Iguane sa Guantanama (Florian Kenk)

Murat Kurnaz sjedi u jednoj piceriji u Bremenu i priča vic: “U čemu je razlika između zatvorenika na Guantanamu i iguane? Reptila ne smijete mučiti jer stoji pod zaštitom međunarodnih zakona.”

Kurnaz se smije. Uzima zalogaj tortellinija i pita: “Poznajete li igru ‘ugrizi jabuku’?” Kao dijete u Bremenu je volio tu igru. Jabuka je plivala u kanti sa vodom i djeca bi morala odgristi dio jabuke bez da koriste ruke. “I Amerikanci su igrali ovu igru sa mnom,” kaže Kurnaz. “Ali bez jabuke.”

Jedna gospođa za susjednim stolom baca pogled na nas. Je li to on? Murat Kurnaz, zatvorenik broj “five zero three”, “taliban iz Bremena,” jedan od “najgorih među najgorima,” kako Bush naziva zatvorenike u kavezima?

Da, to je on. Hlače turskog šnita su zamijenile narandžasti kombinezon, bujna brada je obrijana. Kurnaz, Turčin rođen u Bremenu, postao je jedan od najvažnijih krunskih svjedoka protiv povrede ljudskih prava od strane Zapada u borbi protiv tzv. ‘terorizma’.

John le Carré mu se divi

Autor špijunskih romana John le Carré je posjetio Kurnaza i njegovu knjigu memoara pod nazivom “Pet godina mog života” (Fünf Jahre meines Lebens) je nazvao “najiskreniji i najdostojanstveniji” obračun sa “sramotom zvanom Guantanamo”. Pjevačica Patti Smith mu je posvetila jednu pjesmu, glumica Vanessa Redgrave preporučuje njegov slučaj kao lektiru. Engleski magazin ‘The Economist’ uspoređuje način njegovog pisanja čak sa Johnatanom Swiftom, autorom ‘Guliverovih putovanja’. Neće proći dugo dok Hollywood ne zakuca na vrata.

Do tada će Kurnaz svoje dane provoditi u kući svojih roditelja u bremenskom radničkom kvartu Hemelingen.

Gastarbajteri koji su 70-ih godina emigrirali iz Turske, pet godina su strahovali za svoga sina. Nisu mogli vjerovati da im je sin pet godina bio nestao u pravnoj ničijoj zemlji. Bez optužnice, bez sudije, bez dokaza.

Ali upravo se to desilo – i to ne u nekakvoj arapskoj despotiji, nego u kolijevci ‘ljudskih prava’ – Americi. “Kao advokat,” kaže njegov pravni zastupnik Bernhard Docke, “bio sam odjednom nemoćan sa svojim pravnim oruđem.”

Nakon intervencija, Kurnaz je napokon oslobođen, jer je dokazano da je nedužan, ali Guantanamo još uvijek nije zatvoren. I zbog toga Kurnaz putuje po svijetu. U četvrtak će po prvi put nakon svoga djetinjstva (“Moj amidža živi ovdje”) biti ponovo u Beču, da bi povodom 60. godišnjice Povelje o ljudskim pravima formulirao jednu želju. Po Kurnazu bi neutralna Austrija trebala pomoći Baraku Obami da isprazni Guantanamo i da bude primjer drugim evropskim državama. Kao što su Švedska ili Albanija koje su prihvatile one zatvorenike koji se ne smiju vratiti u svoje domovine, jer im tamo prijete zlostavljanja.

Kurnazova želja možda zvuči čudno, ali on nije jedini; i Manfred Nowak bečki profesor za ustavno pravo i specijalni izaslanik UN u borbi protiv mučenja, već mjesecima u pozadini intervenira da austrijska vlada preuzme nekoliko zatvorenika sa Guantanama. Nowak je pregledao logor po zahtjevu UN-a i napisao žestoku kritiku. Sada je Nowak zauzet time da pomogne Obami da raspusti taj logor. Termin bi trebao biti kraj 2009. godine. Za 50 od 250 preostalih zatvorenika se traže sigurne treće države. “U svojim domovinama bi ih nehumano tretirali,” kaže Nowak.

Zatvorenike sa Guantanama dovesti u Evropu? Ali što duže slušate Kurnaza, tim prije vam postaje razumljivije zbog čega bi takav jedan gest bio od velike važnosti.

Zatvorenici su visili mrtvi u kavezima

Murat Kurnaz stavlja tanjir sa špagetima po strani, uzima list papira i crta. “Ovaj četverougao je bio moj kavez.” Nalazio se u kampu X-ray, prvom logoru na američkoj vojnoj bazi. Postoje fotografije koje pokazuju Rumsfelda kako hoda ovim kavezima. Kurnaz crta dva kruga u jednom ćošku: “To su bile dvije kante. Jedna za vodu, druga za ljudsku nečist.” Preko dana su bili izloženi neizdržljivoj vrućini, po noći su se čuli generatori koji su snabdijevali logor sa strujom. “Ti generatori su bili glasniji od moga motocikla,” kaže Kurnaz. Logor je noću bio osvijetljen kao stadion Werder Bremena.

“Oduzimanje svjetla”, “menadžment spavanja”, “upotreba ekstremnih temperatura” i “akustičke stimulacije”; sve to je Rumsfeld naredio kao “kreativne načine isljeđivanja” i namjerno ostavio vojnike u nedoumici šta je dozvoljeno a šta ne. Kurnaz kaže da je vidio zatvorenike koji su visili mrtvi u svojim kavezima. Ali čak ni kao mrtvaci nisu dobili poštovanje. Harry Harris, američki admiral u Guantanamu je njihova ubistva cinično komentirao: “Oni ne poštuju živote. Niti naše, niti sopstvene.”

Tako su mislili i danas isto misle u ovom logoru. Kurnaz je vidio zatvorenike čije izranjavane noge su odumirale, vidio je 14-godišnjeg dječaka i 90-godišnjeg starca. U logoru su bili ljudi koji su do smrti gladovali i oni koje su sa cjevčicama nasilno hranili. Kurnazove ruke su prilikom isljeđivanja bile zavezane na zid, samo da prizna. “Stress position” se zovu ove metode u priručniku američke vojske. Ugledni magazin “New Yorker” je pisao o tome da su zatvorenici umirali jer krv nije mogla da cirkuliše kroz njihove ruke.

Može li mu se vjerovati?

Kurnaz ne priča propagandističke bajke. Njegove optužbe su potvrdili i američki isljednici. Uposlenici FBI-a su izvještavali o tome da su zatvorenici sebi u ludilu čupali kose, ležeći u hladnim ćelijama dok su njihovi čuvari puštali glasnu muziku. Prošle sedmice je i univerzitet Berkeley objavio prvu opširnu studiju o Guantanamu. U njemu su intervjuisali 62 otpuštenih zatvorenika (među njima i Kurnaz) i 50 američkih činovnika tajnih službi. Zaključak: ne samo da su zatvorenici godinama bili u logoru bez ikakve optužbe, nego su ih namjerno duševno lomili.

Ovaj sistem, kako stoji u jednoj drugoj nedavno objavljenoj studiji “Center for International Studies”, ne samo da je u cijelom svijetu povećao mržnju naspram Amerike, nego je bio i krajnje neefektivan: od 770 zatvorenih u Guantanamu, samo 23 je optuženo za zločine a samo dvojica osuđeni na niske kazne zatvora.

I još jednu stvar su pravni sociolozi sa Berkeleja zaključili: bivši zatvorenici se ne snalaze na slobodi, zahvaljajući “Guantanamo biljegu”. Diktatorske države iz kojih dolaze, Saudijska Arabija, Afganistan, Irak, Jemen, Kina ih po povratku nastavljaju mučiti. Ili im u najblažem slučaju šalju tajne službe na vrat, koje ih – kao što je slučaj sa Kurnazom u Njemačkoj – prate do u zahod.

Pogotovo se njemačka koalicijska vlada zelenih i socijaldemokrata ponašala dvolično. Dok je tadašnji njemački koordinator za tajne službe i današnji ministar vanjskih poslova Frank Walter Steinmeier, Kurnazu na Kubu slao njemačke policajce da ga saslušavaju dotle je Joschka  Fischer iz stranke zelenih tješio Kurnazovu majku toplim rječima. Tada je napisao da za njezinog sina se ne može ništa uraditi jer on posjeduje samo tursko državljanstvo.

“Proklete daije!”

Da bi se razumjela Kurnazova tragedija, mora se vratiti u 2001. godinu. Kada su se u New Yorku srušili tornjevi i kada su mediji pisali o “svjetskom ratu”, prije svega su Njemci “otkrili” da im u gradovima žive “spavači”. U Ulmu, Berlinu, Hamburgu, ali i u Bremenu su bili aktivni radikalni imami. Tajna služba je u svakoj džamiji “nanjušila” radikalne islamiste. Tako je i Murat Kurnaz postao sumnjiv.

Tadašnji 19-godišnji Kurnaz je otkrio islam. Prije toga je radio kao izbacivač; tukao se i pio alkohol. Ali onda je pustio bradu, i počeo čitati u Kur’anu. Htio je da majku – kemalistkinju kose obojene u plavo – okrene ka islamskom načinu života. “Stavi hidžab na glavu!” govorio bi joj. Svojim radnim kolegama je govorio da prestanu pušiti. “Te proklete arapske daije!”, izjavila je majka Kurnaz, “mome Muratu su isprali mozak.”

Kurnaz je htio da putuje mjesec dana kroz Pakistan. Da li je želio da se bori protiv Amerike? “Ne!” kazao je kasnije pred vojnim sudom “Volio sam posjećivati bazare. Volio sam gledati kako dresiraju kobre.”

Činjenica je da kod sebe nije imao niti oružja niti mnogo novaca. Nije bio ni u jednom terorističkom logoru, i kod sebe je imao povratnu kartu za Bremen. Propala je. Na put povratka za Njemačku je krenuo tek pet godina kasnije, u augustu 2006. godine u jednom vojnom avionu američke vojske. Stavljen u lisice i povezanih očiju.

Svoju slobodu je izgubio za vrijeme jedne vožnje autobusom u Pakistanu. Policajci su kontrolisali papire crvenokosog stranca. Izveli su ga iz autobusa i za premiju ga predali savezničkim Amerikancima.

Većina “neprijateljskih boraca”, kako se kaže u novoj studiji iz Berkeleya, predata je Amerikancima zbog novčanih nagrada. U lecima su američki vojnici doslovce nahuškali Afganistance i Pakistance da predaju teroriste – ili one za koje misle da to jesu.

Njegov dosije je bio izbrisan

“Možeš zaraditi milione. Možeš nahraniti svoju familiju, svoje selo, svoje pleme i možeš im obezbijediti medicinsku opskrbu, udžbenike i životno osiguranje,” kaže se u jednom američkom letku. Kako je kasnije njemačka tajna služba napisala, Kurnaz se nalazio “na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme”.

Jedan afganistanski šef policije je priznao da je Kurnaz predat Amerikancima za 500 dolara. Odjednom se našao u jednoj rupi u zemlji u bazi u Bagramu odakle su ga odveli na Guantanamo. Amerikanci su ga smatrali borcem el Kaide. Dosije u kojem se trebao nalaziti dokaz za ovu tvrdnju je nestao. Amerikanci su ga optužili da se pridružio džematu teblig i da su mu oni dali hranu, smještaj i podučili ga islamu. Ovaj pokret je, kako piše Pentagon u svome izvještaju, “dio terorističke mreže i nalazi se u ratu sa SAD-om.”

Danas je poznato da tablig džemat nisu teroristi niti je Kurnaz podržavao el Kaidu. “Nema dokaza da je Kurnaz atentator samoubica, niti da je digao oružje na Ameriku niti da je na bilo koji način ugrozio američke interese”, izjavila je jedna američka sutkinja već 2005. godine. Amerikanci su signalizirali da su spremni pustiti Kurnaza, ali njemačka vlada nije htjela primiti nazad ovog turskog državljanina. Bojali su se da bi mogao postati samoubilački atentator jer se radikalizovao u Guantanamu. Zbog toga su mu oduzeli njemačku vizu jer “je nije produžio na Guantanamu” (citat ureda za strance u Bremenu).

Od navodnog talibana je postala figura otpora

Kurnaza je tek Angela Merkel izvukla sa Guantanama. Kada je izašao iz američkog vojnog aviona i zagrlio svoju majku, kročio je u svijet od kojeg je dugo bio odsječen. Na putu za Bremen napravio je pauzu na jednom parkingu i samo je posmatrao nebo puno zvjezda, kojeg nije vidio 5 godina zbog jakih reflektora na Guantanamu. Uživao je, kaže, u miru svojoj kući.

Svijet se promjenio: u međuvremenu su se pojavili mobiteli sa kojima su se mogle praviti fotografije, uvedena je nova valuta – euro.

Kurnaz pokazuje na jednu sliku koja je okačena u bremenskoj piceriji. Na slici je morski zaljev. Tako lijepi su i zaljevi na Guantanamu. Šta je za njega bilo najgore? Izolacija. Samo ga je jedna stvar spasila od ludila: Kur’an.

Napisao: Florian Klenk
Prijevod: IslamBosna.ba