Markale: Sjećanja ispod tezge

Prići mjestu na sarajevskoj pijaci Markale na kojem je petog februara 1994. godine ubijeno 67 civila, skoro je nemoguće. Tako se svaki pokušaj rodbine poginulih, domaćih i stranih delegacija… koji se krenu pokloniti sjenama poginulih, pretvara u pravu moru. Dani su istražili treba li ukloniti pijacu da bi se sačuvalo sjećanje na zločin?

Stiješnjena između kartonskih kutija iz kojih proviruju crvene paprike i kolica natovarenih prezrelim paradajzom, na najpoznatijoj sarajevskoj pijaci Markale stoji kamena ploča na kojoj jedva vidljivim slovima piše: Na ovom su mjestu srpski zločinci 5. 2. 1994. ubili 67 građana Sarajeva. Rahmet, pokoj i šutnja mrtvima. Proučite Fatihu i pomolite se. Pamtite i opominjite. Ploču su, kako na njoj piše, podigli građani Sarajeva.

Prići ovom spomen-obilježju u toku dana moguće je jedino ako ste dobro savladali vještinu laktanja bar na jednoj sarajevskoj pijaci. Zapravo, najjednostavniji način da to uradite jeste da dođete noću ili u kasnim popodnevnim satima, kada vam do tog mjesta prepreka mogu biti još samo umorni prodavači cvijeca, radnici što šmrkovima spiraju smeće i pokoji pijanac zaspao ispod neke tezge. Ali, ko još ide na ovakva mjesta noću?!

U prijepodnevnim satima petog februara ove godine, dvije predstavnice Udruženja žene Srebrenice i Fadila Memišević, predsjednica Društva za ugrožene narode u BiH, uputile su se s buketima cvijeća na ovo mjesto. Iako je bilo očigledno da nisu pošle na pazar, niko se nije ni za cenat pomakao kako bi im olakšao put do spomen-ploče. Naprotiv, cvijeće u njihovim rukama imalo je apsolutno isti tretman kao, recimo, patlidžani ili paprike u cekerima. A kada su, praćene kakofonijom reklamnih poruka, pozdrava s kraja na kraj, psovki i kloparanja tramvaja, konačno savladale sve gajbe, holandeze i tersove, te pokušale da prouče Fatihu i odšute minutu, shvatile su svu apsurdnost situacije u kojoj su se našle. "Bila sam užasnuta. Izgledale smo groteskno sa buketima cvijeća dok su našu molitvu nadglasavali prodavci voća i povrća", sa grčem na licu govori Fadila Memišević i ističe svoju bojazan da će, zbog ovakvog odnosa prema žrtvama, zbog "čisto tehničkih stvari", doći do potpunog zaborava, do toga da se ubijeni na Markalama ubiju i drugi put. "Čovjek dva puta umire – jednom fizički i drugi put kada ga živi zaborave", kaže ona. I gradonačelnik Sarajeva dr. Muhidin Hamamdžić ima skoro identično iskustvo: "U ovom gradu se i zbog najbanalnijih stvari zaustavi saobraćaj, ali kada neka domaća ili strana delegacija, ili rodbina poginulih, svejedno, ode na Markale da oda počast mrtvima, tramvaji normalno kloparaju i prolaze automobili. Nedavno sam sa jednom delegacijom išao poloziti cvijeće na tu spomen-ploču i moram reći da sam, stiješnjen na malom trotoaru, osjećao strašnu gorčinu. Zapravo ta gorčina stalno postoji zbog tih silnih žrtava, a ovakvim odnosom prema njima ona je još pojačana."

Ginulo se da bi se živjelo
Zbog svega ovoga Dani su građanima Sarajeva postavili pitanje: Da li ste za to da se pijaca Markale izmjesti sa sadašnje lokacije i da se na tom mjestu podigne spomen-obilježje žrtvama rata? Metodom slučajnog uzorka anketirano je 274 građanina, od čega se njih 56,57 posto izjasnilo pozitivno, dok ih je 43,43 posto bilo protiv. Zapravo, 80 posto od onih koji su dali pozitivan odgovor ponudilo je i dodatne komentare iz kojih je jasno da se oni, ipak, ne bi odrekli pijace. Evo nekih primjera: "Najbolje bi bilo i jedno i drugo – odnosno da sama pijaca bude svojevrstan spomenik, jer su ljudi i poginuli zato što su išli na pijacu." "Spomenik se može dići ali u okviru pijace, tako da oni koji su bili tu za vrijeme rata mogu dočarati na kakvom se malom prostoru, na kojem se čovjek može i kamenom ubiti, desio taj zlocin." "Ja sam za, ali bi ipak bilo dobro da pijaca ostane, jer je tamo uvijek i bila." "Nemam ništa protiv, ali mislim da bi Sarajevo bilo ‘sakato’ bez te pijace." "Ja sam ‘za’, ali bih željela da pijaca ostane gdje i jeste"…

Interesantno je napomenuti da su žene koje žive u blizini Markala bile u većini protiv njenog dislociranja. "A gdje će sada biti pijaca?", zabrinuto je pitala jedna domaćica, dok je druga, donekle pomirena sa mogućnošću da se i to možda jednom desi, za svaki slučaj rekla: "Spomenik treba podići, ali da idem negdje dalje, na neku drugu pijacu – ne mogu."

Zbog čega potrošački princip i u ovakvom slučaju dominira nad moralnim, pitali smo dr. Nedžada Hadžidedića, profesora etnologije. "Pijaca je jedina institucija koja je funkcionirala za vrijeme rata i ona je nadživjela i nadrasla sve političare i političke strukture. To je mjesto gdje ne samo da se trguje nego se ljudi i sreću, pozdravljaju, komuniciraju. Sad postoji to pitanje emocija, estetike. Ali ljudi na različitim mjestima različito reagiraju. Čitava kultura starog Egipta zasnovana je na kultu mrtvih, sve građevine podignute su radi mrtvih, a ne radi živih. Ovdje je obratno i otuda ovakvo ponašanje. Nije nemoralno prodavati na mjestu gdje je bio masakr, jer evo – kada bismo kojim slučajem te ljude koji su poginuli mogli upitati da li bi oni više voljeli da na mjestu njihove pogibije svaki dan bude gužva, cika i vika, ili da im se dođe samo jednom u godini – zar ne mislite da bi poželjeli ono prvo?" Ni on nije za izmještanje pijace, već predlaže da ona ostane gdje i jeste, a da joj se dadne neko ime koje ce simbolizirati pogibiju 67 građana, s tim da se u to ime, zbog tradicije, ukomponira i njen sadašnji naziv.

Dr. Nijaz Musabegović, profesor sociologije naselja na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, također je protiv uklanjanja pijace. On činjenicu da se na mjestu stravičnog masakra sasvim normalno odvija svakodnevna trgovina objašnjava ovako: "Ljudi su ovdje ginuli da bi se moglo živjeti. Pijaca je kultno mjesto i nju ne treba sklanjati. Moramo sebi priznati da su tezge koje su bile tik uz mjesto gdje je pala granata, nakon masakra dugo vremena stajale prazne. Ali, siromaštvo je ucinilo svoje, pa se sada i na tim tezgama prodaje. Međutim, grad ne gaji takav kult mrtvih kao što ga gaji selo. Pa ni islam, a činjenica je da je veliki broj muslimana tamo poginuo, ne preferira kult mrtvih. Muslimani na mezare idu samo kada je Bajram, a na sahrane, odnosno dženaze, idu samo muškarci kako bi onaj sto je umro bio ispraćen u miru. A jedna od osobina čovjeka jeste selekcija pamćenja i potiskivanje onoga što je ružno. Mada ne mislim da će bilo ko iz ovog grada, a da ne spominjem familije žrtava, ikada zaboraviti to što se desilo na Markalama."

Prostor nade, a ne tuge
Prof. Musabegović se, pak, više plaši onoga što on naziva političkim uputstvom. Kako on kaže, radi se o tome da međunarodna zajednica pokušava u nama potisnuti sjećanja na rat, izbrisati ih i natjerati nas da se ponašamo kao da se nikada ništa nije desilo. Stoga on razmišlja o jednom dostojanstvenijem "spomen-obilježju" koje će, veli, da traje, bude korisno i uvijek i svakoga napominje na ono što se desilo. "Ja nisam za neke spomenike u obliku kipa, ploče i sl. Mislim da bi se trebao osmisliti neki prostor koji bi živio i bio posveta. Nisam za to da to bude prostor tuge, već nade, mjesto gdje će se i invalidi i djeca i svi drugi moći zabaviti, nešto raditi, učiti."

Izjava gospođe Heidi Rudolf, članice Upravnog odbora Stalnog tribunala naroda i predsjednice Međureligijske zajednice u Švicarskoj, skoro u potpunosti korespondira sa potonjom izjavom prof. Musabegovića. Ona je za Dane izjavila: "Danas je na mjestu užasa još uvijek pijaca, što govori da ljudi žele zivjeti. Ipak, mislim da ljudi ne mogu živjeti od potiskivanja ili brisanja događaja, a niti sa stalnim bolom. Ali, to mjesto mora postojati kao jedan znak da se ono što se desilo nikad više ne desi. I taj znak ne treba da bude tu samo za Bošnjake vec i za SFOR i ostale strance koji prolaze pored tog mjesta. To treba biti mjesto na kojem se ljudi smiju sjećati, na kojem se u miru mogu moliti i iz kojeg mogu crpiti novu snagu za dalji život uprkos svemu."

Dogradonačelnik Sarajeva Gavrilo Grahovac je također za ostajanje pijace na mjestu na kojem je i bila. Jer, kaže on: "Pijaca je živi spomenik. To je za vrijeme rata bilo jedino mjesto koje je asociralo na život pa makar su se tamo prodavale samo kopriva i repa. Ne treba zamjerati ljudima sto su nastavili raditi na mjestu gdje se desio masakr, pa mi smo na smrt bili navikli k’o magarac na batinu. Markale su mjesto gdje je život, povrh svega, pobjeđivao smrt. Cijelo Sarajevo je jedna rana."

Anketa je pokazala i to da se intelektualci i oni koji imaju završenu srednju stručnu spremu u većini protive izmještanju pijace (VSS 61,25% protiv, SSS 56,32% protiv), dok su se oni sa nižom stručnom spremom kao i studenti i učenici u većini izjasnili "za". Naročito je zanimljivo to što se većina ispitanih izbjeglica i građana koji nisu predratne Sarajlije, ili nisu tu bili za vrijeme rata, izjasnili za izmještanje pijace. Možda razlog ovakvog "jedinstvenog" stava izbjegličke populacije leži u objašnjenju jedne ispitanice – izbjeglice iz Rogatice: "Ja znam koliko patim za tim da odem na mjesto gdje je pobijena moja rodbina i da ga obilježim, pa mi je logično da i porodice onih ljudi koji su poginuli na Markalama žele mjesto njihovog stradanja obilježiti dostojanstvenije."

Separiranje žrtava
Naravno da bi bilo besmisleno obilježavati svako mjesto u gradu gdje je neko stradao, jer bismo u tom slučaju, tačno kako je i kazao jedan ispitanik, "čitav grad morali iseliti i onda ga pretvoriti u memorijalni centar", ali smisla itekako ima napraviti jedno spomen-obilježje za sve žrtve rata. Šta po tom pitanju radi gradska vlast? Predsjednica Društva za ugrožene narode Fadila Memišević zamjera gradonačelniku i njegovoj ekipi zbog toga što nista ne čine po pitanju Markala. "Oni žive u nekim astralnim sferama, njih kao da to ne zanima", kaže ona zabrinuto i dodaje kako bi, zapravo, najbolje bilo kada bi oni koji su počinili zločin podigli spomenik žrtvama. Ona navodi primjer Nijemaca, koji su osam godina vijećali kakav spomenik da podignu žrtvama holokausta: "Zamislite, Nijemci, koji su pobili te ljude, sada im dižu spomenik. Možete li zamisliti da Srbi dignu spomenik žrtvama na Markalama. Naravno da ne možete, jer se ni mi sami njima dovoljno ne bavimo i onda im dajemo još prostora i razloga da nanova i nanova pričaju i prave emisije o tome kako su Sarajlije same sebe ubile."

Ipak, u odajama institucije koja se naziva Grad Sarajevo doznali smo da oni na tome nešto rade, odnosno da je Skupština Kantona Sarajevo jos proljetos usvojila "Urbanistički projekt Markale – kvadrant C2". Mirjana Stanić, pomoćnik gradonačelnika za urbano planiranje i razvoj, kaže da ovaj projekt podrazumijeva kompletnu rekonstrukciju prostora koji se prostire od Katedrale, tj. ulice Dženetića čikma, preko parka ispred "Svjetlosti" pa sve do Obale, odnosno Doma armije BiH, Prve gimnazije, Umjetničke skole, Galerije BiH. Projekt predviđa gradnju podzemnih prostorija koje bi služile kao skladište za robu koja se prodaje na Markalama, tako da bi na samom platou pijace ostali štandovi za cvijeće i voće i povrće, ali bi oni radili samo radnim danom i to prijepodne. Poslijepodne i vikendom taj prostor bi se pretvarao u mjesto za odmor i igru. A što se tiče spomen-obilježja, raspisan je Konkurs za izradu idejnog rješenja spomenika poginulim braniocima Sarajeva i prostorne organizacije Trga oslobođenja, koji je zatvoren 31. augusta. Međutim, u onome što se naziva "uvjetima konkursa" stoji da spomenik mora izražavati sjećanje na 46 mjeseci opsade grada i na njemu treba biti mjesta za ispisivanje 7.800 poginulih branilaca Sarajeva!

Ali, šta je sa ostalih 4.200 poginulih sarajevskih civila? Da li je na djelu separacija žrtava? "Ovo je odlična prilika da reagirate", odgovorila je na ova pitanja Mirjana Stanić, ocigledno i sama nezadovoljna prijedlogom Kantonalne skupštine. I prof. Hadzidedić je bio iznenađen ovim prijedlogom. "To je podlo!", uzviknuo je.

Gradonačelnik Sarajeva ističe i to da je Grad pokrenuo inicijativu da se formira "služba protokola", misleći pritom da bi ta služba, kao što se čini u drugim uređenim sistemima, trebala voditi računa o obilježavanju npr. godišnjica stradanja i sl. i to tako što bi se tačno znalo kada se nešto desava, gdje, kojim povodom, ko će prisustvovati, koga treba pozvati. "Na taj način izbjegli bismo one strašne scene kao na Markalama, da, dok spominjemo žrtve, neko uzvikuje cijene paprika, da se rodbina može obavijestiti, da se putem medija obavijesti javnost, da se u to uključe i druge institucije, da se osmisli, a ne da se sve pretvori u kič i farsu."

On predlaže i to da se napravi jedan spomenik za sve žrtve rata na koji bi svi ljudi, pa i strani zvaničnici, mogli otići i pokloniti se.

Ni Jakob Finci, predsjednik Jevrejske zajednice u BiH, ne bi izmještao pijacu jer, kako kaze, u judaizmu se daje prednost životu nad smrti i ne bi trebalo zbog sjećanja na mrtve onima koji su tu uskraćivati da zive.

Pijacu tek ne daju oni koji na njoj rade. Jedan trgovac, nimalo obradovan što smo postavili pitanje dislociranja pijace, odgovorio je: "Ako to neko učini, onda na onu spomen-ploču neka još slobodno doda i bar stotinu ljudi koji ovdje zarađuju da bi preživjeli. Nema teorije da se to desi. Uostalom, zar nema ljepšeg spomenika od punih tezgi?"

Zaista, malo je bilo anketiranih koji su na postavljeno pitanje odgovorili jednostavno "da " ili "ne". Skoro svi su bili jako zainteresirani za ovu temu i, naravno, nije im nedostajalo ideja kako da riješe pitanje spomen-obilježja. Tako, dok su se jedni raspitivali gdje će biti nova lokacija pijace, drugi su dumali kako bi spomenik mogao izgledati, u kojoj formi bi se trebao napraviti, pa su predlagali da se napravi spomenik neznanom junaku, "druga vječna vatra", da se popravi i "aktualizira" spomenik na Vracama koji bi bio zajednički za sve žrtve rata iz čitave BiH, a jedan je student cak pokušao objasniti i to da je svakodnevna vreva na pijaci zapravo performans koji živi izvode u spomen mrtvih. Možda je to dovoljno za nezaborav.

Snježana Mulić-Bušatlija

Izvor: Dani