Voćarstvo (kalemljenje i sadnja voća)

Interesantno je da je ranije bilo ljudi koji su voće kalemili, ne samo za svoje potrebe, te komšijama i prijateljima (obično besplatno), već da su naši stari kalemili voće i „u sevap“ po „državnoj zemlji“, merajama, ćajrama, pašnjacima i šumskim proplancima. Dosta je toga „svačijeg voća“ po Bosni. Nerijetko možete naići na neko stablo kruške ili jabuke na „ničijoj zemlji“, staro preko stotinu godina, ali koje i danas daje plodove. Obično su se kalemljenjem bavili čobani, koji bi napasajući svoja stada, zapazili lijepo stablo voćke, pa ga u sezoni kalemljenja i okalemili. Nerijetko bi voćku okalemili, pokraj puta, vode i to ne samo blizu svoga, već i pokraj „tuđeg“ sela, da se nađe od koristi putniku namjerniku, ljudima, životinjama i pticama.

Bosna ima idealnu klimu za razvoj voćarstva (posebno uzgoj jabuke, kruške, šljive, trešnje itd), a naročito domaćih autohtonih sorti voća, koje bi se uz malo truda i više organizacije, mogle i izvoziti iz države, kao zdrava hrana. Nažalost, naš narod jede jabuke i kruške iz uvoza, čiji je utjecaj na ljudsko zdravlje upitan, jer je navedeno voće ko zna koliko puta tretirano raznim insekticidima, pesticidima i dohranjeno umjetnim đubrivima.

Naša sela pomalo izumiru, voćnjaci su zapušteni, narod siječe ono što su njihovi djedovi i pradjedovi sadili. I ako se sadi nešto novog voća, obično to nisu domaće autohtone sorte, tako da iste polahko izumiru, a mnoge domaće sorte su, nažalost, već nepovratno izgubljene. Nažalost, sve je manje i ljudi koji znaju „kalemiti“ voće, a koji bi mogli sačuvati i produžiti vijek domaćim sortama. Oni koji znaju kalemiti, trebali bi prije svega, da kaleme autohtone bosanske sorte. Iz više razloga. Prije svega što iste izumiru, pa bi bilo šteta da im se zatre trag. Sada se obično sade „nove“ i „uvozne“ sorte, koje, međutim, često nisu prilagođene našim uslovima.

“Novo voće”, ukoliko se ne pazi prilkom izbora odgovarajuće sorte, može se pokazati kao potpuni promašaj, jer recimo nije otporno na mraz, veliki snijeg, vjetar, insekte, ljetnu sušu, kao naše domaće voće. Tako, npr., nerijetko ljudi kupe šljivu „steinlejku“ koja brzo raste, zna obilno roditi i daje ogromne plavo-crvene plodove. Međutim, posebno ukoliko se ista redovno ne tretira insekticidima, nije ništa neobično da u doslovnom smislu sve i jedan plod bude „crvljiv“ i neće je niko. Naime, radi se o „rakijskoj“ sorti. I onda se desi da većina ljudi nakon desetak godina, kada bi od te voćke trebali imati najviše koristi, budu prinuđeni da istu posijeku iz navedenog razloga. Međutim, sve i ako se namjerite na “dobru sortu”, ona traži “poseban tretman”, često prskanje insekticidima, što daje vrlo dobar rod, ali nezdrave plodove, a usput se zatruje i zemlja i podzemne vode.

Također, “nove sorte” su obično kraćeg životnog vijeka (20-30 godina maksimalno), dok recimo neke naše domače sorte jabuke (npr. “kanjičke”) ili kruške (npr. “zimnjače”), imaju vijek i po 100-200 godina. Znači, ako posadite i okalemite jednu takvu sortu voćke, na nekom sklonutom mjestu, gdje nikoga neće smetati, pa da je posiječe, uz malo sreće, njene plodove će jesti vaši unuci i praunuci (i ne samo oni).
Također, naše domaće sorte traže dosta manje „zahmeta“ i posla, tako da recimo naše domaće „ašlame“ rađaju redovno i obilno svake godine, iako malo koja da je ikada kako treba opkopana i pođubrena, a “okresana” nije skoro ni jedna.

Miris, okus i aromu naših domaćih sorti jabuke (crvene i bijele „kanjičke“, „lozike“, šečerke“, „lederice“ itd.), kruške („zimnjače“, „karamuta“, „jeribasme“, „miholjke“, „mednjaće“, „beglije“, „pljuske“ itd.), šljive („požegaće“, „bjelošljive“, „rane“ itd.), trešnje (crvene i bijele „ašlame“, „plutače“, „hrušča“, itd.), teško da će ikada zaboraviti onaj ko ih je u djetinstvu jeo.

Kalendar kalemljenja

Kad je u pitanju kalendar kalemljenja voća u Bosni, zavisno od pojedine regije, on bi otprilike bio sljedeći:

1. trešnje – “ašlame”, hrušćevi i višnje – od kraja januara do početka marta,
2. kruške, šljive, kajsije, breskve i mušmule – od početka marta do početka aprila,
3. jabuke – od sredine marta do sredine aprila mjeseca.

Naravno, ovaj „kalendar“ je dat okvirno i isti treba uskladiti s mjesnom klimom i vremenskim prilikama.

Vrste kalemljenja

Kad je u pitanju vrsta kalemljenja, ima ih više načina: pod pup, na konus, na procjep, itd. Za rasadničku proizvodnju je najbolje kalemljenje „pod pup“. Međutim, ako čovjek vrši kalemljenje “za vlastite potrebe” i direktno u voćnjacima, kalemljenje „na procjep“ je najefikasnije. Iako je kalemljenje „na pup“ također efikasno, s obzirom da se radi o “niskom kalemljenju” (10-20 cm od zemlje) i ako se voćka “primi”, postoji opasnost da dođe do oštećenja “kalema” od strane životinja i ljudi (prilikom “košenja trave” i sl.).

Tako da je za originalne bosanske uslove i za kalemljenje direktno u voćnjacima, najbolje kalemljenje “na procjep” i to na visini 1-1,5 m podloge od zemlje, tako da su manje šanse da se kalem “pokosi” ili na drugi način ošteti od strane ljudi ili da ga životinje (ovce, krave, konji itd.), slome ili “obrste”.

Naravno, svi oni koji ne znaju “kalemiti” voće ili ne mogu naći nikoga ko bi im to uradio, mogu kupiti u rasadnicima ili poljoprivrednim apotekama već okalemljenih voćke. Sad već ponegdje, nije više nemoguće naći u prodaji i domaće autohtone sorte. Naravno, ako nema njih, uzeti one kojih ima, ali se obavezno prije kupovine posavjetovati sa stručnjacima ili s ljudima koji se bave praktičnim voćarstvom.

Ako neko ima namjeru ozbilnije se baviti voćarstvom na nešto većoj površini zemljišta, neka se obavezno prije izbora sorti i vrsti voća obrati stručnoj osobi zaposlenoj u nadležnom kantonalnom ministarstvu poljoprivrede. Ministarstva daju i određene finansijske poticaje za podizanje novih voćnjaka.

Koji god musliman zasadi drvo ili posije neku biljku, pa njihove plodove budu jele ptice, ljudi ili životinje, to će mu se računati kao sadaka, riječi su našeg Poslanika, s.a.w.s., u hadisu koji je zabilježen u Buhariji. Također, postoji i hadis u kome se kaže da ako čovjeka prekinu u sađenju voćke očiti predznaci početka Sudnjeg dana, da bez obzira na to, tu voćku posadi.

Malo ko od nas nema nešto svoje neiskorištene zemlje: dosta ljudi živi na selu i u predgrađu, ili žive u gradu, a imaju vikendicu ili nešto zemlje na selu.

Naravno, ne radi se obično o nekim velikim parcelama (pola duluma, dulum, ili nekoliko duluma zemlje maksimalno) i nije to zemlja „prve klase“, već ponekad i “kojekakve obale” i “krčevine”, ali koje se ipak, mogu vrlo dobro iskoristiti za voćnjake.

Po jedno ili dva stabla jabuke, kruške, trešnje, šljive, oraha i višnje, može imati svaka porodica. I to je skoro dovoljno da ta porodica ima svoje voće za zimnicu i da ne mora kupovati nezdravo „uvozno“ voće.

Najbolje je voće saditi u jesen (u 10-11 mjesecu, nakon što “list opadne”). Ko nije stigao u jesen, onda ni sada (u februaru) nije kasno, ali najkasnije u mjesecu aprilu, jer krajem aprila i počekom maja, počinje “vegetacija” voća, voće počinje “pupati”, tako da su šanse da se voćka posađena u kasno proljeće “primi”, znatno manje. I ako se “primi” voćka, zna dugo “bolovati”. Međutim, ako posadite voćku u jesen ili u rano proljeće (pod uslovom da ne sadite u smrznutu zemlju i da voćka nije oštećena), šanse da se voćka primi su najmanje 90%.

Prilikom sadnje voća iskopati jamu dubljine nekih pola metra i širine 40×40 centimetara. Voćku prije sadnje  “okresati”, tako da na deblu ne ostane ni jedna grana ili grančica, potkresati korijen, a naročito odstraniti sve oštećene dijelove korijenja. Prije sadnje u jamu (ukoliko nema stajskog đubriva), nasuti crne površinske zemlje, odnosno „vraćati“ zemlju u jamu na način, da onu zemlju koju smo prvu iskopali, nanosimo na dno jame i oko žila voćke. Oko korijenja voćke, nasipati sitnu zemlju, a ne krupne busenove. Korijen voćke ne stavljati previše duboko, već na dubini od maksimalno 30 cm. Nakon sadnje zemlju oko voćke malo ugaziti.