogledu mogućnosti da se takav rat povede, u slučaju da neko proglasi otcjepljenje RS, ali je činjenica da bi ulazak u rat za odbranu bh. suvereniteta bio jedini ispravan odgovor na ovakvu mogućnost. No, jedan Tihićev intervju preko Drine, i jedna valjana misao, ni u kojem slučaju nisu adekvatan odgovor naspram moćne, osmišljene, do u tančine isprogramirane strateške operacije za uništenje Bosne i Bošnjaka.

Vlade nekih zapadnih zemalja, u koordinaciji sa Beogradom i Zagrebom, i svojim polugama u BiH, koje su instalirali Zlatko Lagumdžija i Munir Alibabić, temeljito sprovode strategiju satanizacije Bošnjaka, s ciljem njihovog političkog paraliziranja, kako bi se što jeftinije došlo do konačnog rješenja za BiH, zacrtanog još u Karađorđevu, a zakalemljenog u martu 1994. Vašingtonskim sporazumom, kada smo po prvi put čuli da će BiH biti podijeljena popola. Nevjerovatna je ta smrtonosna količina letargije koja vlada u bošnjačkom intelektualnom establišmentu, poglavito u SDA, čiji se politički umovi ponašaju kao da se sve ovo događa nekome drugom, i kao da oni sami nisu isključivo pozvani da na klevetu odgovore istinom. Očito se radi o hroničnoj bolesti bošnjačke politike, u kojoj su interesi pojedinca do daljnjeg ubogo ostali iznad interesa kolektiviteta. Burne reakcije javnosti, prije svega izvanstranačke javnosti, na opasne procese satanizacije Bošnjaka, otkrile su letargičnost bošnjačke politike, a nadasve SDA. Ispostavilo se da grupa književnika, grupa sevdalija, ili grupa univerzitetskih profesora, čiji posao nije da se bave strateškim promišljanjem političke stvarnosti, imaju više sluha i invencije nego sama SDA, u kojoj sjede osobe koje jako dobro žive na račun svog navodnog bavljenja politikom. Ma koji od navedenih protesta ima više pronicljivosti u pogledu krajnjih namjera projekta satanizacije Bošnjaka, nego što je to SDA izrekla u svim dosadašnjim, mlakim, gnjecavim, saburli obraćanjima javnosti.

Kao kajmak u fildžanu

Proces koji nas okružuje je toliko opasan da ga treba akceptirati kao ratnu prijetnju, samim tim što prijeti uništenjem Bosne, koja se, dakako, ne može uništiti bez političkog ili vojnog uništenja Bošnjaka. Umjesto da SDA razumije peticije i upozorenja koja su potpisali ugledni i pametni ljudi, umjesto da otvori front za odbranu istine o Bosni i Bošnjacima, i da u taj front mobilizira nešto više od svog stranačkog mindera, SDA se razvlači k’o kajmak po kahvi u fildžanu. Ni deseci napisa o krajnjem satanizatorskom cilju montiranog procesa Pogorelica, ni burne reakcije izvanstranačke javnosti, nisu bile dovoljne da SDA trgnu iz letargije, i upute na aktivan, kontinuiran i nepokolebljiv odbram- beni stav prema zahuktavanju agresije na Bosnu i Bošnjake.

Budući da se svaka agresivnost hrani količinom i kvalitetom prepuštenosti onoga ko je napadnut (bošnjačka tragedija nudi mnoštvo takvih primjera; npr. faktor predavanja oružja četnicima), dogodilo se da SDA, kao politička organizacija, dođe na tapet borbe protiv tzv. islamskog terorizma. Jednako kao što se Tuzla, Zenica, Sarajevo, s početka agresije, nisu branili u Bijeljini, Zvorniku, Višegradu, tako se ni SDA nije branila kada je trebalo odlučnije braniti osumnjičene u montiranom procesu Pogorelica, odnosno, braniti Bosnu i Bošnjake pred strategijom satanizacije. Pošto je SDA ovu agresiju upustila do svojih vrata, logično je što se dogodilo da danas, kao posljednji momenat u osvajanju terena Lagumdžijinih i Munjinih agenata, imamo optuživanje SDA za tzv. islamski terorizam. SDA će počiniti grešku ako, nakon upoznavanja sa dokumentima koje u ovom tekstu ekskluzivno objavljujemo, počne braniti sebe, jer bi to bilo i licemjerno, i kontraproduktivno. Treba braniti Bosnu i humanističku čestitost bošnjačkog naroda, bosanskih branitelja, koji su izdržali iskušenja troipogodišnje genocidne agresije, i koji su uprkos svemu na zločin uzvratili tolerancijom i dobrotom prema svojim komšijama.

Ka likvidaciji legaliteta

 

U povjerljivoj Informaciji FOSS-a, od 25. II 2003., SDA se dovodi u vezu sa tzv. islamskim terorizmom, te se nude proizvoljni, ničim utemeljeni dokazi o uvezanosti Alije Izetbegovića i još nekih članova SDA sa Al Kaidom i Osamom Bin Ladenom. Dakako, ni u ovom dokumentu, kao ni kroz montirani proces Pogorelica, niti općenito u bilo kojoj varijanti povezivanja Bošnjaka sa tzv. islamskim terorizmom – niko ne navodi ni jedan konkretan teroristički čin. U pomenutoj Informaciji FOSS-a čak se tvrdi da – ne postoji nikakav dokument, dokaz ili slično koji ukazuje na postojanje ove strukture – ali se uprkos tome cijela konstrukcija bazira na floskuli koja nema značenja, a koja glasi: – Prema informacijama iz raznih izvora. Dakle, prema tim informacijama iz raznih izvora FOSS tvrdi da je SDA teroristička organizacija, samim tim što je upletena u mrežu Osame Bin Ladena. Po informacijama iz raznih izvora bi se moglo tvrditi i da je Osama Bin Laden na platnom spisku američkog Predsjednika, ili da je Munir Alibabić po narudžbi CIA-e likvidirao Nedžada Ugljena. Svukud kolaju razne informacije, ali se one ne mogu uzeti za ozbiljno bez opipljivih dokaza. Dakle, to ne znači ništa za legalistički ambijent, ali može značiti sve u ambijentu ambicije da se SDA proglasi terorističkom organizacijom. U toku dvogodišnje vladavine SDP-Alijanse mogli smo se uvjeriti da međunarodnim faktorima i njihovim ovdašnjim plaćenicima, lažnim zagovornicima multikulturalnosti, uopće nije smetala činjenica da su samo Bošnjaci glasali za multietničku opciju, a da su bh. Srbi i hb. Hrvati opet glasali za mononacionalne stranke. Čak šta više, to je proglašeno tzv. demokratskim promjenama, iako je bilo bjelodano da su za promjene glasali samo Bošnjaci. Spremnost da se demokratijom zove samo bošnjačko glasanje za SDP, za situaciju u kojoj će Srbi i Hrvati vladati Srbima i Hrvatima, a u kojoj će Bošnjacima vladati Ljubiša Marković & comp. – ukazuje na tendenciju da srpsko bude srpsko, hrvatsko da bude hrvatsko, a bošnjačko da postane zajedničko. Jedina brana ovom konceptu je pobje- da SDA na izborima 2002., odnosno bošnjačka kolektivna odluka da se uskrati povjerenje SDP-Alijansi. Vladavina SDA, na teritoriji kojom bi trebali vladati ljubišemarkovići, brka planove s&h političkog i ekonomskog poklapanja teritorije sa bošnjačkom većinom.

Otud treba razumjeti ambiciju Lagumdžijinog i Munjinog servera da i prije isteka četverogodišnjeg mandata pomaknu SDA sa vlasti. Brojni napisi u Oslobođenju i Slobodnoj Bosni o navodnom pogoršanju bezbjednosne situacije nakon izbora imaju za cilj da prikažu kako je SDA faktor haosa, a kako je SDP- Alijansa jedini faktor stabilnosti. Istovremeno, autori paranoje ne pominju terorističke napade na bošnjačke povratnike u RS i u zapadnoj Hercegovini, koji traju sa istim intenzitetom bez obzira da li Bošnjacima vladala SDP-Alijansa ili SDA. Najočitiji primjer strateškog stvaranja haosa od strane Munjinih snaga bilo je sazivanje specijalne policije oko zgrade FTV-a, zbog studentskog saopćenja za javnost i kritikovanja emisije 60 minuta. Posljednji materijal koji je izišao iz FOSS-a svjedoči o dvije činjenice: prvo, da Ashdownova smjena Munira Alibabića nije imala nikakvog efekta, jer njegovi namještenici odrađuju posao za svog smijenjenog šefa; drugo, FOSS je potpuno uključen u ambiciju izbornog gubitnika Zlatka Lagumdžije da proizvodi haos, kako bi dokazao da jedino vladavina SDP-Alijanse garantira mir među Bošnjacima, te da može pod kontrolom držati te izmišljene islamske esktremiste. FOSS je pomenutom povjerljivom informacijom otišao korak dalje, čini se do kraja, jer nastoji sadašnju vlast, tj. SDA, povezati sa Al Kaidom i isposlovati njeno uklanjanje.

Montiranje premontiranog

FOSS se, dakle, bavi konstruiranjem navodnih dokaza da u nekadašnjem AID-u – od 1992. postoji frakcija radnika i šefova službe koja je finansijski, familijarno i na druge naičine povezana sa SDA. – Ovu frakciju njeni pripadnici zovu MOS Muslimanska obavještajna služba. Prema informacijama iz raznih izvora (kojih?, ima li dokaza?, op.a.) uloge Fatiha El-Hasaneina (i dr.) su ključne u slučaju operacija tzv. MOS-a. (¼) Oni su visoko rangirani u SDA i ponašali su se kao služba u službi – kaže se u Informaciji FOSS-a, te u fusnoti pojašnjava: – Fatih El Hasanein, osnivač TWRA, dugogodišnji prijatelj dr. Hasana Turabija, generalnog sekretara terorističke organizacije Muslimanska braća, za čije se veze za Osamom Bin Ladenom zna. Prema našim izvorima Hasanein je organizovao sastanak Turabija sa bivšim predsjednikom predsjedništva republike BiH (teško je povjerovati u baš toliku nepismenost autora ove informacije pa da ne znaju da se Predsjednik države, kad mu se ne spominje ime, piše velikim početnim slovom, kao i Predsjedništvo i Republika, ili se pak i na taj način, pravopisnim ponižavanjem državnih institucija RBiH, pokušavaju dodvoriti mentorima, op.a.). Ova opasna kleveta, kojom se predsjednik bh. države Alija Izetbegović dovodi u vezi sa najvećim teroristima i terorističkim organizacijama u svijetu, također je, kao i sve drugo, zasnovana na udbaškoj motodologiji rekla-kazala.

A da je i ova informacija FOSS-a usmjerena na dalje montiranje i onako premontiranog procesa Pogorelica dokazuje fusnota u kojoj se kaže: – Neke informacije (opet rekla-kazala! koje?! čije?!, op.a.) ukazuju na to da je TWRA u BiH osnovala kampove za vojnu a moguće i terorističku obuku. U tom smislu se može povezati i činjenica da je u kampu Pogorelica pronađeno nekoliko tel. brojeva ljudi iz vrha TWRA. Ti navodni pronalasci telefonskih brojeva, kao i u slučaju jednog od osumnjičenih u tzv. alžirskoj grupi, krajnja su neozbiljnost, jer ne svjedoče ni o čemu. Ovaj, kao i neke druge navodne dokaze u kampu Pogorelica, očito je, neko je poturio, ili pak izmislio. Jedini opipljiv dokaz u povodu svih izrečenih optužbi bi mogao biti samo teroristički čin. A pošto se nije dogodio ni jedan teroristički čin u režiji bh. države i organa kojima je komandovao Alija Izetbegović, svi navodni dokazi ove vrste su puko natezanje konstrukcije koja za neovisno i normalno pravosuđe ne bi smjela imati nikakvog značenja.

Morbidna dimenzija klevete

U nastavku Informacija FOSS-a objašnjava – početak radikalizacije službe bezbjednosti – te kao primjere navodi: trening terorista na Pogoreličkom kampu, likvidaciju političkih protivnika. Stop!!! S kojim pravom FOSS uzima sebi za pravo da i prije okončanja sudskog procesa tvrdi da su se na Pogoreličkom kampu obučavali – teroristi?!! Po maksimi na kojoj počiva pravna država svako je nevin dok mu se krivica ne dokaže, i samo bi sud mogao u presudi izreći takvu kvalifikaciju da su se – na Pogoreličkom kampu obučavali teroristi. Ako si obavještajna služba uzima za pravo da presuđuje, mimo suda, onda je potpuno jasna opća zloupotrijeba zakonskih ovlaštenja FOSS-a. Drugo, FOSS kaže: likvidacija političkih protivnika – kao da je Alija Izetbegović organizirao pomor opozicije, ubijajući svakog ko nije SDA. Monstruoznost ove klevete ogleda se u činjenici da na teritoriji pod kontrolom ARBiH nikada nije likvidiran ni jedan politički protivnik, ni SDA, ni SDP-a. Jednostavno, ovdje nije ubijen ni jedan, ničiji, politički oponent!

Srpstvo i kroatstvo je poplavljeno političkom krvlju, a ubistvo Zorana Đinđića je samo kap u poluparnom oceanu. Kod nas, pak, postoji neke plemeniti feler. Alija Izetbegović i SDA su i u toku agresije omogućili takve političke slobode da je u periodu 1992. – 1995., recimo u Tuzli, SDA medijski razvaljivana gore i žešće nego u sarajevskim medijima svih ovih godina. (Osobno sam u toku agresije napisao nekoliko stotina tekstova u kojima sam kritikovao SDA i Izetbegovića za derogiranje Plarforme Predsjedništva RBiH, za islamsko farbanje ARBiH, i to stilom kojima danas pišem o kvislinškoj vladavini SDP-a i Zlatka Lagumdžije; SDA me je u decembru 1992. proglasila četnikom i neprijateljem muslimanskog naroda, ali mi niko nikad nije ugrozio fizičku sigurnost, iako sam bio na čelu novine koja je u konstruktivnoj namjeri proganjala ratne greške SDA; ovo sam imao potrebu reći kao živi svjedok političke tolerancije SDA.) Istovremeno dok je SDA toleri- rala i podržava politički pluralizam, uvažavajući medijske nasrtaje na sebe kao imperativ demokratije, na teritorijama pod kontrolom SDS-a i HDZ-a je vladao zloduh vojno-političke hunte; godinama poslije rata na ovim teritorijama je politički pluralizam bio mrtav, jer se politička različitost, kao u svakom boljševizmu, plaćala glavom. Već prve godine nakon rata, u septembru 1996., u gradovima u kojima je vladala SDA vijorile su se zastave Združene liste i opozicija je djelovala u punom ambijentu slobode.Pojavio se potom i DNZ Fikreta Abdića čiji portparol danas tvrdi da su Izetbegović i reis Cerić – teroristi.

Još u toku rata na teritoriji pod kontrolom ARBiH su nastale brojne nevladine organizacije koje su promovirale antinacionalizam, i u suštini hranile opoziciju vladajućoj SDA; godinama poslije rata, općine pod vlašću SDS-a i HDZ-a nisu dale ni primirisati ma kakvoj ideji otvorenog civilnog društva. Izetbegoviću i SDA se može zamjeriti mnoštvo neprincipijelnosti, političkih, glupavih i kratkovidih promašaja, ali im se nikad neće moći zamjeriti da su progonili političke protivnike i gušili politički pluralizam. Naprotiv, SDA je djelima dokazala da poštuje činjenicu da je komunizam mrtav. Vjerovatno je to ponaj- više zasluga samog Izetbegovića, koji nije želio da njegova vlast političkim protivnicima čini ono što je komunistička vlast učinila njemu. Sve ovo je valjalo reći da bi se razumjela istinska morbidna dimenzija klevete iz Izvještaja FOSS-a da je Izetbegovićeva vlast – likvidirala političke protivnike.

Ambasade u funkciji haosa

Dalje se kroz Izvještaj FOSS-a, udbaškom argumentacijom rekla-kazala, neki službenici AID-a, kao funkcioneri SDA, dovode u vezu sa Al Kaidom. Primjerice, kaže se da su Enam Arnout i Al Hasan Nebil kroz donacije i obavještajne podatke pomagali Al-Kaidu, a da su bili u vezi sa Nedžadom Ugljenom. Opet, drugi nekakav službenik AID-a je, navodno – bio u kontaktu sa Al Mealijem koji je blizak Osami Bin Ladenu. Itd, Itd. Poruka FOSS-ovog povjerljivog izvještaja se sažima u sljedećem: SDA je u mreži Al- Kaide i Osame Bin Ladena.

Bilo bi legalistički da ambasade zapadnih zemalja koje su dobile ovaj Izvještaj, mimo organa vlasti, taj Izvještaj upute Vladi Federacije i da kažu da poštujući suverenitet ove zemlje, i legalne institucije, ne mogu prihvatiti povjerljivi Izvještaj koji im se upućuje bez znanja Vlade, te da od Vlade traže objašnjenje – zašto FOSS, kao služba Vlade, djeluje samostalno, u maniru pučističke hunte. Tada bi im federalna vlast mogla odgovoriti da neki zapadni ambasadori priječe mogućnost dovođenja FOSS-a pod kontrolu vlasti, i da su ti ambasadori isključivi krivci za destabilizaciju sigurnosnog stanja u BiH, čim podržavaju anarhističko i antidržavno djelovanje Federalne obavještajne službe. No, stvari stoje malo
drukčije!

Upravo su neke od ambasada kojima je upućen Izvještaj osnovni generatori hajdučije FOSS-a, destrukcije suvereniteta i delegitimizacije legalnih organa vlasti. Oni kojima je upućen ovaj Izvještaj zapravo i podržavaju FOSS u nastojanju da ne prizna izbornu volju birača i vlast SDA. Napose, to se vidi iz posljednje rečenice ovog Izvještaja, koja nedvojbeno ima stranačku, ideološku poruku. Ta rečenica glasi: Budući FOSS neće biti zasigurno mjesto za ideologizirane individualce zakopane i indoktirinirane sa raznim vrstama ekstremnog treninga, a bit će mjesto za one koji neće biti podložni centrima moći. Prije nego iskomentiramo ovu budalaštinu, treba se osvrnuti na logičku nepismenost autora Izvještaja.

Oni ideologizirane pojedince nazivaju individualcima, što je inkompatibilno, jer individualizam ne podliježe ideologizaciji. A sada, glavno. Kakav budući FOSS? Nije valjda da neko u FOSS-u planira budućnost FOSS-a, sporeći pravo legalnoj vlasti da rukovodi strategijom budućnosti obavještajne službe? Dalje, otkud pravo FOSS-u da donosi sudove o ideologizaciji i indoktrinaciji, kad FOSS nije organ partije, već organ vlasti. Doduše, u vrijeme komunizma, KPJ i UDBA su bili jedno te isto, pa će biti da je po srijedi naslijeđe prošlosti. Dalje, otkud pravo FOSS-u da tvrdi kako neće biti podložan centrima moći? Ne znači li to da FOSS upravo promovira svoju pučističku, gusarsku misiju, u kojoj nikakvom centru moći neće biti odgovoran?

Jedini centar moći kome FOSS mora biti odgovoran, po ustavu i zakonu, jeste legalna vlast, ali FOSS, činjenično, negira tu mogućnost odgovornosti. Zapravo, ovom posljed- njom rečenicom FOSS promovira svoje protuustavno i protuzakonito djelovanje, za potrebe jedne opozicione i demokratskim putem svrgnute partije, čiji razvlašteni lider postaje ključni faktor destabilizacije pravnog i ustavnog poretka. Zadatak FOSS-a bi bio da prikupi dokaze o sudelovanju Zlatka Lagumdžije i Munira Alibabića u rušenju ustavnog poretka, umjesto što negiranjem podređenosti organima vlasti i sam sudjeluje u protuustavnim i protuzakonitim aktivnostima. Suverena bi država zbog ovakvih oblika ponaša nja svoje najbitnije službe proglasila vanredno stanje, jer organizirana i nelegalna grupacija faktički radi na rušenju ustavnog poretka i ugrožavanju sigurnosti i države i građana. Fabriciranje laži o SDA kao o terorističkoj organizaciji iz mreže Al-Kaide je ništa drugo do zazivanje svrgavanja legalne vlasti i prizivanja rata protiv Bosne i Bošnjaka.

Pritisci kožnih mantila

Montirani proces Pogorelica je centrište ove operacije. Optuživanje SDA za veze sa Al Kaidom je samo stepenica više u monstruoznim konstrukcijama, čime se treba opravdati i (ne)uračinjivi postupak Vrhovnog suda da za vještaka pozove samozvanog eksperta za Al Kaidu Rohana Gunaratnu. Dosad se pozivanje Gunaratne nije imalo čime pravdati, jer ovaj trgovac islamofobijom nije vještak ni na jednom sudu, nije nikakav stučnjak za pitanja terorizma, već je samoproglašeni ekspert za Al-Kaidu koji po svijetu zarađuje pare proizvodeći strah od tzv. islamskih terorista. Kao i svakom orvelovskom ratu, i ovom je američkom potreban unutarnji strah, kao gorivo za rat, tako da Gunaratna ima pune ruke posla. Kao plaćenik Britanske obavještajne službe, Gunaratna je poslat Vrhovnom sudu da za 200.000 dolara Pogorelicu proglasi terorističkim kampom. No, ostalo je pitanje: Šta ima szv. ekspert za Al-Kaidu tražiti na Pogorelici? Evo, sad ima, jer je FOSS iskonstuirao laž da su Predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović, SDA i brojni bosanski branitelji uvezani sa Al-Kaidom.

Istovremeno se nastavlja policijska misija magazina 60 minuta. U posljednjem izdanju sačinjen je prilog o Pogorelici, gdje je objavljeno svjedočenje Davida Hunta (vidi Ljiljan br. 527), te najavljeno prebacivanje slučaja sa Vrhovnog suda Federacije na državni Sud BiH. Huntovom svjedočenju ćemo se zavratiti u jednom od narednih nastavaka, jer se taj iskaz može smatrati totalnom glupošću, budući da je krcat logičkim šupljinama. No, dovoljno je i pitanje: A zašto je Hunt sedam godina skrivao činjenicu koju danas obznanjuje da se na Pogorelici, navodno, planirao napad na Američku ambasadu, odnosno, zašto je uopće prešutan jedan tako opasan teroristički kamp? Odgovor je jednostavan: Nije se još bio dogodio 11. septembar. Ono što vrijedi danas navesti kao zamjenu teza izrečenu u magazinu 60 minuta, ali i od strane predsjednika VSFBiH jeste tvrdnja da – dio javnosti vrši pritisak na Vrhovni sud. Upravo je suprotno. Policijsko-medijska struktura Lagumdžije i Alibabića prijetnjom da će slučaj prebaciti na Sud BiH vrši direktan pritisak na Vrhovni sud FBiH, budući da su se na ovom sudu, prema pouzdanim informacijama, stvari izmakle kontroli, jer sudije više ne žele trpiti stalne, višemjesečne obilaske i prijetnje FOSS-ovih agenata policijske države. Kao problem se ispostavlja javni i demokratski stav pisaca, univerzitetskih profesora, umjetnika sevdaha, studenata, a ne govori se o tim stalnim pritiscima kožnih mantila, o kojima već bruji sarajevski pravni esnaf. Napose, ostavka sutkinje Jasminke Putice, i pogoršano zdravstveno stanje sadašnje sutkinje Marine Perišić, valjda imaju svoje razloge. Očito je da predsjednik Vrhovnog suda smatra normalnim to policijsko opsjedanje sudija, jer se na to sviklo u komunističkom režimu, dok je svaki demokratski oblik progovora o ideološkoj ovisnosti pravosuđa a priori – pritisak. Kao što smo ranije rekli, sigurno je da niko ne bi pomišljao da govori o procesu Pogorelica da do te mjere nije očita upetljanost pravosuđa u obrasce totalitarne države. To je činjenica koja, kao obične građane, zabrinjava sve one koji su javno reagirali. Riječ je o demokratskom zalaganju za neovisnost i objektivnost pravosuđa i takvi se stavovi javnosti samo u komunističko ambijentu mogu smatrati štetnim. Na kraju valja reći da je konfrontacija FOSS-a i pravosuđa sa demokratijom i zakonima ove zemlje otišla toliko daleko da prijeti anarhijom. Nesporno je da Lagumdžija i Munja priželjkuju talase protesta, kako bi to prikazali kao anarhiju koju generira SDA. Međutim, anarhija i podrivanje ustavnog poretka upravo potiče od struktura bivše vlasti, koje podržavaju neke zapadne ambasade. Ovakve sulude Informacije, kakva je 25. II izišla iz FOSS-a, imaju za cilj buđenje otpora koji bi bio prikazan kao buđenje tzv. islamskih terorista. Stoga treba biti maksimalno oprezan u osmišljavanju svakog koraka.

Nedopustivo je dopustiti dalje mafijaško haranje policijske države, kao što je nedopustivo ma kakvo reagiranje po ovom pitanje koje u naslovu ne bi nosilo znakovlje legaliteta, de- mokratije, državnosti, multikulturalnosti. U svakom narednom koraku treba objašnjavati da su Lagumdžija i Munja jedini faktori haosa u BiH. Rat koji je otpočet za razvlašćivanje legalnih organa vlasti – opasan je i pun zamki. Taj rat se može dobiti samo svenarodnim angažmanom svih intelektualnih potencijala, ali i definitivnom odlučnošću da se prozovu ti međunarodni dužnosnici koji podržavaju faktore anarhije i haosa. Taj rat se ne može dobiti sutra. U njega se moralo krenuti jučer.

„Ljiljan”, br. 530, 17. III 2003.

Sljedeće sedmice čitajte IV poglavlje knjige “Teror antiterorizma”